Neretvanska župa Srca Isusova i Marijina u Vidonjama svečano je obilježila 400 godina stare župne crkve sv. Ivana Krstitelja. Crkva je sagrađena za turske vladavine 1616. godine, o čemu govori natpis kod njenih bočnih vrata. Svečano euharistijsko slavlje u novoj župnoj crkvi Srca Isusova i Srca Marijina na Mliništu, u nedjelju 26. lipnja, predvodio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, kojemu su Vidonje rodna župa. U koncelebraciji su bili i nadbiskup mons. Martin Vidović koji je također rođen u Vidonjama, brojni svećenici koji su rodom iz te župe, kao i oni koji su u njoj služili, te sadašnji župnik don Mladen Margeta.

"Gradili te naši stari preci da ugrade vjeru našoj dragoj djeci. Žuljavih ruku, kamen po kamen, već stoljeća čet'ri ovdje je znamen", pjevali su župljani i njihovi gosti te brojni hodočasnici okupljeni na proslavi ovog velikog i značajnog jubileja, predvođeni župnim pučkim pivačima. Prisutni su bili i nositelji državnih i lokalnih vlasti, potpredsjednik vlade Božo Petrov, ministrar pravosuđa Ante Šprlje, gradonačelnica Metkovića Katarina Ujdur, načelnik Općine Zažablje Ivan Obradović te metkovski paroh Boris Čolović. Kako su Vidonjci tog dana slavili i svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, proslava je započela svečanim ophodom sa svečevim kupom oko župne crkve.

"Okupili smo se danas kako bi zahvalili Gospodinu za sva dobročinstva kojima nas je obasipao kroz ovih 400 godina i da bi ga molili za plodonosnu budućnost naše župe, doline Neretve, domovine i cijelog svijeta", rekao je u uvodu mons. Marin Barišić izrazivši uvjerenje da su na ovoj proslavi u duhu prisutni svi oni koji nisu mogli iz različitih dijelova svijeta doći na slavlje, kao i oni koji nas prate iz nebeske perspektive.

U nadahnutoj homiliji nadbiskup je naglasio kako u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji nema puno župa koje se mogu pohvaliti tako dubokim korijenima, stoga ova obljetnica ima svoju težinu i ponos te zaslužuje da ju se obilježi liturgijski, duhovno i kulturno. Napominjući da se glavna proslava nije organizirala u staroj crkvi iz tehničkih razloga rekao je ponosan što Vidonjci nisu zaboravili svoj izvor - crkvu sv. Ivana Krstitelja koja se sagrađena gotovo u središtu ovog dugog i širokog sela s dvadesetak zaseoka. "Nije slučajno da su naši preci izabrali baš sv. Ivana Krstitelja za svoga zaštitnika. Oni su znali za Isusove riječi da se veći nije rodio od žene, ali da je njegova veličina bila u tome što je pokazao na Spasitelja i čitav svoj život proveo u pripremi za dolazak Boga koji čovjekom posta", rekao je. Osvrćući se na natpis na crkvi 'Dom moj - dom molitve, 1616.', mons. Barišić je istaknuo da je svaka kuća bila jedna kapelica jer se u obitelji redovito i često molilo, no da je za njih tadašnja župna crkva zaista bila dom, majka i otac, izvor svega. Uz nju su se odgajali i rasli u pismenosti, kulturi i duhovnosti. "Pojila nas je majka Crkva sa svog izvora Božje riječi s kojeg su pili naši djedovi i bake, očevi i majke. Riječ je napajala njihov život, davala im snage i svjetla i učinila ih ljudima i vjernicima. Zbog Božje riječi postali su bogati iako su materijalno bili siromašni i iscrpljeni glađu, bolestima, sušama, poplavama i ratovima. Kršćanski su to podnosili jer su prepoznali svoj život u tom križu te pobjedi i nadi koja iz njega izvire. Nekada se čitanje Božje riječi nazivalo 'štenje', a iz toga se rodilo poštenje koje je odredilo i učinilo prepoznatljivim naše stare. Vidonjici su u domovini i diljem svijeta prepoznatljivi upravo po tom kršćanskom identitetu", istaknuo je i nadodao da ovih 400 godina nije samo anonimna brojka već iza nje stoji naša povijest satkana od niza osoba, svjedočanstava i križeva.

Župa Vidonje uvijek se kroz povijest nalazila na periferiji političkog, društvenog i crkvenog života. Prvotno je pripadala Stonskoj biskupiji gdje je bila na periferiji kao i u Trebinjskoj biskupiji. Isti položaj zadržala je u Makarskoj biskupiji, a i danas u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji posljednja je njena župa. No, po broju svećenika i časnih sestara koje su izrasle iz ove župe, može se reći da se nalaze u središtu - rasadniku duhovnih zvanja. Naime, ova župa Crkvi je dala dva nadbiskupa, dvadeset svećenika i preko šezdeset časnih sestara. ".Po puno dimenzija smo prepoznatljivi u domovini i Crkvi, no na ovu smo posebno ponosni. Sjetimo se samo što znači svećenik i časna sestra za svako mjesto. Koliko li smo samo obogatili druge?", rekao je nadbiskup.

U nastavku je spomenuo kako se proslava ovih 400 godina ne može odvojiti od proslave 25 godina hrvatske državnosti i naglasio da su Vidonjci posebni i po tome što kroz povijest na ovim prostorima nije bilo pristaša ekstremnih ideologija, već su gajili zdravu ljubav prema svome narodu i domovini, ali su poštivali i uvažavali druge. "Ovih 400 godina nas podsjeća na ropstvo iz kojeg smo izašli i sada konačno imamo svoju domovinu. Istina, oslobođeni smo od vanjskih uvjetovanosti, ali nedostaje nam sloboda koju smo pozvani zajedno graditi. Potrebno je da se oslobodimo od virusa kojih smo iz tih dugih godina ropstva ponijeli u stvarnost oslobođene Hrvatske. Želimo da naša zemlja raste u slobodi i snagu crpi iz 'štenja', da bi živjela pošteno i odgovorno", istaknuo je nadbiskup. Pred sam kraj zahvalio je svim župnicima koji su u Vidonjama živjeli svoje svećenstvo sve te godine i zaželio da se "iz obilježavanja ovog jubileja rodi nova svježina koja će nas utvrditi na putu kojim koračamo već 400 godina".

Pred kraj misnog slavlja prigodnu riječ uputio je župnik don Mladen Margeta. Pozdravivši sve okupljene istaknuo je da je počašćen što se ova velika obljetnica slavi upravo za vrijeme njegova župnikovanja te da, iako je na župi tek deset mjeseci, već osjeća blagoslov što je poslan među ove pobožne i marljive ljude. Zahvalio je svima koji su pomogli u pripremama i realizaciji proslave te je pročitao nekoliko čestitki od svećenika i redovnica koji potječu iz Vidonja, a koji nisu mogli prisustvovati slavlju. Po završetku mise proslava je nastavljena ispred crkve uz okrjepu i prigodan program.

Obilježavanje 400 godina stare župne crkve započelo je u srijedu, 22. lipnja svečanom akademijom koju je obogatila i izložba starih fotografija iz života ovog pitomog neretvanskoj mjesta. Izlaganje o povijesti župe Vidonje održao je mons. Mile Vidović, a o djetinjstvu jednog svećenika u Vidonjama govorio je don Stanko Vrnoga. Dominikanka s. Dolores Matić okupljene je upoznala s redovnicama iz tog kraja, a Ivo Barišić je govorio o iseljenim stanovnicima Vidonja. Župljani su se za središnju proslavu pripremali i trodnevnicom u crkvi sv. Ivana Krstitelja. Misna slavlja predvodili su mons. Mile Vidović, don Stanko Vrnoga i dr. don Marinko Vidović, pjevali su pučki pivači iz župa Bagalović, Vid, Komin, sv. Nikola Metković, Slivno Ravno-Vlaka i Desne.

Crkva sv. Ivana Krstitelja, izgrađena 1616. godine u starom selu Vidonje slovila je kao župna crkva sve do izgradnje nove 1975. godine na Mliništu, posvećene Srcu Isusovu i Srcu Marijinu. Te godine župa je promijenila i naslovnika, ali je zadržala naziv Vidonje, iako danas u tom starom brdskom selu nitko ne živi. No taj stari naziv ujedinjuje sva stara i nova vidonjska sela. Crkva sv. Ivana Krstitelja je jednobrodna romanička građevina, presvođena. Na pročelju je kamena osmerokraka rozeta, a na vrhu pročelja bio je kameni zvonik na preslicu za tri zvona. 1959. godine crkva je izmijenila nutarnji i vanjski izgled. Za župnika don Tomislava Karamana uklonjen je narteks i za njegovu dužinu crkva je produžena, pročelje je dobilo današnji izgled, a zvonik na preslicu zamijenjen je betonskom preslicom za tri zvona. Pobočni oltar je izmijenio stari izgled, a veliki mramorni oltar podignut je za jednu stepenicu. Na njemu su kipovi Srca Isusova iz 1905. i sv. Ivana Krstitelja iz 1904. godine. Mramorno svetohranište ostalo je neizmijenjeno. Prije je na oltaru bila slika Isusovog krštenja, koju je župnik 1952. nestručno obnovio i posve uništio. Slika s pobočnog oltara, rad Filipa Naldija 1770. godine, koja prikazuje Gospu kako pruža krunicu, stručno je obnovljena i nalazi se u župnom uredu. 

Prije Drugog svjetskog rata u župi je bilo više od tisuću duša, no nakon rata brdska su sela posve opustjela, a narod se preselio uz cestu, pored vode.  Mnogi su napravili nove kuće na svojim zemljama u drugim neretvanskim naseljima i ostalim mjestima, a dio je iz raznih razloga napustio župu pa se ona po broju stanovnika brzo prepolovila. Danas u njoj živi 352 stanovnika.