Raspored sv. misa

Nedjeljom:

Pisak - u 7.45 sati
Marušići - u 7.45 sati
Mimice - u 9.00 sati
Lokva - u 10.30 sati

Radnim danom: u 18.00 i u 18.30 sati.

Povijest

Župa obuhvaća veliko područje od Vrulje na istoku  do novog naselja Stanići na istočnoj strani Omiša. Rogoznica se prvi put spominje, koliko nam je do sada poznato, u  povijesnoj listini kneza Jurja Šubića II. iz 1315. godine, u kojoj se spominju Rogozničani pod latiniziranim imenom Rogoniscen /ses/, kojima knez udjeljuje razne povlastice, kao i ostalim stanovnicima omiške općine. Poslije toga župa se navodi u raznim dokumentima.  

Središnje i najveće naselje u prošlosti bilo je Lokva-Rogoznica, koja se nalazi ispod brda. Do 18. stoljeća župu je sačinjavalo samo to selo, koje je dobilo ime, čini se, po velikoj lokvi i trstici (rogoz) koja je oko nje rasla. Za župnikovanja don Petra Kuzmanića 1757. godine ta je lokva bila ograđena, a mali rezervar za vodu napravila je državna vlast tek 1907., koji se 1920. počeo povećavati i završen je tek 1931. godine.  Već u 18. stoljeću stanovništvo je počelo napuštati staro selo, kao i neka sela iza brda, i spuštalo se prema moru. Proces preseljavanja bliže moru nastavljen je u 19. i poglavito u 20. stoljeću, poslije Drugog svjetskog rata i izgradnje jadranske ceste.

Rogoznica se kao samostalna župa prvi put spominje 1495. godine pod latinskim nazivom «parochia s. Dominiçe de rogosnica», što je don Lovre Katić preveo: župa sv. Nedjeljice, što je neobično kad se zna da je župa uvijek bila naslovljena na Gospu, kao što je i danas. Župa se osamostalila vjerojatno nešto prije te godine, ali svakako poslije godine 1461, kada nadbiskup Lovro Zane piše omiškom župniku, da Rogožđani sami trebaju uzdržavati svoga kapelana, ukoliko ga žele. Tada je Rogoznica potpadala pod omišku župu. Organski dekret austrijske vlade Rogoznicu je i nadalje ostavio kao samostalnu župu zbog njezina položaja i dovoljnog broja duša.

Prvi put Rogoznica je došla pod tursku vlast 1475. godine i pod Turcima se zadržala nekoliko godina, jer se već 1481. godine navodi da je pod mletačkom vlašću. Krajem 1498. ili početkom 1499. ponovno je došla pod Turke i pod njihovom vlašću ostala sve do 1684. godine. U međuvremenu je u par navrata doživjela privremeno oslobođenje. Prvi put bila je oslobođena nakon pobjede kršćanske mornarice kod Lepanta 1571. godine, kada su se stanovnici Rogoznice, kao i sva sela Makarskog primorja sve do Neretve, dragovoljno podložili Mletačkoj Republici, ali je to oslobođenje bilo kratkog vijeka, jer su već 7. ožujka 1573. Mlečani morali prepustiti Turskoj Rogoznicu i cijelo Makarsko primorje. I na početku Kandijskog rata 1646. godine Rogoznica je s ostalim primorjem dragovoljno stupila pod mletačku vlast, ali je i to oslobođenje trajalo samo do 22. studenoga iste godine. Do konačnog i trajnog oslobođenja došlo je 18. travnja 1684. godine, pa nadbiskup Cosmi 1687. navodi Rogoznicu među župama splitske nadbiskupije koje nisu pod turskom vlašću.

Župna kuća nalazi se u Lokvi-Rogoznici nedaleko od župne crkve. Budući da se narod preselio u nova naselja, župna kuća postala je neprikladna za župnika i za narod.

Župne matične knjige R od 1642. do 1833.; V od 1632. do 1829.; U od 1642. do 1833. nalaze se u NAS. Knjige R od 1825. do 1860.; V od 1825. do 1857. nalaze se u DAZ. Knjige R  od 1860. do 1877.; U od 1825. do 1871. nalaze se u DAS. Knjige R od 1877. do 1948., četiri sveska; V od 1898. do 1948.; U od 1871. do 1948., tri sveska, nalaze se u MU Omiš. Stanje duša, pet knija, nalazi se u ŽU. Nepotpuna godišta parica R, V i U od 1817. do 1940. nalaze se u NAS.

Župa je 1938. godine imala 1.464 stanovnika, a 2001. godine bilo ih je 1.176.

Crkve

1. Župna crkva Uznesenja Bl. Dj. Marije sagrađena je u Lokvi-Rogoznici 1867., a posvećena od splitskog biskupa Nakića 22. lipnja 1900. Tlocrt joj je u obliku grčkog križa. Sagrađena je od lijepo klesanog kamena na mjestu stare, srušene crkve, koja se spominje još 1495. godine. Pročelje je okrenuto prema zapadu. Portal je nešto istaknut i na njemu je mali kameni križ. Poviše križa je veliki okrugli prozor kroz koji dolazi svjetlost na pjevalište. Nad sjecištem lađa je niska četvrtasta kupola. Niski zvonik s velikim otvorima na luk sa sve četiri strane i kamenim stupićima nalazi se na jugoistočnoj strani crkve. Crkva je bila stradala od posljedica bombardiranja za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa je 1955. godine, za župnikovanja don Ćire Žamića bila popravljena. Novo oštećenje crkva je doživjela u potresu 1962. te je popravljena 1965. godine za župnikovanja don Ćire Žamića. U crkvi su oltari: Presvetog Sakramenta, Velike Gospe i sv. Ivana i Pavla. Glavni oltar je bio u nekoj zapuštenoj crkvi u Cresu i kupili su ga rogoznički mornari 1800. godine. Oltar sv. Ivana i Pavla, mučenika, nabavljen je milostinjom župljana i podignut je iz zavjeta u vrijeme župnika don Josipa Perasovića (1888.-1903.), izradio ga je majstor Bilinić iz Splita. Gospin oltar sagrađen je za župnikovanja don Josipa Škarice 1867., Gospin kip nabavljen je 1885. godine. Današnja krstionica nabavljena je 1921. godine. 

2. Crkva Svetog Kuzme i Damjana nalazi se na Gorici, gdje je staro groblje. To je jednobrodna građevina bez apside. Dimenzije zidova su različite, pa je prosječna dužina 8,50, a širina 4,50. metara. Svod je prelomljen. Iznad vrata je  ploča, vjerojatno iz rimskog vremena, a predstavlja nadgrobnu ploču. Iznad ove ploče je u kamenu isklesan otvor u obliku četverolista. Nad pročeljem je zvonik na preslicu za jedno zvono. Crkva je bila ožbukana izvana i iznutra. Na njoj se mogu vidjeti elementi gotičkog, renesansnog i baroknog stila. Oltarna kamena menza 160 x 85 cm postavljena je na zidani četvrtasti stup. Crkva se prvi put spominje 1461. godine, što znači da je sagrađena prije te godine. Turci je nisu srušili prigodom okupacije, jer je navodi nadbiskup Andrija Corner 1527. Godine 1689. na oltar je postavljena slika s likovima sv. Kuzme i Damjana i Gospe s Isusom u naručju. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu 1972. crkvu je proglasio spomenikom kulture treće kategorije, što znači da crkva kao kulturni spomenik ima  regionalno značenje. Početkom 2004. godine započela je obnova crkve uz pomoć Ministarstva kulture RH.

3. Crkvica Svetog Vida sagrađena je na samom vrhu planine iznad sela Lokve-Rogoznice. Podignuta je na 639 metara nadmorske visine. Sagrađena je na mjestu stare crkve, koju nadbiskup Cosmi spominje 1687. godine, neposredno nakon oslobođenja od Turaka, što bi moglo značiti da je podignuta prije turske okupacije, vjerojatno u 15. stoljeću, kako drže stručnjaci Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Polubačvasti svod nekada je bio pokriven kamenim pločama, a u novije vrijeme cementom, kao što je slučaj i s apsidom. Duga je 7, a široka 3,80 metara, donji zid je za 20 cm kraći. Bila je oštećena za vrijeme Drugog svjetskog rata, a zbog svoga položaja više puta stradala je od groma, kao i od potresa 1962. godine. Djelomično je popravljena 1992. godine, za župnikovanja don Jure Žure, da bi se u njoj mogla govoriti misa, a potpuna je obnova izvršena 1998. godine, za župnikovanja don Ivana Babića, kada je postavljen novi krov, podignuta nova kamena preslica za jedno zvono, te uredila unutrašnjost, okoliš i prilazni put, a sve to uz pomoć većeg broja donatora i helikoptera Hrvatske vojske iz Divulja, koji je dovozio materijal. Svečev kip, koji se prije obnove crkve nalazio u župnoj crkvi, sada je vraćen u obnovljenu crkvu. Crkvica je 1972. godine proglašena spomenikom kulture četvrte kategorije, što znači da ima lokalno značenje. 

4.  Crkva Svetog Roka nalazi se u Mimicama. Sagrađena je 1913. godine na mjestu manje, starije crkve, sagrađene 1857. godine. To je jednobrodna građevina s četvrtastom apsidom sagrađena od klesanog kamena. Nad vratima je kameni križ, a na sredini pročelja velika osmerokraka rozeta. Kameni zvonik s piramidom nalazi se kod apside. Crkva je u potresu 1962. godine bila oštećena i za župnikovanja don Dušana Vukovića popravljena. Sredstvima iz ostavštine pok. Ljubice Mimica godine 1987. sagrađen je mramorni oltar i ambon. Oltar je podignut i posvećen sv. Roku 24. kolovoza 1987. Kip sv. Roka i drugi kipovi obnovljeni su 1989. godine. U crkvi se nalazi više slika, pa je 1990. godine župnik don Stipe Žuro u njoj otvorio galeriju sakralne umjetnosti. Na tome se nije ostalo, pa su se tu  našle i druge slike koje ne odgovaraju sakralnosti prostora. 

5. Crkva Svetog Marka Evanđelista nalazi se u Pisku, malom, slikovitom primorskom mjestu okupljenom oko crkve. Crkvu je u 18. stoljeću podigla obitelj Franceshi Perinović iz Omiša. To je jednobrodna građevina s malom uglatom apsidom do koje je sagrađen zvonik 1906. godine. Kao i ostale crkve u župi tako i ova ima prozore sa završetkom na luk. Iznad pročelja nalazi se kameni križ. Na oltaru je slika sv. Marka Evanđelista. Crkva je bila oštećena od potresa 1962. godine, ali je zauzimanjem župnika Vukovića temeljito popravljena. Zbog oštećenosti krova crkva je posljednjih godina počela naglo propadati, pa je župnik don Ivan Babić do blagdana sv. Marka 1999. godine temeljito obnovio krov i  unutrašnjost crkve, a novčana sredstva prikupili su župljani. 

6. Crkva Gospe Lurdske u Marušićima, sagrađena je 1909. godine od klesanog kamena. Iznad vrata s polukružnim završetkom nalazi se kameni križ, a iznad njega okrugli kameni prozor. Nad pročeljem je zvonik na preslicu za dva zvona. Svi prozori imaju završetak na luk. Crkva je s apsidom duga 14,50 i široka 7.50 metara. Crkveno dvorište ograđeno je kamenom. Na prozore su u novije doba postavljeni vitraji s likovima raznih svetaca. Za 90. obljetnicu izgradnje, župnik Babić crkvu je 1999. iznutra obnovio i elektrificirao zvono.

 

Statistika

Statistički podaci o župi

Godina	2015.	2016.	2017.
Krštenja	12	13
Prvopričesnici	-	15
Krizmanici	-	26
Ženidbe	6	9
Sprovodi	17	24

Lokacija