U prepunoj dvorani u župi sv. Spasa na Mejašima, 10. lipnja održana je panel rasprava o temi „Duhovno i psihološko savjetovanje: kada je vrijeme da potražimo podršku?“

Događaj je organiziran povodom obilježavanja trideset godina rada Bračnog i obiteljskog savjetovališta Splitsko-makarske nadbiskupije kao zahvala svim ravnateljima, a posebno dr. Aniti Strujić koja je skoro 20 godina vodila savjetovalište, te brojnim volonterima koji su utkali svoj rad i ljubav u razvoj Bračnog i obiteljskog savjetovališta. Na inicijativu ravnateljice savjetovališta, gđe. Lidije Piskač, uz suradnju i gostoprimstvo župnika don Hrvoja Draguna, imali su prilike čuti vrsne stručnjake iz područja psihologije, teologije, psihoterapije i filozofije. Panelisti su bili: Maja Jakšić - specijalistica za krizne situacije i realitetna psihoterapeutkinja, autorica knjige „Sve će biti dobro“, supruga i majka četvero djece; dr. sc. Josip Bošnjaković – svećenik, psihoterapeut i voditelj Bračnog i obiteljskog savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije; dr. sc. Boris Vidović - psiholog, logoterapeut i svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, povjerenik za pastoral braka i obitelji Splitsko-makarske nadbiskupije, te predsjednik Instituta za logoterapiju i egzistencijalnu analizu u Splitu. Raspravu je moderirala Jelena Teklić, mag. theol. i edukantica logoterapije.

Panel rasprava otvorena je pitanjem: kako znati kada je vrijeme da potražimo psihosocijalnu podršku kroz savjetovanje? Gđa. Jakšić je ukazala na važnost praćenja emocionalnih i tjelesnih simptoma. Simptomi ispočetka nježno šapuću, a ako ih zanemarujemo počinju glasno vrištati da je vrijeme da se zauzmemo za sebe te kroz savjetovanje potražimo podršku prepoznavanja krivih uvjerenja, obrazaca razmišljanja i navika koji su pravi uzrok simptoma.

Vidović je istaknuo kako se granica psihološke i duhovne dimenzije čovjeka ne da jasno podvući, duhovno se izražava kroz psihu i tijelo, stoga nije uvijek jasno definirati koji oblik savjetovanja je potreban. Budući da je čovjek cjelovito biće, ne možemo isključiti potrebu jednog i drugog, a prema logoterapiji koja se svojim viđenjem čovjeka slaže sa kršćanskom slikom, duhovno nadilazi ono psihičko i tjelesno. Duh se ne može razboljeti, ali ono najdublje u čovjeku može ostati sputano i zakočeno pod teretom emocionalnih poteškoća.

Bošnjaković je iznio kratki pregled rasta i razvoja savjetovališta u Hrvatskoj te zaključio kako je veća dostupnost savjetovališta u Republici Hrvatskoj ali je i potreba za savjetovanjem sve veća. Osvrnuo se na svoje iskustvo u savjetovanju te istaknuo važnost brige o cjelovitom zdravlju kao osnovu za psihičko zdravlje: što radimo odmah ujutro, što i koliko jedemo i pijemo, koliko se krećemo, te važnost barem jednog bliskog odnosa – da s nekim mogu biti to što jesam. Naglasio je da i terapeut mnogo toga nauči od ljudi koji dolaze po savjet, taj odnos je uzajaman a ulogu terapeuta vidi kao onog koji pomaže osobi da se vrati sebi.

Rasprava se nastavila o temama: smisla, gubitka povezanosti i sve veće otuđenosti u vremenu užurbanosti i velikih zahtjeva na svim područjima. Vidović je objasnio kako je kultura u krizi bliskih odnosa i gura nas u individualizam gdje se svatko bavi sobom, svojim pravima i traženjem ugode a izbjegavanjem onog što je teško. Tu terapeut ima ulogu da osobi bude primjer dobrog odnosa, da mu pruži iskustvo prihvaćenosti i podržavanja koje osoba može prenijeti i na stvarne odnose u realnom životu.

Gđa. Jakšić se osvrnula na sindrom izgaranja i srodne fenomene koji imaju slične simptome kao što su vikarijanska trauma kod osoba koje rade s ljudima koji su žrtve, sekundarna trauma kada traumatske simptome razvijaju i osobe bliske osobi koja je doživjela traumu. Još jednom je podcrtala važnost propitivanja svojih očekivanja i uvjerenja, postaviti sebi pitanje: „Iz kojih uvjerenja se moram dokazivati?“

Bošnjaković je upozorio kako mnogi rad koriste kao bijeg od sebe, jer nemaju kapaciteta biti sami sa sobom i susresti se sa istinom o sebi. Skrenuo je pozornost na to da u našim pothvatima ima mnogo strogosti i kritike prema sebi, kao da nam je teško biti dobar prema sebi. Mnogi koji u djetinjstvu nisu primili dovoljno ljubavi, pažnje i podrške, skloni su tražiti potvrdu i osjećaj vrijednosti kroz rad te zato dolazi do izgaranja na poslu. Na pitanje moderatorice može li se u našim ambicijama naći skrivene tendencije samokažnjavanja i samooptuživanja zbog kojih se tjeramo na uvijek više, Vidović je argumentirao kako se osobe koje su u procesu odrastanja iskusile manjak prihvaćenosti, uistinu nekad vrednuju sebe kroz rad i unatoč tome što rade dobro, uvijek sebi daju lošu ocjenu i ne uspijevaju stati. Gđa. Jakšić je na to dala primjer jednostavne vježbe koju možemo primijeniti a to je da u situacijama kada sebe negativno ocjenjujemo i kritiziramo se postavimo jednostavno pitanje: „Što bi u ovoj situaciji rekla svojoj prijateljici?“ Ta jednostavna rečenica razotkrije negativne misli i osjećaje te grubost kojom tretiramo sebe nepravedno.

Za kraj rasprave dotakli su se teme svađe u obitelji i granica te je gđa. Jakšić napomenula kako ljudi često krivo shvaćaju koncept granica u odnosima misleći da su one tu da promijene druge i njihovo ponašanje, dok postavljanje granica služi da osoba napokon osvijesti svoje dostojanstvo i počne poštivati sebe. Bošnjaković je nadodao kako se važno dobro posvađati je ali treba izbjegavati negativno vrednovanje i koristiti asertivnu komunikaciju, umjesto rečenica „Ti nikad meni…“ govoriti „Ja bih volio da ti….“. Istaknuo je kako nije dobro za osobu ako se ne svađa jer je to znak da je bila zanemarena i da se ne zna izboriti za sebe.

Nakon zanimljivih pitanja i komentara iz publike panelisti su zaključili kako je i vjera i psihoterapija najbolje pomažu kada su združene, te kako je dijalog vjere i znanosti sve snažniji jer se uvidjelo kako psihoterapija ima svoje granice i gdje se ona iscrpi i stavlja točku, vjera stavlja tri točkice, ona je ta koja čini čuda. Psihoterapija nas uči proći životnu školu, kako prekinuti lanac boli, kako uvidjeti sve ono dobro što smo primili od roditelja i predaka te na tome biti zahvalni, ali i prekinuti destruktivna i sabotirajuća uvjerenja, izliječiti ranjeno dijete u nama. Temeljni čimbenik u ozdravljenju je upravo susret, u kojem osoba vrednuje drugu osobu te joj pomaže prepoznati vlastitu vrijednost, a psihoterapija i vjera obje prepoznaju i naglašavaju vrijednost svakog čovjeka.