Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu započeo je u ponedjeljak 1. listopada novu akademsku godinu 2012./13. Euharistijsko je slavlje u kapeli splitskoga Centralnog bogoslovnog sjemeništa predvodio Veliki kancelar Fakulteta splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, u koncelebraciji sa šibenskim biskupom Antom Ivasom i dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, provincijalom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joškom Kodžomanom, dekanom KBF-a prof. dr. sc. Antom Vučkovićem, nastavnicima i odgojiteljima.

Pozdravivši sve sudionike slavlja mons. Barišić je u duhu blagdana sv. Terezije od Djeteta Isusa naglasio da studirati teologiju znači otkrivati Božju ljubav u svakodnevnom radu i životu, a u svjetlu nadolazeće Godine vjere potaknuo je sve da otvore vrata svoga srca i duha te vrata KBF-a Gospodinu Isusu Kristu, smislu i temelju našega života. Propovijed je održao biskup Uzinić, a za središnju misao uzeo je ulomak molitve iz Izr 3,7-9a koja glasi: "Za dvoje te molim, ne uskrati mi, dok ne umrem: udalji od mene licemjernu i lažnu riječ; ne daj mi siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim; inače bih, presitivši se, zatajio tebe i rekao: 'Tko je Gospodin?'" Da nije samo problem imati premalo, nego i imati previše dokaz su dvanaestorica i ono što se s njima dogodilo u današnjem evanđelju, a što je svojevrsna posljedica ljudskog shvaćanja onoga izvrsnog dara koji su primili, naglasio je biskup Uzinić. Taj izvrsni dar bio je moć i vlast nad zlodusima i da liječe bolesti, a onda i propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. Posljedica toga ljudskog shvaćanja ovoga izvrsnog dara je rasprava o tome tko je najveći. "Dvanaestorica su se osilili onom moću koju su dobili, oslili su se neobičnom sposobnošću koja im je darovana i to ih je promijenilo, učinilo laktašima, borcima za karijeru, za prva mjesta, bolji položaj. Isus im želi ukazati na njihovu zabludu poistovjećujući veličinu s jednostavnošću i nevinošću djeteta i sposobnošću njegovog prihvaćanja, ali nije koristilo. Oni ostaju zarobljeni u težnji za onim biti veliki, prvi, jedini, najvažniji, najpametniji", naglasio je dubrovački biskup dodavši da je problem dvanaestorice i naš problem koji se događa uvijek kad u nama pobijedi ljudska, svjetovna logika i kad ona motivira naša ponašanja i u našim glavama uzrokuje zaborav tko smo i zašto smo to što jesmo. Biskup je istaknuo da to ne znači da je protiv napredovanja, nego da je protiv toga da ona budu cilj jer tada ona postaju izvor licemjera i laži svojstvenih suvremenom svijetu. Nije ni protiv ambicija, naglasivši da je jedan od velikih problema među kršćanima premala ambicioznost. Nedostaje temeljna ambicija da nešto možemo promijeniti pa u nama vlada ozračje pesimizma i depresije. U tom je surječju pozvao studente i profesore da se ne zadovoljavaju minimumom znanja. Nedostatak ambicioznosti očituje se ne u tome da ne želimo prva mjesta, nego u tome da ne želimo služiti u poslanju, prostoru i vremenu koje nam je Bog namijenio. Te su misli poticaj da usmjerimo svoj pogled ne na druge nego na propitivanje sebe i svoje nutrine. Na kraju je svoje propovijedi biskup Uzinić pozvao nazočne da usmjere svoj pogled prema liku sv. Terezije od Djeteta Isusa koja je bila ponizno mala poput djeteta, a opet vrlo pozitivno ambiciozna. Svoje mjesto u Crkvi našla je u služenju i ljubavi po uzoru na svoga Gospodina Isusa Krista, a na što je pozvani svaki kršćanin, i laik i klerik, i svećenik i redovnik, i student i profesor.
Misno je slavlje završilo drevnim himnom Duhu Svetomu "O dođi Stvorče", a potom je program nastavljen u velikoj dvorani Fakulteta. Prigodnu riječ nazočnima uputili su dekan Fakulteta dr. Vučković, vicekancelar provincijal Kodžoman i kancelar nadbiskup Barišić. Lectio brevis na temu "Lice i šutnja. O razornoj moći jezika" održao je dekan Fakulteta dr. Vučković. "Od prvih susreta licem u lice opažamo kako lice govori. Svako lice govori. Mjesto na kojem se susrećemo s drugim i riječju je lice. No, lice je i mjesto na kojem se pokazuje nasilje", kazao je dr. Vučković pri početku svoga predavanja s kojim je nastojao svratiti pozornost na nasilnu moć jezika. Jezik može opisivati nasilje, može njime prijetiti, ali može ga i činiti. Jezik ima široki spektar ozbiljenja nasilja: nesmotrenost, ironija, zajedljivost, poruga, psovka, kletva, mržnja, lukavost, poniženje. Riječi ovdje nisu samo znakovi. One zahvaćaju i prodiru u samu zbilju. Riječi, doduše, ne nanose tjelesne povrede, ali riječi vrijeđaju. Čak i tamo gdje nema ni jedne riječi, u šutnji i nijemosti može titrati nasilje. Jezično nasilje, za razliku od tjelesnoga, je gotovo nevidljivo. Time nije manje učinkovito, naglasio je dekan Vučković. Filozofija je u 20. stoljeću otkrila performativnu stranu jezika. Nezaobilazno je djelo Johna L. Austina "How to do Things with Words" koje je nošeno temeljnim uvidom kako djela i riječi nisu suprotnosti pa prema tome riječi mogu biti djela i način djelovanja. Veoma zanimljiv i osebujan način shvaćanja jezika i nasilja dr. Vučković nalazi kod Emmanuela Levinasa koji je u francuski filozofski život uveo fenomenologiju a istodobno je njezin najoštriji kritičar. Temeljno filozofsko iskustvo u njegovu mišljenju je obični, svakodnevni susret s drugim čovjekom. Baveći se fenomenologijom Drugoga Levinas veli da Drugi dolazi izvana, drukčiji je i pojavljuje se sa zahtjevom, s imperativom, sa zapovijeđu. Drugi nije samo granica moje slobode. Susret s drugim je izvor etičkoga odnosa. Etika ne počinje u nutrini ili s nekim aksiomom, a niti u religioznom odnosu sa Stvoriteljem. Etika počinje susretom s Drugim, licem u lice. "U tom susretu najprije valja opaziti dobru silu susreta licem u lice. Za razliku od susreta s predmetima i prirodom, susret s drugim čovjekom se događa kao etički zahtjev. Još ništa nisam učinio, a već sam stavljen u odnos odgovornosti za drugoga. Stoga se pojava drugoga ne događa u simetriji jednakosti subjekta i drugoga, nego u uzvišenosti drugoga koji svojim pojavom subjekta, Istoga postavlja pred zahtjev. Prisiljen je dati odgovor drugome. Stvari od nas ne traže odgovor. Lice drugoga čovjeka traži od nas da preuzmemo odgovornost, govori nam, traži od nas da mu odgovorimo", naglasio je Vučković. Susret s drugim me postavlja pred zahtjeve koje moja sloboda ne može ignorirati. Mogu ih izbjeći, ali time nisam više slobodan, nego samo gubim slobodu i postajem kriv. Levinas ne analizira nasilje jezika, ali se ono može nazrijeti u suprotnosti s fenomenima koje analizira. Za razliku od pozdrava koji uspostavlja ljudski odnos a kojega Levinas opisuje terminima blizine, nasilje uvredljivih riječi valja opisati terminima udaljenosti. U uvredama se više ne događa susret licem u lice, nego se drugoga vrijeđa sa strane. Uvredljive riječi tako žele drugoga staviti na neko društveno mjesto i tamo ga učvrstiti, prikovati, ne dopustit mu da se kreće u društvu izvan tog zadanog uvredljivog mjesta, naglasio je dekan Vučković dodavši da fenomen uvredljivog jezika rasvjetljava Levinasovo shvaćanje retorike. U diskursu vođenom retorikom, ne može se dogoditi istina. Istina se događa samo u otvorenom govoru licem u lice. Zaključuje, nasilje jezikom događa se svaki put kada govornik uskrati odgovor, kada se skriva iza retorike koja ne dopušta nikakvu drugu reakciju osim pohvale, kada se govornik skriva iza neutralnih termina. Vučković je potom progovorio i o zaštitnoj šutnji, zadnjem štitu pred nasiljem pitanja (primjerice Isus pred Pilatom najjasniji je primjer nenasilne šutnje, šutnje žrtve koja podnosi nasilje). Istinski razgovor može se dogoditi samo gdje je drugi prihaćen i shvaćen kao učitelj koji dolazi odozgor. U trenutku kada se Drugi pojavi kao tiranin, šutnja ostaje jedina zaštita. Šutnjom se jednom događa nepravda i šutnjom se drugi put čovjek brani od nepravde. Između te dvije krajnosti u šutnji valja tražiti razgovor i događanje istine, a naravno ozračje za istinu je razgovor prijateljstva, razgovor u otvorenosti, licem u lice. "Teološki fakultet se iznutra obvezao osvijetliti istinu koju smatra najdragocjenijom, objavljenu istinu. Ni ona se ne može dogoditi izvan ozračja prihvaćanja drugoga, izvan etičnosti ljudskih odnosa, izvan prijateljstva. Svaka naš gesta, svaki susret i svaka riječ mogu ići u prilog istini ili protiv nje. Mogu biti nasilni i bez nasilne namjere. Jezik ima silnu moć. To je teolozima koji i Boga nazivaju Riječju jasnije negoli drugima. Stoga postoji i obveza oštrenja senzibilnosti na riječ i na skrivene zamke nasilja u jeziku", zaključio je dekan Vučković. Prodekan za nastavu doc. dr. sc. Alojzije Čondić iznio je potom sve važne obavijesti o predavanjima i tijeku rada u novoj akademskoj godini.