Obrede Velikoga petka u splitskoj prvostolnici sv. Dujma predvodio je, 30. ožujka, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić uz sudjelovanje više svećenika i u nazočnosti mnoštva vjernika. Nakon prostracije i šutnjom iskazane počasti Kristu umrlom na križu za spas svijeta, uslijedila je služba čitanja i pjevanje Muke, koju je otpjevao mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem kapelnika maestra don Šime Marovića. Prije ljubljenja križa koje je pratilo pjevanje tradicionalne tužaljke „Puče moj“ i obreda pričesti, uslijedila je homilija koju je izrekao katedralni župnik don Tomislav Ćubelić.

„U kojoj god zbilji života se Isus nađe bilo riječi ili djelu ili na križu uvijek je proslavljen. Za njega izgubljene situacije i životne zbilje nema. On se proslavi i Bog u njemu. Večeras je na križu, a križ i patnja Isusa Krista sve otkrivaju: i heroje i patnike i licemjere i lažljivce i razbojnike i pokajnike. Krist na križu čini razliku među ljudima. Križ govori sve i o čovjeku i o čovječnosti“, rekao je župnik na početku homilije. Istaknuo je da obješen na križ, razapet između života i smrti, neba i zemlje, Isusove tjelesne muke nisu ni veće ni manje od muka drugih ljudi koji su kušali torturu krvnika, pa ipak patnja Isusa Krista nadilazi sve druge jer on nije samo čovjek nego je Bog. On nije samo izručen ljudima, on je među svojima. On je u rukama ljudi koji postoje njegovom voljom. Što nam je netko tko nam nanosi bol bliži to je bol teža. Bog preuzima patnju kako bismo otkrili smisao života izvan zla i krivnje. „Večeras je izražena osamljenost Krista i osamljenost čovjeka, ali ako se uključimo svojom vjerom i probamo iskusiti Kristovu patnju onda prihvatimo da je Kalvarija izbor Isusa Krista koja ukazuje na teški put vjere kojim hodaju suvremeni vjernici. Golgota je prisutna danas, sada i ovdje u Katoličkoj crkvi, u narodu kojem pripadamo i svijetu u kojem živimo“, naglasio je propovjednik i zamolio Krista da uzme naše križeve te nam pomogne nositi teret naše ljudske osakaćenosti. „Patnja i križ su ponekad jedini način kroz koji Bog može ući u naše živote. Stoga Isus pada pod težinom križa zbog naših grijeha okružen mnoštvom vjernika. Na križu raspeti Isus Krist uništio je grijeh, križ je bol, ali ne poraz, križ je smrt, ali ne konačna“, napomenuo je.

Fotografije: Renato Pudar

U nastavku je govorio o vremenu u kojem se mi kao narod i Crkva nalazimo, i to pod križem i na križu. Pojasnio je kako je očito da u narodu ima nas puno za koje je križ postao tek estetski detalj za političku upotrebu, no naša muka je trenutačno i previše bolna da bismo smjeli identitet vlastitog križa opravdati nekim jakim pritiscima, jer poraz istine bio bi poraz života. „Krist je naša glava, treba biti prepoznatljiv u našoj muci i ukoliko mi umjesto Bogočovjeka na križu prizivamo neimenovane strukture da nas spase znači da više ne razabiremo tko je na križu i tko spašava, a tko lažira i falsificira život. Križ Kristov nema nikakvo dugo značenje osim toga da se na njemu pokazala ljubav Božja i nema druge vrijednosti ni po sebi ni u sebi. Ako ne razumijemo tko je Bog, ako nemamo snage razlikovati pravdu od nepravde, istinu i laž, ako nam je patnja misteriozna, ako je strah u nama to znači da su nam granice ljudskosti ugrožene. Tko je kriv za to? Svaka generacija koja životno dođe pred Kristov križ poziva ga da ako je Sin Božji siđe s križa. Krist je na to dao odgovor. Nije sišao s križa, neće sići s križa i uskrsnut će. Kad vidimo da nije sišao s križa mi Kistu okrenemo leđa i kad ga ponovno susretnemo tražimo isto no on daje isti odgovor. Neće sići s križa, nego umrijeti na njemu. To je trenutak kad se ljubav Boga umirila na križu i tada bi čovjek trebao odlučit tko je i je li s Kristom umrlim i uskrslim gradi život. Na križu na kojem je Isus mrtav nema sive boje, sve je čisto i čovjek nema pravo uništavati Isusov put zato što ne želi hodati njime. Dok ga ubijamo puno nas je, kad ga slavimo malo nas je“, istaknuo je don Ćubelić i zaključio „odustajanje od Krista je ono što čini poraz stalnim. Odvažimo se s Kristom preko groba, jer to je život, a sve drugo smrt“.                          

Nakon obreda, po običaju splitske prvostolnice, vjernici su izišli na trg sa sjeverne strane katedrale, a pridružili su im se i vjernici koji su došli iz drugih gradskih crkava. Nadbiskup je izložio Presveti Oltarski Sakrament u pokaznicu te je uslijedio ophod po Peripteru katedrale, gdje je udijelio blagoslov gradu Splitu i cijeloj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.