Svečanim ophodom s križem, slikom Gospe Žalosne i župnim bandirama, a uz pratnju bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koji su posluživali kod oltara, započela je 15. rujna u Hrvacama proslava župne nebeske zaštitnice Gospe Žalosne. Vrhunac slavlja bila je svečana misa koju je predvodio splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić u koncelebraciji s petnaest svećenika predvođenih mjesnim župnikom fra Pericom Maslaćem, sinjskim gvardijanom i rektorom Bazilike Gospe Sinjske fra Marinkom Vukmanom te dekanom don Slavkom Volarevićem. Uz mnoštvo župljana i hodočasnika u slavlju su sudjelovala i djeca u narodnim nošnjama, alkari, predstavnici policije, sportskih društava te civilnih vlasti.

U propovijedi je nadbiskup Križić razložio zašto ovaj blagdan nije dan tuge nego vjerničke nade. Kazao je da se nakon Uzvišenja svetog Križa Crkva ponovno zaustavlja pred otajstvom patnje, sada promatrajući Mariju pod križem, ali ne zato da bi ostala u žalosti, nego da bi joj zahvalila za vjernost i ustrajnost. „Stoga i ovaj blagdan ‘Žalosne Gospe’ nije žalosni blagdan. Radujemo se što je i Marija iznijela svoj križ do kraja, ostala Bogu vjerna i živjela veliko pouzdanje u Boga“, istaknuo je. Podsjetio je da križ u kršćanstvu nije znak poraza, nego uzdignuća i spasenja, a Marijin je život pokazao da vjernik ne bježi od križa, nego ga prihvaća s pouzdanjem. Govoreći o Mariji, nadbiskup je naglasio da križ i patnja u njezinu životu nisu bili iznenađenje te da ona kao Majka Isusova nije mogla biti pošteđena onoga što bitno pripada životu njezina Sina. Marijino prihvaćanje križa, njezina vjernost, ustrajnost i povjerenje u Boga i onda kada je „tama prekrila sve“ postali su putokaz cijeloj Crkvi. Na vrhuncu Kalvarije to „da“ dobiva novo značenje: „Na vrhuncu svoje patnje i patnje svoga Sina ona je dobila novo poslanje: postala je majka Crkve. Da nije bila pod križem, to poslanje nikada ne bi dobila.“

Nadbiskup je zatim pojasnio kako Bog vodi čovjeka kroz kušnje. „Dragi Bog je savršeni pedagog.“ Ne obznanjuje u startu sve težine, jer zna da patnja čovjeka može uplašiti i smesti; zato čovjeka postupno priprema i ne daje mu teret preko snage. Tako je i Mariju pripremao da bude majka svih Kristovih vjernika: iskustvo patnje za nju nije bilo slučajna epizoda, nego dio poslanja. Bez iskustva patnje, naglasio je, ne nastaje autentična ljubav, niti sposobnost razumijevanja tuđe boli; kao što dijete dolazi na svijet u boli, tako i duhovno majčinstvo sazrijeva u trpljenju. Osvrćući se na trajno pitanje zašto patnja postoji, poručio je da ne tražimo „zatvorenu filozofsku formulu“, nego vjernički stav: patnja je ušla u Božji plan spasenja, nije Božja kazna ni znak odbačenosti, nego često povlašteno mjesto susreta s Bogom. Patnik treba blizinu i sućut, ali i unutarnji razgovor sa svojom patnjom da bi u njoj potražio Božju poruku: „Nije dovoljno samo govoriti o svojoj patnji. U patnji je potrebno tražiti poruku Božju i njegov znak.“ Patnja izgrađuje duhovno biće, postavlja najdublja pitanja i, življena dostojanstveno, obogaćuje život; u njoj se ne govori samo o Bogu, nego s Bogom. „Ono što je sigurno: u našoj patnji Bog nas neće nikada ostaviti same. Važno je da se ni mi ne udaljimo od njega.“

Na kraju misnoga slavlja okupljenima se obratio župnik fra Perica Maslać zahvalivši nadbiskupu Zdenku Križiću na predvođenju euharistijskog slavlja i ohrabrujućim riječima. Zahvalio je i svim svećenicima u koncelebraciji, časnim sestrama i bogoslovima, naglašavajući da njihova prisutnost pokazuje „jedinstvo i bratsku ljubav“. Posebnu zahvalu uputio je predstavnicima društvenoga, kulturnoga i sportskoga života, kao i svim župljanima koji su pomogli da proslava protekne dostojanstveno: „Hvala svima koji su na vidljiv ili skriven način pridonijeli ljepoti i dostojanstvu ovog slavlja.“

Slavlje je dobilo posebno srdačan završetak kada su djeca u narodnim nošnjama pred župnom crkvom zapjevala i zaplesala tradicionalnim načinom, a okupljeni vjernici i gosti s velikim su oduševljenjem njihov nastup nagradili pljeskom.