Umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić preminuo je u Puli u utorak 20. ožujka 2012. u 90. godini života, 65. svećeništva i 24. biskupstva.

Rođen je 17. svibnja 1922. u Vranjicu. Završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, a Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 18. svibnja 1947. u Vranjicu. Vršio je sljedeće službe: od 1947. do 1953. bio je župnik u Desnama; u Splitu je od 1953. do 1957. stariji prefekt i vicerektor u Dijecezanskom sjemeništu; od 1957. do 1963. rektor istoga sjemeništa; od 1968. do 1970. duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu; od 1970. do 1978. duhovnik u Dijecezanskom sjemeništu; od 1978. do 1988. župnik je dekan i biskupski vikar u Makarskoj. Nadbiskupom splitsko-makarskim imenovan je 10. rujna 1988., a za biskupa je zaređen 16. listopada iste godine u Splitu. Umirovljen je 17. lipnja 2000. godine.

Neumorni sijač Božje riječi
U utorak 19. ožujka 2012. predao je svoju dušu Gospodinu splitsko makarski nadbiskup u miru mons. Ante Jurić.  Ovaj neumorni biskup zasigurno nikada u svome životu nije bio u miru. Ni kao župnik ni prefekt, niti kao duhovnik i rektor ni kao nadbiskup ordinarij svoje splitsko-makarske nadbiskupije, a nije bio u miru ni kao duhovnik Biskupijskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli. Posljednjih deset godina svoga života mons. Jurić poklonio je formaciji prezbitera za Novu evangelizaciju, o čemu svjedoče generacije odgojitelja i svećenika formiranih u ovom Sjemeništu.
Kratko nakon njegova umirovljenja katehisti odgovorni za Neokatekumenski put u Hrvatskoj na čelu sa don Giacomom Rainerijem i tadašnjim rektorom pulskog sjemeništa mons. Janezom Oberstarom posjetili su ga u Splitu i zamolili da bude duhovnik pulskog Sjemeništa obzirom na njegovo golemo pastoralno i odgojno iskustvo. Odgovor koji im je tada dao bio je samo početak plodonosnog služenja mons. Jurića u djelu Nove evangelizacije na Neokatekumenskom putu. Odgovorio je katehistima da on »nije zaređen za svećenika da ide u mirovinu nego da radi za Gospodina do kraja života«. Ono što je i rekao to se ostvarilo. Ubrzo nakon poziva stigao je u Sjemenište u Puli dok je ono još bilo u izgradnji. Pronicljivošću pastira koji ljubi svoju Crkvu promatrao je djelovanje Neokatekumenskog puta u svojoj biskupiji i njegove mnogobrojne plodove. Dolazak u pulsko sjemenište za njega je bio nastavak ove brige te je odmah prionuo radu. Redovito je na svojim tjednim konferencijama duhovito i neposredno prepričavao svoja iskustva iz župa gdje je djelovao; bogoslovima iz cijelog svijeta govorio je o mukama za vrijeme diktature komunizma i progonu vjere na našim prostorima. Ljubio je Crkvu u njezinoj raznolikosti i raznim očitovanjima Duha Svetoga. Oduševljavao se Božjom riječju te je na euharistijama u Sjemeništu uvijek bio spreman dati poticaj i tumačiti riječ.
Neumorno je ispovijedao bogoslove te ih mudro duhovno pomagao, te ih ukorijenjen u zdravoj tradiciji Crkve vodio do prezbiterata. Njegova evanđeoska genijalnost očitovala se u tome da je unatoč činjenici da je bio odgojen u pretkoncilsko vrijeme, spremno prihvatio duhovne plodove Drugog vatikanskog sabora. Njegova neposrednost i jasnoća, ljubav prema istini i prije svega prema obitelji i životu potakla ga je da neumorno podupire obitelji s mnogo djece na Neokatekumenskom putu, prije svega molitvom i riječima vjere. Govorio je da je i on jedno od desetero braće i sestara u svojoj obitelji i da uživa gledajući kako danas mladići iz mnogobrojnih obitelji polaze u sjemeništa ili osnivaju obitelji otvorene daru života. Ubrzo se po Istri pročulo da djeluje u Sjemeništu u Puli, tako da je posjećivao župe za blagdane a redovito je misio i ispovijedao u Domu za stare i nemoćne Sv. Polikarp u blizini Sjemeništa.
Jedan od najdubljih tragova koje je nadbiskup Jurić ostavio za svojega djelovanja u Puli zasigurno su mnogobrojne predstave i scenski igrokazi i pučke crkvene pjesme koje je godinama uvježbavao i izvodio sa bogoslovima. Upravo je čudesno kako su bogoslovi iz desetak nacija izgovarali, glumili i pjevali rečenice na splitskom dijalektu, kako su mnogi od njih brzo svladali hrvatski jezik kroz učenje i zabavu uvježbavajući tekstove za predstave. Pokazivao je iznimnu energiju i ljubav za odgoj kroz kulturni rad. Često puta odlazio bi moliti krunicu u klaustru Sjemeništa te bi se ubrzo oko njega stvorila grupa bogoslova i molila na nekoliko jezika.
Za vrijeme noćne molitve koja se u Sjemeništu upriličuje tjedno u noći sa petka na subotu kada bogoslovi pred presvetim po dvojica mole za dobročinitelje i potrebe Crkve bio je često i noću s njima. Često je znao reći govoreći o svojim godinama i starosti: »važno je predanje, predati se u Kristove ruke, on me voli više nego ja samog sebe i zna bolje od mene, neka se vrši njegova volja«. Zaista u svim razdobljima njegova života Božja je volja bila iznad svega. Pratio je bogoslove Sjemeništa na audijencije Svetog Oca članovima neokatekumenskih zajednica, slušao pažljivo riječi Pape i živio ih u svakodnevici Sjemeništa. Pripadao je onoj generaciji biskupa o kojima nije potrebno puno objašnjavati, počevši od Kuharića, Bogetića, Badurine, Tamaruta, Franića, Oblaka, Prenđe koji su neumorno voljeli prije svega Isusa Krista i u njemu svoj narod i Crkvu, čuvali tradiciju ali ljubili novosti Duha Svetoga u njihovoj Crkvi. Njihov primjer i njegov život su dokaz te svetosti. »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilan rod«. (Iv 12,24) Ovo pšenično zrno koje je u sebi krilo nevjerojatnu svetost i snagu Kristove sebedarne ljubavi umrlo je na glasu svetosti dan nakon sv. Josipa, zaštitnika dobre i svete smrti, nekoliko dana nakon godišnjice smrti njegovog prethodnika mons. Frane Franića i na kraju mons. Jurić umire u sjemeništu Redemptoris Mater u Puli, koje je toliko volio. Don Ante moli za nas!