Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predvodio je u ponedjeljak, 23. siječnja u župi sv. Mihovila ark. u Prološcu. sprovodne obrede za preminulog svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije don Marinka Bilića. U koncelebraciji je bilo oko 30 svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije predvođeni pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem i generalnim vikarom Dubrovačke biskupije mons. Petrom Palićem, uz nazočnost pokojnikove rodbine i župljana, redovnica i bogoslova.

U homiliji je biskup Uzinić kazao kako su posljednjih pet-šest godina pokojnog don Marinka bili zaista Veliki petak. Bio je raspet na krevetu, u sestri Danici imao je svoju Veroniku koja mu je iz sata u sat, iz dana u dan otirala lice, kao što je u svećenicima i djelatnicima u Svećeničkom domu kao i drugim svećenicima koji su ga posjećivali imao Šimuna Cirenca. Biskup je, također, upozorio da se ne smije ostati samo na žaljenju i suosjećanju nego evanđelje pokazuje da se u svojim mislima, osjećajima i molitvi trebamo usmjeriti prema otajstvu Kristova uskrsnuća i don Marinkovog suuskrsnuća. „Jer kao što je Kristov grob ostao prazan i naš će grob ostati prazan i mi ćemo biti pozvani na vječno zajedništvo s Gospodinom, na vječni život.“ Ovakav pogled na život i smrt pomaže nam da i mi svoj pogled usmjerimo prema križu i Raspetom, ispovjedimo svoju vjeru u njegovu pravednost i našu mogućnost da po njegovoj muci i smrti budemo učinjeni pravednicima, te sa ženama pred Isusovim praznim grobom čujemo riječi: „Što tražite živoga među mrtvima?“

Govoreći o pokojniku u svijetlu 2. poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima, biskup Uzinić je skrenuo pozornost na temu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana „Pomirenje – ljubav nas Kristova obuzima“ koja je u tijeku, te je tu rečenicu dao kao odgovor na pitanje o uzroku brojnih promjena koje je pokojnik poduzimao u svome životu. Istaknuo je da je don Marinko uvijek ostao povezan s ljudima u mjestima u kojima je pastoralno služio. Ljubav ga je Kristova „silila“ da ide dalje, zahvaćala i tjerala ga da čini izbore koje je činio. Biskup je citirao rečenicu iz pokojnikove molbe za ekskardinaciju iz Dubrovačke biskupije: „Srdačno molim Isusa da blagoslovi sva moja nastojanja kao i da oprosti sve nevaljalo učinjeno i vrijedno propušteno tijekom pastoralnog rada u Dubrovačkoj biskupiji“, rekavši kako ga ona u ovom trenutku možda najbolje opisuje i da se ta rečenica može proširiti na njegovo cjelokupno djelovanje.

Fotogalerija: Jure Vrlić

Pastoralni vikar mons. Aničić podsjetio je na don Marinkov životni put od rođenja 1936. u Prološcu, preko zaređenja za svećenika Dubrovačke biskupije 1963., pa do inkardinacije 2002. godine u Splitsko-makarsku nadbiskupiju u kojoj je djelovao do svoga umirovljenja 2007. godine. Pokojnikovi roditelji otac Nikola i majka Joza-Anđa imali su šestero djece, tri sina i tri kćeri. U toj pobožnoj kršćanskoj obitelji dvojica su stričeva bili fratri, čijim se primjerom don Marinko poveo te je u Makarskoj i Sinju završio pet razreda franjevačke sjemenišne gimnazije. Tijekom vremena prevedenog u novicijatu na Visovcu dolazi do spoznaje da nije pozvan u redovnički život, napušta novicijat i prijavljuje se u Biskupijsko sjemenište u Dubrovniku. Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 1963. te je gotovo puna tri desetljeća obnašao različite pastoralne službe u nekoliko župa Dubrovačke biskupije (Smokvica na otoku Korčuli, susjedna Čara, Smokovljani pokraj Stona, Zaton – Doli, Korčula, Mandaljena i Trpanj na Pelješcu). Jedno je vrijeme proveo među benediktincima.

Godine 1993. na vlastiti zahtjev i uz suglasnost svog biskupa, radi potreba bolesne majke, boravi oko godinu dana u svojoj rodnoj župi Proložac. Godinu poslije, 1994. postaje župnik župe Ričice gdje će ostati sve do svojeg umirovljenja 2007. godine. „U međuvremenu je 2001. zatražio ekskardinaciju iz Dubrovačke biskupije i inkardinaciju među kler svoje rodne Splitsko-makarske nadbiskupije što je od nadležnih biskupa i dobio. U župi Ričice je razvio živu pastoralnu djelatnost izgrađujući duhovno svoje vjernike kao žive udove Crkve Božje“, naglasio je mons. Ančić dodavši da je don Marinko u svojem pastoralnom radu bio „požrtvovan i odgovoran, zauzet i dosljedan, posve predan u volju Onoga koji ga je pozvao u svećeničku službu. Kao župnik je živio skromno i imao veliko srce prema potrebnima.“

Sućut obitelji izrazio je župnik u Prološcu fra Vinko Gudelj ističući don Marinkovu ozbiljnost u svećeničkim razgovorima, spremnost na pomoć i suradnju te izvanredan glas zbog kojega su svi htjeli da im don Marinko navješćuje evanđelje na župnim feštama diljem Imotske krajine. Poslije sprovodne mise pokojnik je pokopan na mjesnom groblju u Prološcu.

IN MEMORIAM
Don Marinko Bilić (1936.-2017.)

Marinko Bilić rođen je 9. listopada 1936. u mjestu Postranje, župa  i općina Proložac. Njegovi roditelji otac Nikola i majka Joza-Anđa imali su šestero djece, tri sina i tri kćeri. U toj pobožnoj kršćanskoj obitelji dvojica su stričeva bili fratri, fra Nikola Bilić stariji umro početkom prošloga stoljeća i fra Nikola Bilić mlađi umro krajem prošloga stoljeća. U svojem razmišljanju o životnom pozivu Marinko je  zacijelo bio potaknut primjerom svojih najbližih i odlučio se za duhovno zvanje.

Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu Proložac. Nakon toga 1947. roditelji ga poslaše u Franjevačko sjemenište u Makarskoj. U  Makarskoj i Sinju završio je pet razreda sjemenišne gimnazije. Na Visovcu oblači franjevački habit i ulazi u novicijat. Tijekom toga vremena provjere svojega zvanja dolazi do spoznaje  da nije pozvan u redovnički život.  Napušta novicijat  i prijavljuje se u Biskupijsko sjemenište u Dubrovniku. Primljen je kao sjemeništarac Dubrovačke biskupije pa tu nastavlja školovanje i polaže maturu 1956.

Poslije mature pozvan je na odsluženje vojnog roka u Varaždin. Kad je završio vojnu obvezu, 1958. upisuje šestogodišnji filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U proljeće godine 1962. zaređen je za đakona, a  sljedeće godine na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1963. dubrovački biskup msgr. Pavao Butorac zaređuje njega i još dvojicu svojih đakona za svećenike.  Mladu misu je proslavio u svojoj rodnoj župi.

Nakon ređenja i uspješnog završetka studija 1964. don Marinko gotovo puna tri desetljeća  obnaša  različite pastoralne  službe  u nekoliko župa Dubrovačke biskupije. Najprije kao mladomisnik  četiri godine služi  u župi Smokvica na otoku Korčuli iz koje poslužuje i susjednu župu Čara. Godine 1968. premješten je u župu Smokovljane pokraj Stona, a zatim  od 1971.   desetak godina župnik je u župi Zaton –Doli.

U to vrijeme nakon prekida od stotinu i pedeset godina obnavlja se jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj  Ćokovac i udomljuje prve redovnike.  Hrvatski biskupi traže među svećenicima one koji osjećaju sklonost i ljubav pema benediktinskoj duhovnosti i potiču ih da pomognu oživjeti Ćokovski samostan. Don Marinko se odaziva tom zovu i odlazi dvije godine u benediktinski novicijat u Noci pokraj Barija u Italiji. Sljedeće dvije godine od 1983-1985. na Anselmianumu u Rimu studira liturgiku. Iz Rima se vraća  u benediktinsku zajednicu Ćokovac na otoku Pašmanu i tu ostaje godinu dana.

Nakon ovog izleta u benediktince don Marinko se 1986. ponovno vraća pastoralnom radu u svojoj Dubrovačkoj biskupiji. Dvije godine je župni pomoćnik u župi Korčula, zatim od 1988. obnaša službu župnika u župi Mandaljena sve do okupacije te župe na početku Domovinskog rata (1991.). Iz Mandaljene odlazi za župnika u Trpanj na Pelješcu gdje će ostati nešto više od godinu dana. Poslije toga  godine 1993.  na vlastiti zahtjev i uz suglasnost  svog biskupa, radi potreba bolesne majke, boravi oko godinu dana u svojoj rodnoj župi Proložac.

Po isteku toga vremena u ljeto 1994. splitski nadbiskup msgr. Ante Jurić imenuje don Marinka župnikom župe Ričice gdje će ostati sve do svojeg umirovljenja 2007. godine. U međuvremenu je 2001. zatražio ekskardinaciju iz dubrovačke biskupije i  inkardinaciju među kler  svoje rodne Splitsko-makarke nadbiskupije što je od nadležnih biskupa i dobio. U župi Ričice je razvio živu pastoralnu djelatnost izgrađujući  duhovno svoje vjernike kao žive udove Crkve Božje i obnavljajući župnu crkvu u kojoj je između ostalog promijenio prozore i vrata te ugradio podno grijanje.

Don Marinko je kao svećenik imao uzbudljiv i pomalo neobičan  životni put. Tražio je najbolji način kako će ostvariti svoj svećenički poziv i dvoumio se između pastoralnog radnika i konteplativnog redovnika. Na kraju  je našao sebe u predanoj službi zauzetog i savjesnog župnika. U svojem pastoralnom radu gdje ga je providnost postavila bio je požrtvovan i odgovoran, zauzet  i dosljedan, posve predan u volju Onoga koji ga je pozvao u svećeničku službu. Kao župnik je živio skromno i imao veliko srce prema potrebnima.

Odlaskom u mirovinu prije deset godina preselio se u svećenički dom u Splitu. Zbog narušenog zdravlja ubrzo se morao podvrgnuti složenoj operaciji nakon koje se zapravo više nije ni oporavio. Posljednjih godina bio je prikovan uz bolesničku postelju podnoseći strpljivo svoju bolest i patnje, zahvalan osoblju koje ga je njegovalo osobito svojoj rođenoj sestri Danici te časnim sestrama Mirjani i Valenciji. U prošlu subotu 21. siječnja 2017. preselio se u vječnost. Neka ga sada Gospodin Isus Krist primi k sebi i daruje mu vječni  život u nebu. Amen. (N.A. Ančić)