Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Filip Pavić ispraćen je na posljednji počinak u srijedu 17. studenoga u rodnoj župi u Rašeljke (BiH) u 80. godini života i 54. godini misništva. Molitvu ispraćaja sa splitskog Lovrinca predvodio je don Tomislav Bašić, upravitelj Svećeničkog doma u Splitu u kojem je pokojni don Filip proveo zadnjih pet godina zemaljskoga života.

Misu i sprovodne obrede u župi Rašeljke (BiH) predvodio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić u koncelebraciji s pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem, župnikom don Ilijom Drmićem i oko trideset i pet svećenika, a uz sudjelovanje obitelji, prijatelja, redovnica, bogoslova i mještana rodne župe. Za vrijeme mise pjevao je zbor sv. Nikole iz Metkovića i bogoslovi Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu.

U Nadbiskupiji je don Filip – don Pile kako su ga od milja zvali – služio u župama: Split-Veli Varoš, Ričice, Metković (sv. Nikola), Borovci, Nova Sela n/N, Mravince i Kučine. Želimo mu zahvaliti za sve što je bio i značio u našem vremenu i prostoru, za njegovo svjedočenje. Želimo mu reći: „oprosti“ i on je sigurno oprostio mnogima, kazao je nadbiskup Barišić uvodeći u misno slavlje dodavši da je župa Rašeljka dala brojna duhovna zvanja, obogatila Splitsko-makarsku nadbiskupiju s dva svećenika, oba sada preminula.

U svojoj je propovijedi nadbiskup govorio o sigurnosti za kojom čovjek čezne u svom ovozemaljskom životnom hodu, a ne dobiva je. Što je više godina na leđima manje je godina ispred nas i što više godina imamo, prisutnija je starost koja nas limitira. Više je poteškoća, zabrinutosti, ali Gospodin nas ohrabruje da se ne uznemirujemo. U svjetlu Tominog pitanja Isusu: "Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?" i Isusova odgovora Tomi: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni", nadbiskup je govorio o povjerenju u Isusa Krista, Sina Božjega koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. Ohrabrio je vjernike da nitko ne može protiv nas ako je Bog za nas. Ni bolest, ni mač, ni glad, ni pogibao, ni smrt nam ništa ne mogu.

Fotogalerija: Robert Pudar

„Tko nas može optužiti kad smo u Božjem planu spasenja? Tko nas može osuditi kad imamo odvjetnika u Isusu Kristu, koji iz ljubavi prema nama želi nositi naše poteškoće? Njegova ljubav koja je dostojna da možemo imati u nju povjerenja. Don Pile je naslutio tu ljubav koja daje sigurnost. Zato se odazvao Božjem pozivu i postao svećenik“, kazao je nadbiskup Barišić te dodao da je i don Filip imao i ograničenja i sumnje, ali i povjerenje u Kristovu ljubav. „Nije to samo sa distance naviještao nego je dao sebe, svoje tijelo i dušu da bude znak ove spasonosne ljubavi. Kao svećenik je uprisutnjivao ovu ljubav Isusa Krista slaveći sveta otajstva, slaveći euharistiju. Bio je čovjek vjere i čovjek Crkve. Bio je blizak ljudima i njihovim poteškoćama. Surađivao je dobro sa svojim kapelanima, sa svojom braćom. Bio je ugodan, tih i znao je slušati“, naglasio je, između ostaloga, nadbiskup Barišić u svojoj propovijedi.

Zahvalu pokojniku za njegov svećenički rad te sućut ožalošćenoj obitelji Pavić izrekli su: don Ilija Drmić, župnik župe Rašeljke i don Stipe Gale, kancelar Mostarsko-Duvanjske Trebinsko-Mrkanske biskupije, rodom iz Rašeljaka.

Don Filipov životni put pročitao je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić.

*************************************************************

Svećenik Filip Pavić, sin pok. oca Ante i majke Milice r. Braović, rođen je 21. ožujka 1941. u župi Rašeljke (BiH). U obitelji je bilo četvero djece: tri brata i jedna sestra koje su roditelji odgajali u kršćanskom duhu. U tom ozračju žive vjere koja se u obitelji svjedočila i župe iz koje su već neki pošli prema svećeništvu mogla je u Filipu niknuti klica duhovnog zvanja.

Niže razrede osnovne škole završio je u svom rodnom mjestu, a više u susjednom Aržanu. Zatim se prijavio u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu kao svećenički kandidat Splitsko-makarske nadbiskupije i pitomac Nadbiskupske gimnazije. Kada su ondašnje komunističke vlasti godine 1956. zatvorile Splitsko sjemenište i Bogosloviju, poslan je u Zagreb da završi školovanje u tamošnjoj Sjemenišnoj gimnaziji.

Prve dvije godine filozofsko-teološkog studija pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tada je pozvan na odsluženje vojnog roka. Nakon povratka iz vojske 1964. dolazi u Split gdje nastavlja studij i duhovnu formaciju u splitskoj Bogosloviji. Tih je godina, naime, Splitsko-makarskoj nadbiskupiji bio vraćen jedan dio oduzete zgrade pa je Bogoslovno učilište premda u skučenim okolnostima moglo nastaviti sa svojim radom.

Za đakona ga je zaredio splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić u katedrali sv. Dujma 18. ožujka 1967. Sveti red prezbiterata primio je preko ruku istog biskupa u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu 29. lipnja. Svoju mladu misu slavio je u rodnoj župi Rašeljke 9. srpnja.

Don Pile, tako smo ga svi zvali, kao mladomisnik dobiva prvu pastoralnu službu i postaje župnim pomoćnikom Župe Sv. Križa u Velom Varošu u Splitu. To je zapravo bila njegova šesta ili pastoralna godina u svećeničkoj formaciji pa je uz pohađanje određenih predavanja pastoralno pomagao župniku mentoru u župničkoj službi.

Nakon isteka te završne godine školovanja imenovan je upraviteljem župe Ričice u Imotskom dekanatu gdje će osam godina revno i uspješno obavljati svećeničku službu kako u vjeronaučnoj pouci djece i mladih tako i u obnovi i uređenju crkve, župne kuće i okućnice. Godine 1976. zbog potreba nadbiskupije don Pile je premješten iz Ričica u župu Sv. Nikole u Metkoviću.

U dekretu imenovanja na novu službu (Br. 1348/76) nadbiskup Franić piše: “Župa koja Vam je povjerena, nalazi se u gradu pa je zato potrebita gradska, smišljena, revna i savjesna pastorizacija. Budući pak da jedan dio grada Metkovića pastoriziraju oci franjevci, bit će Vam potrebno mnogo pastoralne razboritosti i evanđeoske ljubavi u odnosu s njima.”

Spomenuta župna zajednica koju je preuzeo obuhvaća dio grada s desne strane Neretve koji se doseljavanjem obitelji iz okolnih neretvanskih mjesta stalno povećavao. No na području župe kada je 1969. osnovana nije bilo ni župne kuće niti prostora za bogoslužje, a tadašnje vlasti nisu dopuštale gradnju crkve. Don Pilin prethodnik don Ćiro Burić morao je početi iz ničega pouzdavajući se u Božju providnost i darežljivost vjernika.

Preuzimajući župu don Pile je nastavio okupljati vjernike i graditi živu Crkvu Božju u njihovim srcima. Jednako tako brinuo se za crkvene objekte što mu je prethodnik ostavio u naslijeđe, malo po malo dograđivao i proširivao kako župnu kuću tako i kapelu u prizemlju župne kuće koja je služila kao župna crkva te ostale vjeronaučne prostorije za pastoralno djelovanje.

Punih 26 godina, više od polovice svoga svećeničkog djelovanja, revno i uporno je radio na svekolikom duhovnom i materijalnom podizanju i izgradnji ove župe te skrbio i za dvije raseljene župe Borovce i Nova sela. U svom župničkom radu imao je za suradnike časne sestre Služavke Malog Isusa te vrijedne mlade svećenike koji su po više godina kao župni vikari pod njegovim vodstvom djelovali u župi Sv. Nikole biskupa.

Odmah nakon pada komunizma i dolaska demokratske hrvatske vlasti počeo je skupljati dokumentaciju i pripremati teren za gradnju crkve i pastoralnog centra. U jeku Domovinskog rata 18. travnja 1993. splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić blagoslovio je temeljni kamen nove župne crkve sv. Nikole biskupa i prateće pastoralne prostorije.

Povelja o tom događaju, ispisana na pergamentu, postavljena je u topovsku čahuru, kao uspomena na ratna zbivanja u kojima se crkva počela graditi. Novo i moderno zdanje nosi ime Pastoralni centar o. Ante Gabrić. Don Pile je omogućio mnogim skupinama naših branitelja da kad im je god potrebno dođu u župni ured, tu budu srdačno dočekani, tuširaju se, presvuku te dobro i obilno ručaju pa se tako okrijepljeni vrate svoje na položaje. Kao znak priznanja i zahvalnosti za izuzetno pastoralno zalaganje primio je (1996.) počasni naslov Monsignor – Kapelan Njegove svetosti.

Godine 2002. don Pile je premješten i imenovan župnikom župa Mravince i Kučine. Ovim dvjema župama će upravljati do navršenja svoje kanonske dobi kada svećenici idu u mirovinu, a pomagali su mu neko vrijeme u obavljanju nedjeljnog bogoslužja don Pave Vuković i don Slavko Kovačić. U dekretu (450/2016.) kojim ga stavlja u stanje mira, nadbiskup Marin Barišić veli: “Koristim ovu prigodu najiskrenije Vam zahvaliti za uloženu žrtvu i ljubav prema vjernicima kojima ste tolike godine služili u našoj Nadbiskupiji. Božja je milost dotakla mnoga srca po Vašem posredovanju Njegove Riječi i sakramenata. Dijeleći Kristove sakramente i sebe ste nesebično darivali braći i sestrama kojima ste, u njihovim životnim situacijama, bili i otac i majka.”

Don Filip je od tada živio u Svećeničkom domu u Splitu. Bio je narušena zdravlja od posljedica teške operacije na srcu. No, i nadalje je, koliko mu je dopuštalo zdravstveno stanje, nastojao služiti vjernicima pa je tri godine kao dušobrižnik ispomagao u Domu za starije i nemoćne osobe na Lovretu. Za vrijeme svoje svećeničke službe bio je u više navrata član Svećeničkog vijeća nadbiskupije i u jednom mandatu član Zbora konzultora Splitsko-makarske nadbiskupije.

U prošlu nedjelju 14. studenoga u osamdesetoj godini života i pedeset i četvrtoj godini svećeništva njegov se ovozemaljski život kao svijeća ugasio te je prešao u Domovinu na nebesima. Neka ga sada Gospodin primi k sebi te uživa radost i mir vječnoga života u novom Božjem svijetu. (NA Ančić)