Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Ljubo Bodrožić ispraćen je na posljednji počinak u srijedu 13. travnja na gradskom groblju Lovrinac - Split u 74. godini života i 50. godini misništva.

Misu i sprovodne obrede predvodio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić u koncelebraciji s vojnim ordinarijem mons. Jurom Bogdanom, generalnim vikarom mons. Miroslavom Vidovićem, pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem i oko 70 svećenika, a uz sudjelovanje obitelji, prijatelja, redovnica, bogoslova i mještana rodne župe. Za vrijeme mise i sprovodnih obreda pjevali su svećenici pod vodstvom mo. don Šime Marovića.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup je izrazio sućut rodbini, župi Svib i svim župljanima župa u kojima je don Ljubo djelovao: Borovci i Nova Sela, Slivno-Ravno, Dugopolje, Omiš, Kučiće i Svinišće. „Ovdje smo na 14. postaji križnog puta ljudskog života. Pratimo ga i polažemo u grob, ali smo svjesni da to nije kraj našega ljudskog hodočašća. Zato svjesni 15. postaje Kristova uskrsnuća s tim dodirom otajstva spasenja pratimo našega don Ljubu prema vječnosti, preporučamo ga Božjoj milosti. Zahvaljujemo mu na svemu što je značio za našu Crkvu“, kazao je nadbiskup Barišić.

U svojoj je propovijedi govorio o volji Božjoj koja želi da se svi spase. „Tu volju vrši Sin, koji je sišao s neba radi nas i radi našega spasenja. Postao je čovjekom, jednim od nas da bismo mi mogli postati božanski u toj dimenziji njegova i našega uskrsnuća. Ovu Očevu i Sinovu volju i njegovo poslanje izvrsno produbljuje i naglašava sv. Pavao u poslanici Rimljanima: 'Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?'“

Nadalje nadbiskup je podsjetio na Pavlove riječi: „Tko nas može rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ To se pita onaj, nastavio je propovjednik, „koji je tu ljubav progonio ali kad ju je upoznao ona je postala najveće bogatstvo za njega, odrekao se svega, sve je postalo otpad a ona jedino bogatstvo. O ovoj Božjoj ljubavi spasonosnoj razmišljao je i sv. Augustin. Te njegove misli čitao sam kad sam dobio vijest o don Ljubinoj smrti.“ Nadbiskup ih je smatrao važnim podijeliti s nazočnima a govore o tome kako Riječ Božja, koja je postala tijelom i prebivala među nama, nije imala u sebi čime umrijeti za nas dok nije uzela smrtno tijelo. „Bog je besmrtan ali da bi podijelio s nama smrtnost uzeo je naše smrtno tijelo. Tako je besmrtni došao k nama. Htio je umrijeti da bi dao život smrtnicima. Poslije će učiniti svojim dionicima one među kojima je postao jedan od njih. Ta mi u sebi nemamo razloga da živimo, da jesmo. U sebi nismo stvoreni ni darovani. Nemamo u sebi razlog da živimo. A on nije imao u sebi razloga da umre. Bog je vječan“, kazao je nadbiskup te nastavio: „Učinio je divnu zamjenu prihvativši našu narav. Naše je bilo ono po čemu je umro a njegovo je ono po čemu ćemo mi živjeti. Ne samo da nam se nije potrebno stidjeti smrti našega Gospodina nego se trebamo u nju uzdati i s njome podičiti. Primajući od nas smrt odlučio nam je darovati život koji sami po sebi ne možemo imati. Ovo je mali don Ljubo shvatio u svojoj zajednici, u svojoj obitelji i rekao: Evo me, Gospodine!“

Foto: Borko Gunjača

Nadbiskup Barišić je podsjetio na 50 godina don Ljubina svećeničkog života i naviještanja ljubavi Božje. Spomenuo je neke istaknutije don Ljubine vrline. „Bio je drag čovjek, društven, šaljiv, razgovorljiv, inteligentan, lukavo duhovit i dobronamjeran. Bilo mu je drago razgovarati ali ne i ogovarati. Imao je razumijevanja za svećenike u potrebi. Radije je trpio nego se osvećivao. Bio je blizak čovjeku, milosrdan i pun razumijevanja. Gdje god je bio na župama posvjedočio je ljudskost i vjeru, karakternost“, istaknuo je nadbiskup dodavši da je pokojnik bio i sportski nadaren, a za smrti pripravan. Nadbiskup je osobito zahvalio don Ljubinim župljanima u Kučićima što su zajedno s njim nosili njegovu bolest. A i don Ljubo je njih volio te se nije od njih htio odvojiti dok god je mogao. „Razgovarali smo o proslavi njegove zlatne mise. Nažalost nije je proslavio ovdje, ali će je slaviti u nebeskom Jeruzalemu licem u licem s onim koji mu svojim uskrsnućem želi podariti život vječni“, kazao je nadbiskup.

Brzojave sućuti izrazili su: splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. Dražen Kutleša, riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić, hrvatski biskup mons. Ranko Vidović, nadbiskup mons. Ante Jozić i nadbiskup mons. Martin Vidović. Zahvalu pokojniku za njegov svećenički rad te sućut ožalošćenoj obitelji Bodrožić izrekli su: uime svećenika don Tomislav Ćubelić i uime vjernika župe Omiš Branka Mlinar. Don Ljubin životni put i službe pročitao je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić.

--------------------------------------------------------------------

DON LJUBO BODROŽIĆ

IN MEMORIAM

(1948.-2022.)

Don Ljubo Bodrožić sin oca pok. Stjepana i majke pok. Pavice r. Budić rođen je u Svibu 14. listopada 1948. Obitelj je imala četvero djece, četiri brata od kojih je Ljubo bio najmlađi. Majka Pavica rano je umrla, a braća su pošla po svijetu. Tako je i Ljubo dio osmoškolskog obrazovanja započeo u Karlovcu kod svoga najstarijeg brata a završio u svom rodnom mjestu Svibu, odnosno u susjednom Aržanu.

Godine 1963. primljen je u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu i upisao klasičnu gimnaziju koju je završio maturom 1967. Iste godine prijavio se u Centralno bogoslovno sjemenište kao svećenički kandidat te započeo filozofsko-teološki studij na Teologiji u Splitu današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Budući da se tretirao kao hranitelj obitelji, služio je skraćeni vojni rok. Za đakona je zaređen 19. ožujka 1972. s još četvoricom kolega. Sveti red đakonata podijelio im je u katedrali u Splitu mostarsko-duvanjski biskup mons. Petar Čule. Nadbiskup Frane Franić zaredio je Ljubu i još petoricu njegovih kolega za svećenika na blagdan sv. Petra 29. lipnja u crkvi sv. Križa u Splitu.

Đakoni su u ono doba ređeni za svećenike nakon pete godine filozofsko-teološkog studija. Poslije ređenja su dobivali na upravljanje i pastoriziranje neku manju župu te istovremeno pohađali pastoralnu godinu. Tako je i don Ljubo u jesen 1972. kao mladomisnik imenovan upraviteljem župe Borovci i Nova Sela. U dekretu (11. 9. 1972.) koji je potpisao mons. Ivo Gugić biskup i generalni vikar stoji: “Budući da još morate završiti šestu godinu teologije, Vi ćete na župama boraviti od petka popodne do ponedjeljka, a ostalo vrijeme u Centralnom bogoslovnom sjemeništu vršeći zavodske i školske dužnosti, uključujući pohađanje predavanja i redovito polaganje ispita.”

Nakon te prve godine u pastoralnoj službi don Ljubo dobiva novi dekret. Nadbiskup Franić ga (10. kolovoza 1973. ) imenuje upraviteljem župe Slivno Ravno te u imenovanju napominje: “Župa koju primate ima više crkava, tj. malih središta pa toj činjenici treba prilagoditi pastorizaciju, a posebno brigu posvetiti katehizaciji u koju treba uključiti obveznike svih uzrasta, osobito u Blacima i na Vlaci.”

Poslije šest godina na službi u Slivnu don Ljubo je imenovan župnim pomoćnikom u Dugopolju zbog, kako se veli u dekretu, “preopterećenosti i krhkog zdravlja” tadašnjeg župnika don Nedjeljka Ledića. Sljedeće godine (1980.) postaje župnikom Župe sv. Mihovila u Dugopolju i na toj dužnosti ostaje deset godina sve do 1990.

Pastoralne potrebe nadbiskupije don Ljubu su iz Dugopolja dovele u Omiš. Godine 1990. preuzima tamošnju župu sv. Mihovila arh. u kojoj će kao vrijedni i zauzeti župnik djelovati 25 godina. Tu će provesti polovicu svojega svećeničkog života i u toj župnoj zajednici ostaviti duboke tragove svoga nesebičnog župničkog rada na izgradnji svojih vjernika. Tijekom svećeničkih premještaja 2015. nadbiskup Marin Barišić je don Ljubu razriješio službe u Omišu i imenovao župnikom u Kučićima. To je bila njegova posljednja župnička postaja. Odlaskom u mirovinu župnika Svinišća don Marka Marasović don Ljubo je 2018. preuzeo kao župni upravitelj i vođenje Župe Uznesenja B.D. M. Svinišće.

U dekretu toga imenovanja nadbiskup Barišić piše: “Iskreno Vam zahvaljujem na spremnosti da, uz službu župnika Kučića, preuzmete i službu župnog upravitelja u Svinišću. Stavljam vam na srce da organizirate redoviti vjerski život i katehezu, a osobito župna euharistijska slavlja, usklađujući pastoralne potrebe sa svojim mogućnostima, budući da sad imate na brizi dvije župe.”

Don Ljubo je u dva mandata bio dekan Omiškog dekanata ( 2007.-2018.), zatim član Nadbiskupskog vijeća za sjemeništa i zvanja i član Svećeničkog vijeća kao predstavnik svećenika Kliškog dekanat (1890.).

Kao svećenik bio je komunikativan i blizak ljudima. Volio je sve svoje župljane a oni su njega cijenili i poštivali. Na župama je imao   različite suradnike, neko vrijeme kapelane i đakone na đakonskom praktikumu te časne sestre. Sa svima je znao dobro surađivati na slavu Božju i duhovni napredak svojih župa. Njegove propovijedi bile su životne i poticajne.

Bio je neumoran u pastoralnom radu, u poučavanju i propovijedanju riječi Božje te poticanju i vođenju svojih vjernika da svoj život grade na Isusu Kristu. On nas ljubi, on je naš Spasitelj.

O tome najbolje svjedoče riječi jedne župljanke na don Ljubinu odlasku iz župe Omiš prije sedam godina kad je između ostalog rekla: “Hrabrili ste nas i poticali na dobro. Okupljali ste nas, i odgajali, hranili Božjom riječju i Božjim kruhom, kao istinski čovjek Božji, čovjek vjere i molitve, neumorni propovjednik radosne evanđeoske poruke. Uvijek ste pratili ritam našega grada i slušali glas naroda… U našim ste životima ostavili dubok trag, svjetlo koje će uvijek gorjeti, riječ koja će uvijek zvoniti i stapati se sa zvonjavom naših zvonika” (Branka Mlinar).

Svaki župnik ima na brigu crkvene objekte, njihovo popravljanje i održavanje. Tako je i don Ljubo bio graditelj i obnovitelj u mjestima gdje je služio, osobito nakon pada komunizma kad je Crkva dobila veće mogućnosti svoga djelovanja. Obnovio je župne kuće u Omišu, u Kučićima i u Svinišću, gradio Svetište sv. Leopolda B. mandića, preuredio dotrajale instalacije i obnavljao inventar crkava u tim župama.

Ove godine je trebao slaviti pedesetu obljetnicu misništva. Tome se ispriječila opaka bolest za koju je prije dvije godine saznao. Obavio je mnoge pretrage i podvrgao se brojnim terapijama. Kad mu se zdravstveno stanje prije mjesec dana jako pogoršalo, nije se dao, ostao je na župi dok je god mogao.

Prije deset dana shrvan svojom bolešću dopremljen je u Svećenički dom u Splitu gdje je preminuo u prošlu nedjelju 10. travnja. Gospodine, primi sada svoga svećenika don Ljubu k sebi, oprosti mu ljudske slabosti i grijehe i nagradi ga životom vječnim u svome Kraljevstvu svjetlosti i mira. Amen (NA Ančić)