Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Lovre Žuljević Mikas ispraćen je na posljednji počinak u utorak 15. studenoga na groblju u Srijanima u 89. godini života i 63. godini misništva.

Misu i sprovodne obrede predvodio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Dražen Kutleša u koncelebraciji s generalnim vikarom don Franjom Frankopanom Velićem, pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem i oko 50 svećenika, a uz sudjelovanje obitelji, prijatelja, redovnica, bogoslova i mještana rodne župe. Za vrijeme mise i sprovodnih obreda pjevali su bogoslovi pod vodstvom s. Lidije Matijević.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup je izrazio sućut rodbini, župi Srijane i svim župljanima župa u kojima je don Lovre djelovao: Voštane-Rože, Tijarica, Blato n/C, Trnbusi, Nova Sela n/C i Dobranje Imotski. U svojoj je propovijedi nadbiskup Kutleša govorio o „posljednjim stvarima“ s kojima će se čovjek susresti na kraju svojega zemaljskog života: smrt, sud i vječna sudbina u raju ili paklu. Započeo je mišlju sv. Pavla iz Druge poslanice Timoteju 4, 7-8 kazavši da je don Lovre izvršio svoj posao, istrčao svoju trku, završio svoj zemaljski put i ušao u radost svoga Gospodara. Podsjetio je na riječi sv. Pavla iz Poslanice Filipljanima koju je pisao dok je bio zatočen u Rimu pitajući se što je bolje živjeti ili umrijeti? Njemu je na umu veća proslava Krista. Pavao se ne boji smrti jer vjeruje u vječni život: „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! (Fil 1,21).“ Ipak ima dvojbu: „Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas (Fil 1,24-25).“ Poručuje im, da se ponašaju dostojno evanđelja Kristova bio on prisutan među njima ili daleko od njih.

Nadbiskup Kutleša je protumačio višestruko značenje glagola „otići“ u grčkom jeziku. Prvo je razdvajanje nečega što je sastavljeno od više dijelova. U tom je svjetlu kazao kako je čovjek sastavljen od duhovnog i materijalnog, od duha, duše i tijela. Tijelo je materijalno i smrtno, duša je nematerijalna i vječna. Iako su različiti sjedinjeni su, a tvorac toga jedinstva je Bog. Misterij te povezanosti trebao bi nas držati u poniznosti i daleko od oholosti jer nam je nepoznato ono temeljno što se tiče našega života. Smrt je odvajanje duše i tijela, stoga apostol Jakov kaže da je tijelo bez duha mrtvo. Smrt nije ništa drugo nego razdvajanje jedinstva između duše i tijela. „Ništa nas ne može odvojiti od ljubavi Božje“, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Rimljanima.

Foto: Ankica Olujić

Drugo značenje glagola „otići“ je rastavljanje i rušenje. U tom je kontekstu nadbiskup podsjetio da Pavao govori o svome tijelu kao šatoru u kojem se privremeno boravi. Šator nema trajnost kao što to ima kuća, nego je privremen. Ova slika dolazi iz putovanja patrijarha u Starom zavjetu. Nisu imali stalno prebivalište već su živjeli pod šatorima jer su bili na putu u Obećanu zemlju. Kršćanin dobro zna da njegov život na ovome svijetu nema stalno prebivalište nego je putovanje prema svijetu koje dolazi nakon ovoga, kazao je mons. Kutleša te dodao da Pavao promatra život ne kao kraj nego kao rastavljanje i polazak prema Obećanoj zemlji.

Treće značenje glagola „otići“ je odvezivanje konopa. Život je luka koju napuštamo i odlazimo u prostranstva oceana neki s tugom a neki s radošću. U tom je svjetlu potaknuo nazočne da se ne navezuju na materijalne stvari koje ionako neće ponijeti sa sobom na drugi svijet, već da žive s pogledom u vječni život brinući se kakvi će doći pred Gospodina. U tom je svjetlu smrt usporedio s brodom u kojem se ljudi prevoze s obale ovoga svijeta na obale drugoga svijeta. Smrt je odvezivanje konopa, postavljanje jedara i odlazak na putovanje koje me vodi k Bogu.

Četvrto značenje glagola „otići“ je odlazak iz ovozemaljskog života. Nadbiskup je istaknuo da čovjek kada umre prekida svoje odnose s prijateljima i poznanicima koji ga više ne vide. Njegovi će prijatelji otići k njemu ali on se nikada neće vratiti na zemlju. U zoru uskrsnuća bit će susret pravednika kada će se ujediniti i živi i mrtvi, nikada se više neće rastati i zauvijek će biti s Kristom, kazao je propovjednik te nastavio: „Smrt nije ništa drugo nego odlazak iz jedne kuće u drugu kuću, iz zemaljskog šatora do kuće koja nije napravljena rukama i nalazi se na nebesima. To je odlazak iz glinene kuće koja ima temelje u prašini i dolazak do novih palača radosti i blaženstva koje se nalaze u Očevoj kući. Sve to govorim da lakše prihvatimo smrt.“ Smrću ni duša ni tijelo ne prestaju postojati. Vjerujemo da će se to dvoje sastati u proslavljenom obliku.

Na kraju svoje propovijedi nadbiskup je govorio o Posebnom sudu. Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konačni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u više navrata potvrđuje također neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri. U tom je kontekstu nadbiskup Kutleša kazao da će svatko od nas stati pred Božjim sudištem u osamljenosti i ogoljenosti svoje duše. Ako smo zemaljski život živjeli s Kristom, s Njim ćemo stajati pred Božjim sudom i On će biti naš branitelj. Svoju je propovijed završio zahvalom don Lovri za svako dobro koje je za života učinio te molitvom Bogu da mu bude milosrdan sudac i da ga nagradi ulaskom u radost svoga Gospodara.

Brzojave sućuti izrazili su: splitsko-makarski nadbiskup u miru mons. Marin Barišić i biskupi koji potječu s područja Splitsko-makarske nadbiskupije: riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić, nadbiskup mons. Ante Jozić i vojni ordinarij mons. Jure Bogdan.

Zahvalu pokojniku za njegov svećenički rad te sućut ožalošćenoj obitelji Žuljević Mikas izrekao je generalni vikar, a don Lovrin životni put i službe pročitao je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić.

­______________________________________

Don Lovre Žuljević Mikas

(1933.-2022.)

Don Lovre sin oca Pavla Žuljević Mikasa i majke Mile rođ. Kaćunić, rođen je 4. svibnja 1933. u Srijanima. Četiri razreda osnovne škole završio je u svom rodnom mjestu Srijane Dolac Gornji. Nakon toga godine 1946. dolazi u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu gdje pohađa osam razreda Nadbiskupijske klasične gimnazije i polaže ispit zrelosti. Poslije mature pozvan je na odsluženje vojnog roka u Nišu u trajanju od dvije godine (1953.-1955.)

Po povratku iz vojske primljen je u Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu i postaje bogoslov Splitsko-makarske nadbiskupije. Na ondašnjoj Visokoj teološkoj školi u Splitu – današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu upisuje filozofsko-teološki studij i započinje duhovnu formaciju pripreme za svećeničku službu. Kad je 1956. završio prvu godinu studija, komunističke su vlasti nakon montiranog sudskom procesa i represije prema Crkvi zabranile rad splitskog Sjemeništa i Bogoslovije. Lovre je s još nekim bogoslovima poslan u Pazin gdje je na tamošnjoj Visokoj teološkoj školi koja je djelovala od 1955. do 1965. nastavio i završio svoj studij i bogoslovsku formaciju.

Za đakona je zaređen 28. prosinca 1958. u crkvi otaca franjevaca u Makarskoj, a za svećenika 22. ožujka 1959. u Splitu. Svoju mladu misu slavio je 5. travnja iste godine u rodnoj župi Srijane Dolac Gornji.

Prva župa koju je kao mladomisnik dobio na upravljanje bila je Voštane - Rože. U dekretu imenovanja nadbiskup Franić mladom svećeniku don Lovri piše: ”Na početku Vaše dušobrižničke službe preporučujem Vam na osobit način molitvu, radišnost, požrtvovnost i proširivanje bogoslovskog znanja. Molitvu jer bez Božje pomoći ne možemo ništa, pa za tu pomoć treba moliti; radišnost jer je svaka služba neki rad koji iziskuje radišnost; požrtvovnost jer je svaka služba, a osobito svećenička, spojena s požrtvovnošću; proširivanje bogoslovskog znanja jer ste Vi u školi naučili ono što je bilo najnužnije, a sada ga morate proširivati i u praksu provoditi.”

Nakon pet godina svećeničke službe u Voštanima – Rožama don Lovre je 1964. premješten u susjednu župu Tijarica gdje je ostao šest godina do 1970. Poslije toga pastoralne potrebe su ga dovele za župnog upravitelja župe Blato na Cetini i ekskurzora župa Trmbusi i Nova Sela na Cetini. U Dekretu toga premještaja nadbiskup Frane Franić zahvaljuje don Lovri “na svemu dušobrižničkom radu te na obnovi župske crkve i gradnji zvonika na Kamenskom.”

Don Lovre je u Blatu na Cetini pastoralno djelovao samo godinu dana te je 1. rujna 1971. imenovan župnikom župe Dobranje u Imotskom dekanatu. U Dobranjama će provesti četrdeset godina, tj. gotovo tri četvrtine svoje svećeničke i župničke službe i proslaviti svoj zlatomisnički jubilej (2009). Svojim neumornim, zauzetim i požrtvovnim dugogodišnjim pastoralnim radom duboko je obilježio duhovni, vjerski i društveni život u toj župi. Dobranjčani su zavoljeli svoga don Lovru, visoko ga cijeli i poštovali, srasli s njime i on s njima.

Župnik don Lovre sudjeluje i pomaže u svim važnim događajima i naporima da se poboljša život mještana u tom selu: od izgradnje asfaltne ceste, telefonske mreže nakon uspostave hrvatske neovisnosti, proširenja starog groblja, do uvođenja javne rasvjete i izgradnje vodovodne mreže. Darežljivošću vjernika i bez veće pomoći sa strane u toj župi se stalno gradilo i obnavljalo: uređuje se novosagrađena župna crkva i obnavlja stara župna crkva. Nabavljena su nova zvona, promijenjen je krov na crkvi, u prezbiteriju je postavljen novi kameni oltar, ambon i svetohranište, crkveni prozori su dobili vitraje s likovima hrvatskih svetaca i blaženika, ugrađeno je podno grijanje. Uređena je mrtvačnica i glavni ulaz u crkvu, sređen okoliš i napravljeno je prostrano parkiralište.

Don Lovre je ne samo otvoren, komunikativan, neposredan svećenik koji vodi ljude k Bogu, poučava u vjeri i kršćanskom življenju, slavi sakramente i brine se za spasenje svojih vjernika. On na mnoge druge načine pomaže svim ljudima koji su mu se obraćali u njihovim raznim potrebama. Toliko je puta bolesne odvezao u bolnicu u Split ili u obližnju ambulantu, donio lijekove potrebnima, preuzeo poštu za starije osobe, sredio dokumente na socijalnom uredu u Imotskom ili pak pomagao kod zaposlenja mladih.

Dvije godine nakon što je napunio kanonsku dob u 77. godini života dolazi vrijeme odlaska iz aktivne svećeničke službe. Nadbiskup Marin Barišić razriješio je don Lovru (4. rujna 2011.) službe župnika u Župi Svetog Ivana Krstitelja Dobranje i stavio ga u stanje mira.

Kao svećenik u miru dobitnik je nagrade Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo (2012). U obrazloženju te odluke između ostalog se ističe: “Žuljević je tijekom 52 godine svog svećeničkog rada iskazivao neizmjernu ljubav i dobrotu prema svakom čovjeku. Djelujući u Dobranjama više od 40 godina u sve mu je pratio svoje ljude od liječnika do bolnice, brinuo se o lijekovima, o kruhu i svemu što je starijoj populaciji bilo potrebno… Krasila ga je hrabrost vođena ljubavlju prema hrvatskom narodu. Njegovom zaslugom na dobranjskom groblju pokopani su zemni ostatci 136 hrvatskih domobrana – nevinih ljudi ubijenih i bačenih u jamu Podi” i podignut je monumentalni spomenik.

Prije jedanaest godina don Lovre se preselio se u Svećenički dom u Splitu. U posljednje vrijeme nastupile su staračke tegobe koje je strpljivo podnosio. Prebolio je i koronu koja je ostavila posljedice na njegovo zdravstveno stanje. Preminuo je u večernjim satima u nedjelju 13. studenoga 2022.

Na kraju njegova zemaljskog hodočašća preporučujemo svećenika Lovru Gospodinu. Neka ga sada vječni Svećenik Isus Krist, kome je vjerno služio, u svojoj neizmjernoj ljubavi očisti od svih grijeha i nečistoća te ga primi k sebi i učini dionikom svoje slave i života vječnoga u nebu. Amen (NA Ančić).