Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Marijan Ivan Čagalj ispraćen je na posljednji počinak u nedjelju 21. svibnja na groblju u Medovu Docu. Po želji nazočnog apostolskog upravitelja Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Želimira Puljića sprovodnu misu predvodio je don Marijanov dugogodišnji prijatelj mons. Pavao Banić. U koncelebraciji su bili: generalni vikar don Franjo-Frankopan Velić, pastoralni vikar mons. Nediljko Ante Ančić, župnik u Medovu Docu don Mario Čagalj i tridesetak svećenika. Misi su nazočili i članovi obitelji te mještani rodne župe.

Prigodnu homiliju izrekao je apostolski upravitelj mons. Želimir Puljić. Poručivši u uvodnom dijelu homilije kako su grobovi najbolja života propovijed, mons. Puljić je kazao: „Zato su sveci savjetovali svojim suvremenicima da misle na zadnje dane i da se češće smrti sjete. I preporučivali su im neka ispišu tekstove koje će držati na stolu ili na zidu, kao npr. onu rečenicu iz obreda Pepelnice: 'Sjeti se da si prah i u prah ćeš se vratiti!' ili 'Ne zaboravi, čovječe, da ćeš umrijeti'. Znali su, naime, kako nas smrt ne ostavlja ravnodušnima, nego postavlja temeljna pitanja odakle dolazimo, kuda idemo i kamo to prelazimo. Jer, 'ima jedna modra rijeka; svima nam je preko rijeke' (Mak Dizdar)”.

Istaknuvši da mi kao vjernici na smrt gledamo očima vjere te kako nas odar pokojnog don Marijana podsjeća da smo putnici na ovom svijetu, apostolski upravitelj je rekao: „Mi ćemo danas ispratiti don Marijana Ivana na groblje gdje će počivati do dana uskrsnuća. Siguran sam da bi on nama danas ponovio riječi svete Monike: 'Sjećajte me se u molitvama gdje god se našli'”.

Mons. Puljić je naglasio kako nam u trenutku kraja ovozemnog druženja šutnja i molitva otkrivaju da smrt nije kraj, dodavši: „Nismo, dakle, bez nade i utjehe. Znamo, naime, da su 'duše pravednika u ruci Božjoj, a nada puna besmrtnosti'. Ispunjeni tim svjetlom i mi sa psalmistom pjevamo: 'Tebe žeđa duša moja, Gospodine Bože moj. Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži'”.

Rekavši kako smo zahvalni don Marijanu „što je riječ Božju lomio, propovijedao i svete tajne dijelio”, mons. Puljić je zaključio: „Ovo je njegova posljednja propovijed, bez riječi. Ali, o Vječnoj Riječi i vječnom životu o kojem je i on toliko puta govorio kad je kraljevstvo Božje navješćivao. I dok ovdje stojimo svjesni da je i naš život žurno koracanje prema eshatonu, prema vječnosti, prema kući Očevoj, u ovoj prigodi ponavljajmo sa sv. Augustinom: 'Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine'. S takvim raspoloženjem molimo Svemogućega neka dobrostivo privede ovog našeg brata u prostranstva gdje tuge više neće biti, ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu”.

Nakon što je generalni vikar don Franje-Frankopan Velić nazočne upoznao s izrazima sućuti splitsko-makarskog nadbiskupa u miru mons. Marina Barišića te riječkog nadbiskupa mons. Mate Uzinića, Šimun Čagalj je pročitao Marijanovu pjesmu „Žute boje”. Zatim je pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Nediljko Ante Ančić ukratko prikazao život i rad don Marijana Ivana Čaglja.

Don Marijan Ivan Čagalj

(1938.-2023.)

IN MEMORIAM

Marijan Ivan Čagalj, sin oca Marka i majke Mare rođen je 15. siječnja 1938. u Medovu Docu. Roditelji su imali petero djece četiri brata i sestru, a Marijan je bio najmlađi. Osnovnu školu pohađa u rodnom selu, a zadnja tri razreda sedmoljetke (ondašnju malu maturu) završava u Imotskom. Odatle odlazi u Sjemenište u Split, gdje ostaje četiri godine. Potom, školske godine 1956/57. u Hercegovini, na Širokom Brijegu, na Državnoj realnoj gimnaziji maturira. Već tada se među gimnazijalcima isticao svojim likovnim talentom.

S maturalnom svjedodžbom u džepu Marijan neko vrijeme kuša život radnika na radilištima Jadranske magistrale podno Velebita. Nakon odsluženja vojne obveze u Delnicama javlja se u Bogosloviju u Splitu. U to su vrijeme komunističke vlasti na više godina zatvorile splitsko Sjemenište i Bogosloviju pa je tadašnji biskup Frane Franić svoje sjemeništarce i bogoslove morao slati u druga crkvena učilišta u Hrvatskoj.

Tako je Marijan s još nekoliko bogoslova iz toga godišta poslan u Bogosloviju u Zagrebu gdje je primio duhovnu formaciju i pohađao filozofsko-teološki studij na tamošnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Za vrijeme izobrazbe i studija poglavari su zapazili Marijanove sposobnosti na području književnosti i likovne umjetnosti pa su ga u zavodu postavili za tzv. magistra ludorum koji je bio zadužen za pripremu zavodskih priredbi, sastavljanje recitala i uređenje pozornice.

Za đakona je zaređen u Zagrebu 4. travnja 1965., a sveti red prezbiterata primio je s još četvoricom kolega preko ruku biskupa Frane Franića u splitskoj katedrali na sv. Petra, 19. lipnja iste godine. Mladu misu slavio je u svom rodnom mjestu Medovu Docu 1. kolovoza 1965.

Svoja prva pastoralna iskustva kao mladomisnik stjecao je na tri župe i u svakoj je ostao po godinu dana. Najprije je vršio službu župnog pomoćnika Katedrale u Splitu. Zatim je sljedeće godine imenovan zamjenikom odsutnog župnika u Novim Selima na Cetini i nakon toga je jednu godinu bio upravitelj župe Neorić.

Godine 1968. don Marijan je razriješen pastoralnih obveza i od biskupa Frane Franića dobiva dopuštenje za studij povijesti umjetnosti i komparativne književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iz pisama koje tih godina piše nadbiskupu Franiću doznajemo da je to za nj bio kompleksan i zahtjevan dvopredmetni studij, a imao je problema i s primjerenim smještajem. Neko je vrijeme radi stručnog usavršavanja boravio u Parizu, a već kao đak je bio član poznate dopisne slikarske škole u tom gradu (École A.B.C. de Dessin de Paris).

Po završetku studija na Sveučilištu u Zagrebu (1975.) predavao je hrvatski jezik i povijest umjetnosti na Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu, a zatim se tri godine ponovno vraća u pastoral i vrši službu upravitelja župe Klis. Godine 1980. imenovan je glavnim urednikom Vjesnika splitsko-makarske nadbiskupije i na toj će dužnosti ostati punih deset godina. Brojnim reportažama, svojim crtežima i ilustracijama koje je kao urednik pripremao, doprinosio je svježini i zanimljivosti toga crkvenog časopisa. No, zbog zdravstvenih problema odlazi na bolovanje i dobiva umirovljenje te od tada živi kao član zajednice Svećeničkog doma u Splitu.

Don Marijan Ivan je uz spomenute službe bio godinama član više nadbiskupijskih vijeća (Katehetsko vijeće, Vijeće za liturgiju, umjetnost i glazbu, Vijeće za tisak). Imao je dušu umjetnika i pjesničku žicu sa sebi svojstvenim doživljajem svijeta i Boga. O tome svjedoče njegove dvije knjige pjesama od kojih su neke uvrštene i u antologije hrvatske duhovne lirike: “Pili smo materinsko mlijeko” (Nova Sela 1967.), “Sunčani konji” (CuS, Split 2003.). Tu je zatim knjiga recitala “Sunčeva ruža” (CuS,2003.), knjiga priča i putopisa “O velika kišo” (CuS 2004.), razmatranja o marijanskim svetištima “Pred Marijom”(Zagreb 1971.) i dr.

Okušao se i u prevođenju s francuskog jezika. Preveo je na hrvatski djelo Paula Claudela, Molitva ophođenja za pozdravljenje novoga vijeka (Mogućnosti, 58, 2011, 10/12,36-42), zatim djelo Juana Ramóna Jiméneza pod naslovom Sivko i ja (CuS, 2006.). Dio njegovih umjetničkih radova i tekstova objavljen je u različitim drugim izdanjima, a jedan dio do sada je ostao neobjavljen.

Poseban vid njegova stvaralaštva jesu kiparski i klesarski radovi, restauracije, portreti, crteži, grafike i ilustracije. Isklesao je krstionicu za novu crkvu u svom rodnom mjestu Medov Docu, zatim novi oltar u župnoj crkvi u Bisku, restaurirao je fresko-slike u crkvama Svih svetih u Podgori, sv. Lovre u Splitu i sv. Luke u Kučinama. Od svetačkih slika koje je nacrtao najpoznatija je ona sv. Josipa Radnika u nacionalnom svetištu u Karlovcu te portret kardinala Franje Šepera.

Don Marijanova djela, njegove pjesme, crteži, recitali daju snažno svjedočanstvo vjere koja ga je nosila i nadahnjivala. Njegova su umjetnička ostvarenja prožeta ljubavlju prema Bogu, Crkvi, zavičaju i svom hrvatskom narodu.

Na svoj rođendan prije četiri mjeseca don Marijan je pao i slomio bedrenu kost. Od toga se više nije oporavio. Preminuo je predan u Božju volju u Svećeničkom domu u Splitu 17. svibnja u 86. godini života i 58. godini misništva. Neka ga sada na kraju životnog puta Gospodin, koji ga je pozvao u svećeničku službu, primi sebi, neka mu oprosti grijehe i ljudske slabosti i učini ga dionikom života vječnoga u nebeskoj slavi. Amen. (NA Ančić)