Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Petar Perleta ispraćen je na posljednji počinak u subotu, 18. listopada u župi Srca Isusova i Marijina – Vidonje u 82. godini života i 54. godini misništva. Misu u crkvi na Mliništu predvodio je splitsko-makarski nadbiskup u miru Marin Barišić u koncelebraciji s naslovnim nadbiskupom ninskim Martinom Vidovićem, hvarskim biskupom Rankom Vidovićem, župnikom župe Vidonje don Mladenom Margetom te uz sudjelovanje ostalih dvadesetak svećenika. Misi, na kojoj su pjevali crkveni pučki pjevači župe Presvetog Srca Isusova i Marijina, nazočili su članovi don Petrove obitelji, bogoslovi i časne sestre, mještani župe te brojni vjernici župa u kojima je don Petar djelovao.

Nadbiskup je u propovijedi najprije zaustavio pogled na stvarnosti smrti koja čovjeka pogađa i ranjava, ali istodobno otvara prostor nade. Pojasnio je kako Crkva svijetom prolazi noseći nadu u Raspetoga i Uskrsloga te, podsjetivši na geslo jubilarne godine, rekao: „Mi smo hodočasnici nade.“ Nadalje, ta nada nije plod ljudske snage, nego dar Božje ljubavi koja se izlila po Duhu Svetome i čovjeka zahvaća dok je još slab i grešan. Ona daje smjelost da se, kako kaže apostol Pavao, čovjek usudi „dičiti u Bogu po Gospodinu našem Isusu Kristu po kojem smo dobili pomirenje“, jer nada ne postiđuje, ne razočarava i ne ostavlja čovjeka praznih ruku. Potom je pojasnio i evanđeoske riječi u kojima Isus otkriva Očevu volju, a to je spasenje čovjeka, jer „Gospodin ne želi ništa izgubiti, želi sve spasiti.“ Podsjetivši kako Boga zovemo svojim Ocem, nadbiskup je apostrofirao da u Božjim očima nitko nije nevažan, da je poznat po imenu, jedinstven i neponovljiv. Nadbiskup je zatim snažno podsjetio: „Mi imamo ime, identitet, original je svatko od nas.“ U tom svjetlu govorio je o životu pokojnika i poručio: „Za ovu nadu i od ove nade živio je don Petar i u toj nadi je pratio tolike te živio svoj ljudski i svećenički život“.. Istaknuo je kako je don Petar kršćansku nadu nosio i dijelio sa zajednicama kojima je služio. U župama Nova Sela, Ruda i Komin bio je svećenik koji se nije štedio: pratio je bolesne, ispraćao umiruće, dijelio sakramente, pripremao ljude za susrete s Bogom, a zauzetošću i urednošću u službi ostavljao je dojam pouzdanog pastira. Bio je svećenik koji je cijenio red i službu, ali i brat koji je znao donijeti vedrinu među svećenike, ostavljajući trag ljudske topline i dostojanstvena ophođenja. Nadbiskup je također pozvao svećenike da u smrti svoga brata prepoznaju poziv na veću vjernost poslanju, jer svećenički život nije privatni put nego služenje Božjem planu spasenja. Krist, koji „radi nas ljudi i radi našeg spasenja siđe s nebesa“, ostaje mjerilo i cilj toga poslanja, poručio je mons. Barišić. Podijelivši neke uspomene iz zajedničkoga školovanja, sa zajedničkih druženja i iz pokojnikova obiteljskog života, nadbiskup je na kraju preporučio don Petra i sve pokopane na tome groblju Božjem milosrđu. Izrazio je pouzdanje da djela dobrote ne propadaju i da se nada onih koji vjeruju u uskrsnuće ne gasi ni pred grobom jer Bog pamti ono što je učinjeno iz ljubavi.

Prije kraja mise zadušnice biskupski vikar za kler don Vedran Torić pročitao je nekrolog don Petra Perlete, podsjetivši na bogat životni i pastoralni put ovoga požrtvovnoga i savjesnoga svećenika, kako ga je opisao nadbiskup Frane Franić.

Zaželjevši don Petru pokoj vječni, narod predvođen biskupima, svećenicima i obitelji pokojnika uputio se na groblje kako bi ukopali posmrtne ostatke. Na mjestu posljednjeg počivališta don Petrova tijela, uslijedili su sprovodni obredi koje je predvodio župnik don Mladen Margeta. Zatim su žene iz župe Komin, po don Petrovoj posljednjoj želji, otpjevale pjesmu „Marijo majko“. Nakon blagoslova i ukopa biskupi su još jednom izrazili sućut obitelji, a brojni su se vjernici ostali pomoliti na grobu, a kasnije i na okrjepi pred župnom crkvom.

Don Petar Perleta rođen je 29. lipnja 1943. u župi Vidonje, u obitelji Nikole i Stane iz Vrnogra. Bio je jedno od desetero djece; petero ih je pošlo putem duhovnoga poziva: trojica sinova postali su svećenici Splitsko-makarske nadbiskupije (don Duje, don Pavao i don Petar), a dvije su kćeri stupile u Družbu Služavki Maloga Isusa. Kršten je 4. srpnja 1943., istoga dana kad i brat blizanac Pavao. Za svećenika je zaređen 5. prosinca 1971. na Mliništu, a kao razlog zašto je postao svećenik, don Petar navodi: spasenje duša. S bratom blizancem Pavljem slavio je Mladu misu 25. lipnja 1972. Službu župnika započeo je u Novim Selima u siječnju 1972., gdje je ostao do ožujka 1985., obnovio župnu kuću i sagradio kamenu garažu te kratko bio zamjenik župnika Blata na Cetini. Godine 1985. premješten je u Rudu, gdje je ostao do 1993. Prije toga trebao je biti imenovan župnikom na Svibu, ali je taj dekret poništen zbog okolnosti u župi pa je umjesto toga poslan u Rudu.

Dana 1. kolovoza 1993. premješten je za župnika Komina, gdje je služio do umirovljenja 2018. U Kominu je 1999. i 2000. postavio novi mramorni oltar prema narodu i ambon, obnovio svetište u kamenom dolitu te ispod kora, s desne strane lađe, podigao oltar posvećen Gospi koju narod zove Gospa od Stalne Pomoći. Na vrhu otočića Kozjaka 2000. podigao je veliki kameni križ na mjestu gdje je prethodni bio srušen od strane komunističke vlasti, a 2002. izgradio je crkvicu Svetoga Križa na otočiću Galinjaku na ušću Neretve. Opisan kao požrtvovan, uredan i savjestan svećenik, don Petar je preminuo u Svećeničkom domu u Splitu 15. listopada 2025. Crkva zahvaljuje Gospodinu za njegovo dugogodišnje služenje i s pouzdanjem ga preporučuje milosrdnom Spasitelju, moleći da mu udijeli pokoj u svjetlu vječne ljubavi.