Ove godine slavimo svetkovinu Navještenja Gospodinova u posebnim okolnostima. Te okolnosti ne mogu umanjiti ni njenu snagu ni značenje za kršćanski život. Dapače, upravo iz snage ove svetkovine možemo pomalo razabirati kako živjeti ove okolnosti, kako dopustiti da one postanu milosno vrijeme za nas. Evo nekoliko misli.

Prvo što Luka spominje kao Marijin odgovor na riječi koje joj je uputio Anđeo, bila je Marijina smetenost. Riječ ju je smela, zbunila. No ta smetenost praćena je razmišljanjem, razmatranjem, prebiranjem u srcu, sabranošću: „stade razmišljati!“ Marija je sabrana u događaju koji zbunjuje, koji ju je smeo. Pred velikim događajima, događajima koji nas smetu, kao što je ovo vrijeme pandemije koronavirusa, Marija nas poziva na sabranost, da stanemo razmišljati. Ali doista: da stanemo razmišljati! Ovo za nas kršćane znači da molimo! Da razmišljamo u molitvi, da se intenzivno posvetimo razmatranju, a ne da iz sebe sipamo odgovore.

Na naravno pitanje – „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ –, dobila je nadnaravni odgovori: „Duh Sveti sići će na te!“ Dobila je odgovor koji je nadišao njene misli i očekivanja, i koji joj je potpuno promijenio život! „Sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji“ – u Njoj se začeo Život, božanski život. Potrebno je i nama zaustaviti se, stati, stati razmišljati, moliti, da se u nama dogodi život, božanski život. Samo taj život može biti istinski, potpuni odgovor na traganja, nemire naše naravi, na sve naše zbunjenosti! Ovo vrijeme može makar malo biti vrijeme sabranosti, vrijeme iznošenja pred Boga svih naših naravnih pitanja, i vrijeme u kojem ćemo znati prepoznati Njegove nadnaravne, božanske odgovore! Samo tako se može mijenjati i naš život!

Marija je u sebi čuvala Riječ, nije o tome odmah svima razglasila ni "objavila", nego je u srcu prebirala... Zapravo, prvo razglašavanje bilo je nakon što je pohitala u "izolaciju" kod rodice... to je potrajalo... 3 mjeseca... Ovdje je izolacija bila odmak od rastresenosti koju nameću đavao i svijet svojom zagušujućom bukom, ali i čin brige za drugoga i mogućnost služenja u ljubavi. U "izolaciji" su dvije rodice mogle bolje iskusiti slobodu i mir te razumjeti Božja djela, VELIKA DJELA KOJA ČINI SVESILNI... Time je "izolacija" za njih bila vrijeme posebne riječi, vrijeme klicanja i slavljenja Boga. Izolacija nam može pomoći da otkrijemo mučni teret mnoštva riječi na koji smo navikli. U izolaciji svaki višak riječi sve više i više postaje teret, guši i nas i druge. U izolaciji možemo otkriti svu beskorisnost mnogih riječi koje izgovaramo. Ali također možemo otkriti i lijepu riječ, blagu riječ. Možemo naučiti slušati i čuti riječ drugim. Možemo otkriti posebnost i dubinu riječi naših ukućana! O koliko smo navikli na beznačajne riječi i koliko smo navikli prečuti riječi drugih. Možda ovo vrijeme otkrijemo kako i drugi imaju što reći! A posebno možemo otkriti da postoji Božja riječ! Možemo se privikavati svaki dan čitati Božju riječ, moliti Psalme, razmišljati o Božjoj riječi kao riječi kojom se Bog obraća nama! Marija i Elizabeta, upravo zato jer su znale slušati Božju riječ, bile su potpuno pozorne i na riječi koje su slušale jedna od druge, Marija na Elizabetine, Elizabeta na Marijine. Tako se među njima, ukućanima, razvijala istinska komunikacija. One su znale dati se obogatiti riječju drugoga! Kako li su se tek njih dvije divile ljepoti riječi što je izlazila iz usta druge. I kako su se samo njih dvije radovale jedna drugoj. Možda i mi, doista, ovo vrijeme otkrijemo ljepotu riječi iz usta drugih i radujemo se drugome, svojim ukućanima!

Iz Marijina pohoda Elizabeti, koji na neki način predstavlja nastavak, produžetak događaja koji danas slavimo, možemo promišljati i o našoj prisilnoj izolaciji kao vremenu služenja, usmjerenosti prema drugome. Najprije je važno reći da činjenica da je naša izolacija u većoj ili manjoj mjeri prisilna, nametnuta, nipošto ne bi smjela umanjiti našu slobodu izbora izolacije, za sebe i za druge! Kako lijepo kaže sveta Terezija Avilska: „Učite se od nužnosti činiti krepost!“ Ovo je milosno vrijeme u kojem nužnost izolacije možemo okrenuti u kreposno služenje, usmjerenost na druge! Nažalost, opasnost je da ovo vrijeme još više intenzivira boravak pred televizorom i za mobitelom. Time smo opet okrenuti prema sebi i postajemo sve nervozniji, napetiji, izolacija postaje neizdrživa, riječi i pokreti drugih idu nam na živce. I onda se kao odgovor na taj nutarnji nered, na tu nutarnju prazninu nameće veća potreba za trpanjem u sebe, za hranom. To, pak, rađa sve većim nezadovoljstvom, osjećajem potištenosti, beskorisnosti, svađama. I tako u nedogled: spavanje, televizor, mobitel, hrana… svađa, i konačno – izolacija i drugi su mi pakao! Da, kada se živi nutarnji nered, lijenost, uopće grijeh, onda nam se čini da ništa ne valja, a ne uočavamo da je problem u nama. Samo u nama!

Izolacija nam može pomoći da NAPOKON primijetimo življenje nutarnjeg nereda, da to sebi priznamo i da za vlastita nezadovoljstva ne krivimo drugoga, sustav, Crkvu… I da se uhvatimo u koštac sa sobom, da se dovedemo u red. Kao što jedan grijeh sa sobom vuče druge grijehe, tako je ponekad dovoljno da samo jednu stvar posložimo u svome životu, da se sav život počne mijenjati. Tome pomaže i korizma. Pa iskoristimo ovo vrijeme za dovesti u red makar jednu stvar. Možda se sve počne mijenjati!

Za Mariju i Elizabetu, nadalje, „izolacija“ je bila i vrijeme iščekivanja. Iščekivanje nije bilo dosađivanje, čekanje da vrijeme prođe, nego vrijeme u kojem su kušale kako se u njima razvija život. "Izolacija" je bilo vrijeme intenzivnog razmišljanja o tome kako im je život koji je u njima darovan. To je bilo vrijeme zahvaljivanja, a ne mrmljanja, vrijeme zadovoljstva i slobode od nametnutih potreba! U ovom vremenu iščekivanja možemo se dosađivati i mrmljati jer nešto nemamo, a možemo i otkriti radost u onome što nam je Bog dao i istinski mu zahvaljivati.

Život koji je Mariji i Elizabeti bio darovan, bio je i potpuno njihov, bez njih se ne bi mogao razvijati ni roditi. I mi u ovom vremenu možemo spoznati da nas je Bog stvorio da i sami stvaramo, radimo, odnosno da poslužimo Bogu da se i po nama ostvari Njegovo djelo. Izolacija nas, dakle, može učiti raspoloživosti po kojoj postajemo pravi stvaraoci i akteri Božjeg djela na zemlji! Bez izolacije smo trajno u opasnosti da svoja djela pripisujemo Božjoj volji, da plodnost mjerimo učinkovitošću i odjekom u javnosti. Zato, uvijek se iznova vraćajmo u izolaciju! A samo Bog zna koliko ova naša prisilna izolacija može biti plodna… za nas i za druge! Nemojmo u to sumnjati!

Svatko sebi može pronaći u Božjoj riječi i u slavljima koje daje Crkva i pomoć i nadahnuće za život uopće, pa tako i za ovo vrijeme kušnje. Ovaj današnji blagdan doista nam može doći kao pomoć i nadahnuće za ovo vrijeme: da ne izgubimo samoću i prebiranje u srcu, da se oslobodimo rastresenosti koja dolazi iz mnoštva riječi, informacija, da u šutnji prepoznamo čime nas sve đavao i svijet bombardira, te konačno, budemo više, intenzivnije usmjereni na svoje ukućane, čujemo njihov glas i služimo u ljubavi! Zato, dragi roditelji, posebno očevi: ovo vrijeme radite nešto doma. Pomozi ženi, očisti krumpir, pobriši prašinu, izbaci smeće. Onaj tko može, poštujući mjere zaštite, neka uredi prostor oko kuće. A vi koji imate malu djecu, kako potiče Papa Franjo: IGRAJTE SE SA DJECOM, pitajte ih, čujte njihovu riječ!!! I vi, žene, majke, budite Marija. Primijetite potrebe vaše djece i muževa. Smanjite grupe na wappu, statuse, fotke na instagramu…: budite lijepe za svoje ukućane, ne rasipajte se informacijama, nego rasipajte ljupkost u svojim domovima! Đaci i studenti ovo vrijeme mogu iskoristiti na čitanje, na osmišljavanje ozbiljnog dnevnog reda u životu. Ići na vrijeme na spavanje i ustajati u više-manje isto vrijeme, prava je pomoć za doživjeti život! A tek mi svećenici: koliko tek nama ovo vrijeme može pomoći da se okrenemo bitnome. Da umjesto mnoštva svačega (ničega?) što mi nazivamo otvorenošću, ponudom, svestranošću, upremo svoj pogled u Isusa Krista i… No, dobro. Duh Sveti neka nam svima govori što možemo činiti! Njegove su varijacije na temu najkreativnije i najpoticajnije!

U svakom slučaju, ovo je velika prilika da iskusimo da i nama i u nama VELIKA DJELA ČINI SVESILNI i da se i naš život može mijenjati! Evo sad je vrijeme milosti, evo sad je vrijeme spasa!

Don Edvard Punda