Listopad je misijski mjesec u kojem se na poseban način molimo i sjećamo naših dragih misionara. Splitski salezijanci na Kmanu proslavili su u utorak, 13. listopada Misijski dan u svojoj župi te je tom prigodom misno slavlje predvodio provincijal Hrvatske Salezijanske Provincije don Tihomir Šutalo uz prisustvo četvorice misionara njihove provincije: don Danka Litrića (Ruanda), don Ivana Stojanovića (Gana) te bogoslove Tomislava Puškarića (Venezuela) i Josipa Soldu (Etiopija). Riječ pozdrava nazočnima uputio je župnik župe Marije Pomoćnice Kršćana don Ivan Terze.

Salezijanac iz Uzdola don Ivan Stojanović, hrvatski misionar u Gani, u propovijedi je govorio o poteškoćama i radostima misijskog zalaganja u Africi, rekavši kako su prioriteti u radu bunari i kapelice u zapuštenih pedesetak sela, kao i zanatska škola. Nova misija obuhvaća oko 170 sela udaljenosti oko 50 km2. Mnogi još nisu imali mogućnost upoznati Krista. I salezijanska misionarska zajednica svakodnevno rani na prvoj evangelizaciji, ali i na osnaživanju onih koji će nastaviti navještaj. Zahvaljujući dobrim ljudima sagrađeno je ono 10 kapela i crkva te oko 40 bunara koji su od vitalne važnosti za život jedne zajednice.

„Budući da je zdravstvo tamo vrlo loše kada bi došla pandemija poharala bi sve, te su stoga afričke vlasti uvele veoma stroge mjere. Obustavili su zračni, kopneni i morski promet. Akra i Kumasi, dva najveća grada, stavili su mjesec dana u karantenu pa su poslije malo popustili. U misiji Tatale koja se nalazi na sjeveru Gane, gdje djelujem, zabačena su sela. Nema ni vode, ni struje, ni asfalta. Škole su skoro pa nikakve. Kod nas nije bilo problema s virusom i narod je jednom u tjednu odlazio na tržnicu. Bilo ih je kao mravi, nema maski niti distance ali nema ni bolesti“, naglasio je misionar u Gani te nastavio: „U misiji Tatale, nažalost, siromaštvo je prešlo u bijedu. Brojne obitelji jedva spajaju kraj s krajem i ako mogu dati jedno dobro jelo svojoj djeci na dan, oni su radosni i sretni. Obično je to večera da ne idu gladni spavati. Djeca ujutro idu u školu a da ne doručkuju. Tek kad se vrate kod kuće ako što nađu to pojedu. Samo 10 % njih može se dobro brinuti za svoju djecu, dakle, velika većina ne može. Tome, zasigurno, pridonosi i poligamija i brojna djeca. Upoznao sam čovjeka koji ima sedam žena i šezdesetero djece.“ Mladima je poručio da su pozvani evangelizirati „tamo gdje žive i jesu u školi, na radnom mjestu, u igri. Ako živimo onako kako nas je Isus učio, to privlači.“ Zahvalio je svima koji godinama pomažu misionarski rad i pozvao ih da molitvom prate misije osobito u ovim teškim vremenima.

Član Hrvatske salezijanske provincije i misionar u Ruandi, don Danko Litrić djeluje već 39 godina u Ruandi u koju je otišao 1981. godine kao 39-godišnjak. „U Hrvatsku sam došao krajem rujna da se malo odmorim i obavim zdravstvene preglede. Vratit ću se u Ruandu krajem listopada iako je tamo sve blokirano od ožujka ove godine. Nema mise niti škole. Ljudi trpe u svojim kućama, a mi trpimo udaljeni od njih.“, kazao je sa sjetom don Danko. Govoreći o pastoralu u ovim nemogućim uvjetima kazao je da u Ruandi nema mogućnosti kao u Europi, prijenosa mise preko televizije ili YouTube-a nego se pastoral odvija najviše tako da im se pruža pomoć u hrani. „Siromasima ovdje strašno je biti zatvoren u kući. Zaliha hrane nemaju. Ne mogu nigdje na nadnicu nešto zaraditi te imati nešto dati djeci za jesti. Ljudi nam telefoniraju iz okolice i  naše filijale, kao i iz cijele Ruande, šalju poruke – pomozite, nemamo što jesti. Nabavili smo nešto graha, riže, kukuruzova brašna i onda to razvozimo po zajednicama, a podijele im ljudi dodijeljeni za to od državnih vlasti“, kazao je misionar Litrić dodavši da ako tako dulje potraje, mnogi će umrijeti od gladi, prije nego taj kobni virus dođe k njima. A onda kad stigne lako će ih slabe, izgladnjele imati kao žrtve. Pozvao je sve koji mogu da pomognu misije dajući dobrovoljne priloge. Kroz cijeli tjedan bit će prodajna izložba u oratoriju na Kmanu, gdje će se prilozima moći pomoći rad naših misionara.