Lic. theol. Petar Milanović-Trapo, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i doktorand na poslijediplomskom sveučilišnom studiju Povijest teologije i kršćanskih institucija Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, obranio je u srijedu, 16. prosinca 2020., doktorski rad na temu „Tri župe moliških Hrvata: Filić, Kruč i Mundimitar“, pod mentorstvom prof. dr. sc. Josipa Vrandečića s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu i uz sumentorstvo izv. prof. dr. sc. Josipa Dukića, s KBF-a u Splitu. Rad je obranio pred Povjerenstvom za ocjenu i obranu doktorskog rada u sastavu: prof. dr. sc. Marko Trogrlić, izv. prof. dr. sc. Alojzije Čondić, doc. dr. sc. Šimun Bilokapić, prof. dr. sc. Josip Vrandečić i izv. prof. dr. sc. Josip Dukić.

Ovaj doktorski rad nastavak je i proširenje magistarskog rada, koji je doktorand obranio u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu 1998. godine, pod naslovom „Moliški Hrvati (Kruč): Uloga starih predaja u ‘prenošenju vjere’“.

Izlaganje svoje obrane Petar Milanović-Trapo započeo je pozdravom i blagoslovom na moliškom narječju upućenom gledateljstvu iz Molisa koje je obranu pratilo online, preko Facebook stranice „Gospa Sinjska“, citirajući stihove hrvatsko-moliškog pjesnika Maria Giorgette iz Mundimitra o prolaznosti vremena i zaboravu kao motivaciji za svoju doktorsku temu. Živeći i djelujući među moliškim Hrvatima 17 godina (1983.–1996, 2008.–2012.) doktorand je uočio demografsku problematiku, problem velikog pada nataliteta i iseljavanja te činjenicu da se od njegovog prvog dolaska u Molise prije 37 godina do danas stanovništvo gotovo prepolovilo.

Svojim radom želio je od zaborava sačuvati specifični moliški jezik, pjesme, sjećanja i stare tradicije moliških Hrvata, obuhvaćajući gotovo pet stoljeća njihove prošlosti i sadašnjost. U radu se služio materijalom skupljenim u arhivima župa i biskupija; sakupljajući knjige, članke kao i usmenu predaju koja još uvijek živi, osobito među starijima. Kako je i sâm naveo, dodatni razlog za tako obuhvatnu studiju jest nedostatak pisane povijesti triju župa. Budući da se mali broj pisaca, i s hrvatske i s talijanske strane, bavio tom problematikom, izvori i literatura su prilično ograničeni. Za buduće istraživače istaknuo je potrebu interdisciplinarnog pristupa, s hrvatske, moliške i talijanske strane, u istraživanju područja u Hrvatskoj odakle su Hrvati stigli u Molise, povijesti Molisea i južne Italije te njihovu utjecaju na život Hrvata u novoj domovini. U radu se istražuje povijest triju župa talijanske biskupije Termoli-Larino: župe Sv. Marije Carigradske u Filiću (S. Maria di Costantinopoli, San Felice del Molise), župe Sv. Marije Ester u Kruču (S. Maria Ester, Acquaviva Collecroce) i župe Sv. Lucije djevice i mučenice u Mundimitru (S. Lucia Vergine e Martire, Montemitro), u kojima oko pet stoljeća žive moliški Hrvati. U radu se analiziraju jezik, običaji, tradicije i pastoralni život moliško-hrvatskih zajednica, a izvor za proučavanje čini arhivska građa triju spomenutih župa, arhiv biskupije Termoli-Larino te druga objavljena istraživanja koja se uglavnom odnose na njihov jezik, običaje i tradicijsku baštinu, dok je vjerski život slabije istraživan. Fra Petar je istaknuo kako su tri župe zbog izoliranosti i slabe poznatosti teško izražavale svoj povijesni i kulturni identitet, ali su i zahvaljujući toj prostornoj izoliranosti i snažnoj usmenoj predaji, unutoč teškim okolnostima uspjele sačuvati katoličku vjeru, običaje i jezik.

Rad kroz šest tematskih cjelina daje obuhvatan pregled moliških Hrvata u religiji Molise. Uvodni dio donosi sumarni prikaz znanstvenog zanimanja za moliške Hrvate, njihov jezik, tradicije te vjerski i pastoralni život.

U prvom poglavlju predstavljena je ukratko regija Molise, u koju su se krajem 15. stoljeća pod pritiskom osmanskih osvajanja doselili Dalmatinci. Zatim slijede glavni podatci o svakom pojedinom mjestu, tablični prikaz demografskih kretanja te osnovni podatci o kulturnom i društvenom životu u tim mjestima, utjecaju iseljavanja i nezaposlenosti na ta područja.

Drugo poglavlje obrađuje moliško-hrvatski jezik i običaje koji su dosta istraženi od strane jezikoslovaca i etnologa. Jezik se sačuvao do danas usmenom predajom, ali ga nisu znali čitati ni pisati, nego samo govoriti. Sačuvano je oko 2500 riječi, uglavnom vezanih za život u obitelji, poljodjelstvo i stočarstvo. Tek su u novije vrijeme, šezdesetih godina 20. stoljeća, moliški Hrvati počeli učiti hrvatski jezik odlazeći u Hrvatsku na ljetne tečajeve hrvatskog jezika i folklora, a danas se hrvatski jezik i povijest poučavaju u njihovim školama. Zahvaljujući geografskoj, socijalnoj i kulturnoj zatvorenosti moliških Hrvata sačuvane se i stare tradicije koje su se s koljena na koljeno prenosile usmenom predajom. U pitanjima očuvanja njihove kulturne baštine, posebnu ulogu odigrale su same hrvatsko-moliške obitelji koje su čuvale svoj povijesno-kulturni identitet.

U trećem, četvrtom i petom poglavlju predstavljene su tri moliško-hrvatske župe Filić, Kruč i Mundimitar na način da je donesena kratka povijest svake župe, župnici, opisane su crkve, popisane matične knjige te opisani različiti aspekti pastoralnog i liturgijskog života u župama. Osobita pozornost posvećena je župskim blagdanima. U dugoj povijesti moliških Hrvata posebno važno mjesto i ulogu imala je i ima Katolička crkva. Pastoralno djelovanje od samih početaka pa sve do Drugoga vatikanskog sabora obilježeno je pučkom religioznošću, koja je dolazila posebno do izražaja u vjerskim blagdanima i proslavama. U sva tri naselja, Filiću, Kruču i Mudimitru župna je crkva smještena u središte mjesta te se sav vjerski, socijalni, kulturni i sportski život odvijao u crkvi ili oko nje. U iznošenju starih tradicija pokazalo se kako religiozni (vjerski) život prati čitavo postojanje, od rođenja do smrti. U starim običajima i slavljima utvrđeni su poganski i magijski elementi, koje je potrebno pročistiti kako bi se povijesno-kulturno i religiozno blago vrednovalo u svojoj najautentičnijoj dimenziji. Pod kulturnim vidom pučka religioznost može biti shvaćena kao dragocjeni rezervat humanosti, dok se pod crkvenim vidom može shvatiti kao autentično „teološko mjesto“ koje treba vrednovati kako bi pastoral postao djelotvorniji.

U šestom poglavlju predstavljen je doprinos Katoličke crkve u Hrvata u čuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta triju moliško-hrvatskih zajednica u razdoblju od 1967. do 2020. godine. Naglasak je stavljen na pastoralni, liturgijski, kulturni i društveni rad franjevaca iz Splita u moliško-hrvatskim zajednicama kroz dva vremenska razdoblja, prvo od 1983. – 1996., a drugo od 2008. – 2012. godine. Rad franjevaca bio je potpomognut od Veleposlanstva Republike Hrvatske u Rimu. Katolička crkva snažno je utjecala, a još i danas utječe na pojedince, od rođenja do smrti, na čitavo stanovništvo i na njegov povijesni identitet. Svoj značajan doprinos dala je Katolička crkva u Hrvata sa svojim kardinalima, biskupima, svećenicima i časnim sestrama. Pri tome je važna bila aktivna suradnja hrvatskog Veleposlanstva u Rimu s moliškim Hrvatima na očuvanju njihovog povijesnog identiteta. Katolička crkva u Hrvata i hrvatsko Veleposlanstvo u Rimu uspješno su gradili suradnju između Hrvatske i moliških Hrvata te moliških Hrvata i Hrvatske. Nakon II. vatikanskog sabora osjetila se snažnija promjena na pastoralnom, liturgijskom i katehetskom planu. Tada su laici dobili više prostora i mjesta u crkvi, posebno u župama, u kojima su se aktivno uključili u vjerski život i život župskih zajednica.

Uspostavljena je suradnja između moliških Hrvata i drugih hrvatskih manjina u Austriji, Slovačkoj i Mađarskoj. Suradnja je uspostavljena i s talijanske strane, svećenici i biskupi iz biskupije Termoli-Larino često su posjećivali Hrvatsku, upoznavali hrvatski narod, Katoličku crkvu u Hrvatskoj, a za vrijeme Domovinskog rata su joj pružili i moralnu i materijalnu pomoć. Probuđeni interes za vlastiti kulturni identitet od strane moliških Hrvata posebno je do izražaja došao 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća, kada su se profesori i nastavnici iz naroda moliških Hrvata pred talijanskim državnim institucijama snažno zauzimali za prava hrvatske jezične manjine. Italija je 1996. na koncu priznala postojanje hrvatske jezične manjine u Molisama.

Zaključno rad donosi promišljanja o neizvjesnoj budućnosti moliško-hrvatskih zajednica, odabranim prilozima važnim za povijest triju moliško-hrvatskih župa te popisom korištenih vrela i literature.

Milanović-Trapo je istaknuo kako je radom želio dati doprinos otkrivanju povijesno-kulturnog i religioznog identiteta moliških Hrvata, kao i snažnijem pastoralnom programiranju u duhu nove evangelizacije. Kandidat je na kraju zahvalio svima koji su mu pomogli u ostvarenju rada: prof. Anti Vučkoviću na poticaju za daljnje istraživanje, braći franjevcima, časnim sestrama; predstavnicima civilne i crkvene vlasti u Molisama, kao i veleposlanstva Republike Hrvatske u Rimu te samim moliškim Hrvatima koje je za vrijeme pisanja rada često posjećivao.

Članovi ispitnoga povjerenstva čestitali su Kandidatu na radu, istaknuvši njegovu temeljitost i zaokruženost, nacionalnu važnost i temelj za buduća istraživanja.

Petar Milanović-Trapo, OFM, živi i djeluje u Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu. Rođen je u Otoku Dalmatinskom 12. siječnja 1949., od oca Vinka i majke Ane r. Norac-Kljajo. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju gdje je pohađao i sjemenište. Filozofiju je završio na Franjevačkoj visokoj bogosloviji Makarska-Dubrovnik, a teologiju na Franjevačkom međunarodnom teološkom fakultetu u Jeruzalemu 1975. Poslijediplomski studij na Katoličkom katehetskom institutu u Parizu završio je 1977., a 1988. magistrirao je iz pastoralne teologije na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu na temu I croati del Molise (Acquaviva Collecroce): Il ruolo delle tradizioni antiche nella “trasmissione di fede”. Za đakona je zaređen u Betlehemu 1974., a za svećenika u Rimu 1975. od pape sv. Pavla VI. Od 1977. do 2016., u različitim periodima, obnašao je brojne i razne crkvene službe: službe župskog vikara, katehete i magistra bogoslova u svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu i župskog vikara i gvardijana u svetištu Gospe od Zdravlja u Splitu. U Molisama u Italiji, s prekidima i sveukupnim periodom od 17 godina, obnašao je službu župnika u župama Sv. Marije Ester u Kruču i Sv. Lucije djevice i mučenice u Mundimitru te upravitelja župa u župi Madonne La Nuova u Palati i Sv. Marije Carigradske u Filiću. Bio je provincijski vikar u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja u Splitu, župnik u župi Sv. Ivana Krstitelja u Bristvici te gvardijan i magistar bogoslova u klerikatu i samostanu O. fra Ante Antića u Splitu.