U nedjelju 4. srpnja 2021. u župnoj crkvi sv. Mihovila u Dugopolju svoju zlatnu misu (50 godina od mlade mise) proslavio je don Vlade Đuderija, umirovljeni svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije čija je zadnja 24. godišnja služba bila u Gatima gdje je dugo godina obnašao i dužnost poljičkog dekana.

Svoje zlatomisničko slavlje proslavio je u rodnoj župi Dugopolje a u suslavlju su bili uz župnika don Ivana Ćubelića, koji je i propovijedao, don Vladine kolege svećenici iz njegove generacije kao i svećenici rođeni u Dugopolju. Najstariji svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije 92.-godišnji don Pave Vuković bio je župnik Dugopolja u vrijeme don Vladine mlade mise, a suslavio je i na ovom misnom slavlju. Osim spomenutih u suslavlju su bili misionar don Ante Batarelo, don Marko Marasović, don Ante Čipčić, don Dragan Rajković, don Bože Plazibat, don Edvard Punda i don Dražen Balić. Svečano misno slavlje uveličao je mješoviti župni zbor pod vodstvom sestre Eudoksije Franić, Služavke Maloga Isusa. Zlatomisnikovu radost umnožila je i nazočnost više sestara služavki Maloga Isusa među kojima je bila i provincijalna glavarica s. Terezija Pervan koju je don Vlade „uputio“ u redovnice u vrijeme svoga župnikovanja u Tijarici.

Zlatomisnik je na početku pozdravio sve prisutne i zahvalio Bogu na 50 godina svećeništva prisjetivši se i dana kada je morao s drugim svećenicima umjesto u Splitu nastaviti studij na Šalati u Zagrebu jer je u to vrijeme od komunističkih vlasti bio zabranjen rad splitskom sjemeništu i bogosloviji. U vrijeme don Vladine mlade mise bilo je aktualno Hrvatsko proljeće, pa je i to bio razlog da sačuva svoju hrvatsku zastavu od toga dana i da je i danas ima izvješenu.

Fotoglarija: Borko Gunjača

U svojoj homiliji župnik Dugopolja don Ivan Ćubelić osvrnuo se na poslanje svećenika u suvremenom svijetu. Svećenik je „čovjek kao i svi ostali, sa svim svojim slabostima i ograničenjima, pitanjima i nadama, osjećajima i grijesima; svaki sa svojim karakterom. Nekad pomislimo da je Isus mogao izabrati samo svece da predstavljaju Njega i da vode
njegovu Crkvu... I sve bi bilo u redu.”

Upravo izbor raznolikih svećenika, nastavio je Ćubelić, “govori više o slici Boga nego li o njima samima. Drukčiji su Božji planovi i putovi. On je svemoguć. Mogao je birati samo idealne ljude i savršene planove. Međutim, čitava povijest spasenja pokazuje nam da Bog bira malene i slabe kako bi čudom njegove milosti postali barem malo bolji. Zato svećenik, sačinjen od mana i vrlina, ima hrabrosti dotaknuti velika i duboka pitanja, goruće teme ljudskog života. Nametnuti razmišljanje o smislu života i cilju prema kojemu hodočastimo, premda moderno društvo, pa i znanost, bježe od tih tema jer ne znaju što bi mogli reći o besmrtnom dostojanstvu čovjeka ili o svetosti začetog života, kao i o dobroti Stvoritelja i o njegovu milosrđu prema nama.”

U nastavku je propovijedi Ćubelić govorio o svećeniku kao čovjeku: koji postavlja pitanja o Bogu i vodi ljude k Njemu, koji poput Ivana Krsitelja upućuje na Isusa Krista, koji predvodi euharistijsko slavlje i upućuje ljude u istine vjere, koji je čovjek Crkve i čovjek utjehe i nade. “Dok služi među ljudima ponekad ih mora i kritizirati - ali nikada osuditi. Svećenik odrješuje od grijeha u ime Božje. Njegov je poziv utješiti, obrisati suzu i vrati nadu. Uvijek jer Bog ne osuđuje nikada, nego prašta i vraća na pravi put. Svećenik je uz ljude i u najtežim trenucima bolesti i smrti, kako bi im posvjedočio da nas Bog ne napušta nikada. On je zato i čovjek nade, koja se gradi na povjerenju u Boga. Zato danas, s našim slavljenikom, zahvaljujemo Gospodinu što se je s njime poslužio kako bi pomogao mnogima, a isto tako što ga je svojim milosrđem pratio na svim krivudavim stazama života.”