U rujnu, 22. dana, preminula je Deša Diana, profesorica povijesti umjetnosti i muzejska savjetnica u miru. Rođena je u Bristu 1932. godine kao jedna od kćeri u obitelji hrvatskog pjesnika Srećka Diane. Nakon završenog osnovnog i gimnazijskog obrazovanja upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu na kojem diplomira 1957. godine. Od tada je radila niz poslova u struci od kojih se izdvajaju izgradnja Muzeja grada Splita i koncipiranje prvog cjelokupnog postava, 1992. godine. Muzej je doživljavala poput rascvjetale gotike Papalićeve palače očišćen od pretjeranih detalja koji umanjuju vrijednost arhitekture i prostora. Isto tako smatrala ga je institucijom duboko vezanom za sveukupni, duhovni, materijalni i prostorni rast Grada. Priču o spomenicima unutar spomenika sažela je u monografiji „Muzej grada Splita“, iz 1997. godine.

Dugi niz godina je bila ravnateljicom Muzeja grada Splita. U tom razdoblju Muzej je obogaćen mladim naraštajima, udvostručen je fundus, utemeljene su nove zbirke među kojima se izdvaja zbirka igračaka i zbirka muzejske rijetke građe Rara, sistematizirana je i obogaćena arhivska građa, utemeljena je restauratorska radionica, galerija Vidović je projektno zaokružena i ostvaren je niz tematskih izložaba kako pojedinačnih tako i skupnih. Među ostvarenim izložbama izdvajaju se „Galerija Vidović da ili ne?“ i „Iz riznice splitske prvostolnice“. Izložbenoj djelatnosti pristupala je cjelokupno muzeološki, što znači da su predmeti za izložbenu prezentaciju trebali biti stručno, kataloški obrađeni i konzervirani. Generacije muzealaca u Muzeju grada Splita neće moći zaobići Dianino djelo, a nadajmo se da će strast i istinska želja za napredovanjem muzejske struke biti trajni uzor njenim intelektualnim i duhovnim nasljednicima.

Prokušane vrijednosti djela Deše Diane označile su napose pisane priloge iz sakralne baštine Splita. Tu se izdvajaju knjige: D. Diana, N. Gogala, S. Matijević „Riznica splitske katedrale“, 1972; D. Diana „Liturgijsko srebro Splita“, 1994; F. Oreb, D. Diana, S. Buličić, V. Sokol „Crkva i samostan dominikanaca u Splitu“, 1999.

Posebni osvrt zaslužuje knjiga „Liturgijsko srebro Splita“ koju autorica posvećuje Ranjenoj baštini moje Hrvatske, u povijesnoj 1991. i 1992. godini. Upravo liturgijski predmeti Splita, njih 154 svjedoče o životu Crkve, potrebama svećenika, naručitelja i vjernika kroz vrijeme. Proučavajući ove predmete, autorica dolazi do senzacijskih otkrića, iščitava punce radionica, majstora unutar stilskih, kulturnih krugova domaćih i stranih radionica. Niže se baština od enkolpiona iz 9. stoljeća do bečkog zlatara M. Weinera iz 1816. godine te recentnijih primjera. Analizirajući stilske osobitosti na predmetima, istražujući arhivsku građu, autorica lista život svoje Crkve i svog grada, njegove sklonosti da prima i prenosi utjecaje na svim razinama duhovnog stvaralaštva zrcaljenog na predmetima naše baštine.

Premda ovaj prikaz nije obuhvatio cjelokupni rad Deše Diane koji je izrazito bogat i raznolik on je tek  trag sjećanja na jednu samozatajnu, oduhovljenu i izrazito vrijednu povjesničarku umjetnosti.

Počivala u miru Božjem.