U Trogiru je 14. studenoga ove godine proslavljen blagdan sv. Ivana  Trogirskog kao zaštitnika grada Trogira, a ujedno i 900. obljetnica smrti istog. Tomu je prethodila trodnevna duhovna priprava koju je predvodio benediktinac o. Josip Milanović, kao i brojni kulturno - vjerski sadržaji. Procesiju i misno slavlje u katedrali sv. Lovre predvodio je kardinal i zagrebački nadbiskup mons. Josip Bozanić uz koncelebraciju splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Marina Barišića, trogirskog dekana i župnika don Pavla Piplice, splitskog dekana don Tomislava Ćubelića i dvadesetak svećenika iz susjednih župa i Nadbiskupije, uz pratnju župnog zbora sv. Lovre čiji su članovi nosili svečane šalove.

Procesiji i misnom slavlju nazočili su brojni štovatelji sv. Ivana Trogirskog iz grada, susjednih župa te Primoštena,  kao i dožupan Luka Brčić, gradonačelnik Damir Rilje  sa suradnicima, predsjednik GV Pere Maravić, dogradonačelnik Splita Jure Šundov, Anton Kovačev, predstavnici Konzervatorskog odjela u Splitu Radoslav Bužančić i Miroslav Katić, predstavnici gradova prijatelja iz zemlje i inozemstva. Procesiju koja  se odvijala preko rive i 'kaletama' stare gradske jezgre uzveličali su NGT, KUD Kvadrilja, Amatersko kazalište Trogir, vatrogasci koji su nosili baldekin nad srebrnim poprsjem sv. Ivana Trogirskog, učenici osnovnih i srednjih škola te brojni uzvanici. Za vrijeme misnog slavlja mladi Trogirani u narodnim nošnjama su darovali Kardinalu Bozaniću: kruh, vino, ulje, bibliju i košaru sa proizvodima sa trogirskog područja.

Uvodni govor mons. Barišića

Na samom početku misnoga slavlja okupljenima u katedrali Sv. Lovre obratio se mons. Barišić: - Ljepota groba, duga stoljetna tradicija kulta, svečanost slavlja, sve to govori o kakvom se odnosu između sv. Ivana i njegova Trogira radi. Trogirani svake godine svečano slave svoga svetog zaštitnika, ali ove godine to slave na još svečaniji način. Sveti Ivan bio je biskup u svom Trogiru 47 godina, ali već 900 godina zaštitnik je ovoga bisera kulture i duhovnosti. Nikakvo čudo da su to prepoznali i zaštitnici zemaljske dimenzije pa je Trogir od 1997. i pod zaštitom UNESCO-a. Stoga ova obljetnica zavrjeđuje da naš kardinal predvodi euharistijsko slavlje. Zagrebački nadbiskupi i Zagrebačka nadbiskupija osjećaju trajni dug prema Trogiru jer taj je grad svetaca i velikih ljudi zadužio i grad Zagreb. U Trogiru je rođen i bl. Augustin Kažotić koji je tolike godine bio zagrebački biskup i unaprijedio Zagreb i zagrebačku Crkvu. I ovo je danas jedan gest zagrebačkog nadbiskupa prema ovom gradu i ovoj crkvi, istaknuo je mons. Barišić te u ozračju trogirskoga slavlja na osobit način pozdravio kardinala Bozanića, župnika domaćina don Pavla Piplicu, okupljene svećenike, redovnice i redovnike, trogirskoga gradonačelnika, predstavnike županijske i državne vlasti te hodočasnike i vjernike.

Misno slavlje u trogirskoj katedrali predvodio kardinal Josip Bozanić

U radosti što s vjernim pukom može podijeliti ljepotu ovoga slavlja, kardinal Bozanić je svima od srca čestitao ovaj visoki jubilej, ali i ustrajnost u vjeri pred kojom zastaje dah. Zahvalio je mons. Barišiću na srdačnim riječima pozdrava na početku ovoga svečanog misnog slavlja, pozdravivši pri tom sve nazočne svećenike, dijecezanske i redovničke, časne sestre redovnice i sve Kristove vjernike laike, počevši od djece, mladih, odraslih: majki i očeva, baka i djedova, sudionika ovoga Slavlja. Pozdravio je predstavnike civilnih vlasti koji su svojom nazočnošću počastili ovaj crkveni skup. Predragi vjernici, radujem se što danas s vama dijelim zajedništvo u slavlju ove visoke obljetnice.          Uz  to kardinal navodi: "Draga braćo i sestre, sada smo povezani s naraštajima prije nas, ne samo u mislima, nego i sakramentalno, s onima koji s nama slave ovo liturgijsko slavlje u radosti nebeske Crkve, jer su otišli pred nama obilježeni znakom vjere."
-Danas smo došli u prelijepi Trogir i ovu katedralu zahvaliti Bogu i moliti zagovor svetoga Ivana Trogirskoga, sveca koji devet stoljeća zaštitnički bdije nad gradom Trogirom, nad Crkvom, nad Dalmacijom i cijelom Hrvatskom. Godina njegove smrti ostala je zabilježena ne kao spomen smrti, nego kao spomen života i biskupske službe u davnim vremenima koja govore do danas. Zastajanje ovdje pred poviješću dugom više od devet stoljeća, u čovjeku pobuđuje poniznost i poštovanje. Poniznost, jer osjećamo da nas nadilazi otajstvo života i da su naša iskustva i naše spoznaje ograničeni. Poštovanje, jer su postojali ljudi čiji je život ostao svjež i glas čujan koji iz te starine dopire do nas. Pa ipak, ta stoljeća dugih povijesnih razdoblja, mnoštvo događaja i ljudi može se spojiti u jedan događaj - u slavlje koje danas slavimo, jer ova Euharistija je djelo Božje prisutnosti, Božji dar čovjeku, navodi Kardinal.

Ljepota trogirske katedrale

U ovome liturgijskom slavlju Božje sadašnjosti i prisutnosti zahvaljujemo za događaje koji su se tijekom stoljeća odvijali u ovoj prvostolnici i oko nje, u ovom gradu na našem plavom Jadranu. Koliko li je samo bisera u ovoj riznici koja je danas pred našim očima. Prepoznajemo ih kao trag vječnosti na zemlji, ponajprije u ljudima koji su priznavali Boga vrhovnim dobrom, nadahnućem i suputnikom! Prilazeći ovoj katedrali i promatrajući je iz unutrašnjosti, zapažamo da je svaki kamen i svaki predmet vrijedan pozornosti. Na poseban način privlači onaj prostor u kojemu se očituje jedan od najljepših europskih renesansnih umjetničkih izražaja - kapelica sv. Ivana.
Kiparski i arhitektonski genij čovjeka ostvario je ovdje svoje djelo, objasnivši nam i pitanje - zbog čega? Što je to bilo tako vrijedno da se brižnije od drugoga blaga čuvalo u srcima ljudi, u srcu ovoga grada, i pobuđivalo umjetnike na trud i neizrecivu potrebu da molitva bude izrečena kamenom. Tko je bio vrijedan da se pogledi svetaca i krila anđela isklešu za budućnost, da se zaustave užurbani koraci, a tvrdoća stijene pretvori u jastuk počinka za čovjeka sa štapom, za koga su vjernici Trogira, Splita i puno šire, znali da je živio sveto i da pripada nebu, ali da se od njega i od snage koja je njega vodila ne žele odijeliti. Stoljećima nakon smrti sv. Ivana Trogirskog molitve nisu prestajale, dlijeta nisu mirovala, zavjeti se nisu gasili. I mi smo sada pred njim, privučeni istim sjajem koji stoljeća očito ne gase.

Biskupovanje sv. Ivana u Trogiru

Sveti je Ivan živio u zahtjevno vrijeme za Crkvu i hrvatsku državu, vrijeme tako potrebne obnove, kada su prijetile svađe, podjele i nesloge, pokušaji da se u Crkvu uvuče logika svjetovnoga vladanja i da se nju udalji od njene naravi i poslanja. Bila je to druga polovina 11. stoljeća, kada su Trogirani, nakon smrti svoga biskupa tijekom sukoba, zamolili papinskoga legata da im odredi novoga biskupa. Naime, papa Aleksandar II. poslao je svoga legata da smiri sukobe i protivnike tako potrebne obnove. On se odlučio za kamaldolenskoga benediktinca iz Osora i prijatelja splitskoga nadbiskupa Lovre, za Ivana, o kome dokumenti govore da je bio skroman i pobožan, provodio je život u raznim oblicima pokore, ili kako piše Toma Arhiđakon, bio je »vir litteratus et bonus« - »muž učen i dobar«. Ivan izabran neočekivano za trogirskoga biskupa, ovdje je vršio službu više od četrdeset godina (od 1064. do 1111.).
Bilo je to vrijeme višestrukih previranja, a Ivan Trogirski je sudjelovao u važnim crkvenim i društvenim zbivanjima u Hrvatskoj. To je vrijeme obilježeno kraljevanjem Petra Krešimira, Dmitra Zvonimira, Stjepana II., provalom Normana, ali i Kolomanovim zaposjedanjem dalmatinskih gradova i njegovim krunjenjem za hrvatskoga kralja u Biogradu 1102. godine. Vidio je uspon hrvatskih vladara i boljitak hrvatske države, ali i razdore u vladarskome domu do gubitka domaće dinastije i prelaska krune na glavu stranih vladara. U raznim se napetostima, često izazvanim nehrvatskim političkim težnjama, biskup Ivan zalagao za mir i posredovao u pomirenju među zavađenima, čuvajući osobito ljudske živote i zalažući se za pravednost.
Uz splitskoga nadbiskupa Lovru, trogirski biskup Ivan bio je glavni pobornik crkvene obnove u Dalmaciji i Hrvatskoj, dakle puno šire od svoje biskupije - u vrijeme kada je plamtjela najžešća borba papinstva s protivnicima obnoviteljskoga duha. Osnivao je duhovna žarišta, među kojima i Samostan benediktinki u Trogiru. Sudjelovao je na pokrajinskim crkvenim saborima te vršio čak i neke posredničke poslove, kao što je bio slučaj u pregovaranju s Mlecima.
Oni koji su osjetili dužnost i potrebu pisati o životu sv. Ivana prenijeli su nam pohvale o njemu, opisujući ga kao čovjeka strogog pokorničkoga življenja i mudrosti. Vjernici u Trogiru osjetili su da je među njima svet čovjek, a svetost im je bila tako potrebna. Prepoznali su je u Ivanu i čuvali je kao zalog, vjerno i ljubomorno te je sačuvali do danas, kako i mi ne bismo zaboravili da smo dionici istoga poziva na svetost, da smo živi udovi svete Kristove Crkve.
- Braćo i sestre, došao sam k vama kao hodočasnik, kao nasljednik zagrebačkih biskupa i nadbiskupa, spominjući se da je upravo u vrijeme svetoga biskupa Ivana u složenim društvenim i crkvenim okolnostima na sjeveru Hrvatske osnovana i Zagrebačka biskupija. Bio sam i biskup Krčke biskupije, kojoj pripada Osor, iz kojega je u Trogir došao sv. Ivan. Osjećam kako sam dio istih poveznica koje združuju hrvatski jug i sjever i koje upućuju na obilježje katoličkog zajedništva. Ovdje u Trogiru, osjećam potrebu zahvaliti Bogu i za blaženoga Augustina Kažotića, još jednoga znamenitog Trogiranina, zagrebačkoga biskupa, koga tako često zazivam u potrebama svoje pastirske službe, u zajedništvu s molitvama upućenim bl. Alojziju Stepincu. To su vjernici i pastiri koji su gradili kršćansku europsku kulturu svetošću, potičući druge da darovima koje je njima Bog dao unose Radosnu vijest u sve životne okolnosti, ističe kardinnal Bozanić.

Kroz zajedništvo do svetosti

Vjernici su ovdje došli obnoviti dragocjenu memoriju koja pomaže u današnjim okolnostima prepoznati slične izazove pred kojima se našao i sv. Ivan. Ponekad smo skloni sebično promatrati samo svoje poteškoće; zaboraviti da je Crkva tijekom svoje povijesti sačuvala iskustva od kojih trebamo učiti. Upravo zbog tih sličnosti moramo si postaviti pitanje: što je preživjelo, koja su uporišta ostala i na što se danas, u ovim kriznim vremenima, možemo kao Crkva osloniti. Ono što je ostalo kao zbiljska vrijednost jest spomen svetosti. Svetost kao istinska vrijednost danas nam očituje i velika kulturna, umjetnički oblikovana djela, ali poglavito kršćanskom svetošću oblikovan duh ljudskosti i kršćanskog humanizma. Malo je ostalo od spomena ljudske oholosti, vladanja nad drugima, od otetih bogatstava. Sve to i danas pred nas kao vjernike stavlja zahtjev svetosti koji veže uz Boga. Ništa što pokušamo učiniti vrijednim, namjerno se odvajajući od Boga, nema u sebi ljepote i zadovoljstva. Nije važno u kojemu povijesnom razdoblju živjeli.
Hrvatska nas povijest također uči da je sve čime se  unosilo nejedinstvo među vjernike i narod, urodilo tragedijom. Prvi cilj neprijatelja nedvojbeno je narušiti jedinstvo pastira, poljuljati povjerenje i slogu vjernika i zajedništvo naroda. Zauzimanje za mir svetog Ivana Trogirskog nije išlo prema nijekanju istine i prema stvaranju privida. On je znao da postoji nešto puno vrjednije, a to je suprotno od svega što Crkvu približava logici zemaljskoga.
Za Crkvu je veoma bolno iskusiti kako pojedini crkveni službenici, zaboravljajući i napuštajući svoj pravi poziv, postižu za sredstvima koja nisu crkvena, navodno tražeći opće dobro. Brzo se otkriva da traže sebe, ali da u tom lutanju ranjavaju i Tijelo Crkve i da takve rane teško zacjeljuju. Zato nam pritječu u pomoć riječi apostola Pavla iz današnjeg drugog misnog čitanja: »Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri!« Jamstvo zajedništva je odanost crkvenom pastiru - biskupu i prihvaćanje smjernica koje on u konkretnim okolnostima crkvenog i društvenog života daje.
Svetost u nama, potiče nas da gradimo jedinstvo, odbacujući svaku sebičnost i oholost; uči nas odricanju za veće dobro; služenju koje promiče zajedništvo. Samo tako, prema riječima proroka Izaije, »pustinja postaje voćnjak«, a »mir djelo pravde«. Nažalost, kadgod su crkveni ljudi posegnuli za primamljivim ponudama političke moći i medijske popularnosti pretvorili su mirisne i rodne voćnjake u pustinju.

Sekularizacija današnjeg vremena

Sveti Ivan Trogirski uči nas kako treba jačati crkveni identitet, oživljavati nutarnju obnovu, osluškivati poticaje Duha Svetoga. - Dragi vjernici, svjesni smo prijetnji i agresivnosti prema Crkvi. Ne treba nas to plašiti, jer znamo da kršćansko mučeništvo vraća svježinu Crkvi. Ono je plod ljubavi. Ono čega se više trebamo čuvati jest ravnodušnost i relativizacije vrijednosti. Takav stav narušava proročku snagu Crkve, ističe Kardinal.
Svetomu Ivanu Trogirskom nisu izravno pridali obilježje proroštva, ali on je nosio iznimno snažnu proročku crtu. Kršćanski je identitet nezaobilazno proročki. On mijenja odnose koji zanemaruju bližnjega; on čuva dostojanstvo svakoga čovjeka; on preobražava tjeskobu u sigurnost, oslonjenu na pouzdanje u Boga. Izvrsno mjesto prepoznavanja i brige za identitet svakako je obitelj. Da bismo jačali crkvenost i pokrenuli njezinu snagu u izgradnji društva, sjetimo se da nam je papa Benedikt XVI. u svome pohodu Hrvatskoj povjerio riječi koje potvrđuju ona gibanja koja svetog Ivana čine aktualnim za ovo vrijeme. Moramo na žalost ustanoviti, da se, posebno u Europi, širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji. Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu. Svi smo pozvani odupirati se tom mentalitetu.
Sveti Otac pozvao je kršćanske obitelji da se odupru mentalitetu koji Boga života gura na rub te ih ohrabrio da ne popuštaju tom sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak. - Pokažite svojim životnim svjedočanstvom da je moguće ljubiti poput Krista, bezrezervno, da se nije potrebno bojati brige za drugu osobu. Braćo i sestre, u molitvi na grobu sv. Ivana Trogirskog, neka vas ne privlači samo blještavilo izvanjskih kamenih ploha, jer ispod njih se nalazi biser koji izvanjskomu daje smisao i sjaj. Ne zaustavljajmo se pogledom samo na okamenjenim licima svetaca i njihovim gestama. Molimo za dar Duha koji oživljuje i čuva kamenu postojanost pred stoljećima koja se slijevaju u Krista. Ni najljepše zemaljsko počivalište ne može biti ljepše od najsiromašnijega čovjeka koji se pouzdaje u Boga. Zato nas sve povjeravam zagovoru Presvete Bogorodice Marije i svetoga trogirskog pastira Ivana, neka čuvaju naša srca u ljubavi, naše obitelji, djecu i mlade u otvorenosti Bogu, a domovinu Hrvatsku u snazi kršćanske svetosti, zaključio je uzoriti kardinal Bozanić.
Kardinal je u Trogiru zahvalio Bogu i za bl. Augustina Kažotića, još jednoga znamenitog Trogiranina, zagrebačkoga biskupa, kojega često zaziva u potrebama svoje pastirske službe, u zajedništvu s molitvama upućenim bl. Alojziju Stepincu. A Trogiranima je poručio: U molitvi na grobu sv. Ivana Trogirskog, neka vas ne privlači samo blještavilo izvanjskih kamenih ploha, jer ispod njih se nalazi biser koji izvanjskomu daje smisao i sjaj. Ne zaustavljajmo se pogledom samo na okamenjenim licima svetaca i njihovim gestama. Molimo za dar Duha koji oživljuje i čuva kamenu postojanost pred stoljećima koja se slijevaju u Krista. Ni najljepše zemaljsko počivalište ne može biti ljepše od najsiromašnijega čovjeka koji se pouzdaje u Boga.

Na kraju misnoga slavlja dekan i župnik don Pavao Piplica zahvalio se nadbiskupu Barišiću, braći svećenicima i svima koji su uzveličali i pridonijeli proslavi ovog jubileja. Posebno se zahvalio kardinalu Bozaniću na predvođenju svečanog misnog slavlja, a kardinal ga je darovao medaljonom blaženih pastira zagrebačkih: bl. Alojzija Stepinca i bl. Augustina Kažotića.