S obzirom da je ovogodišnja tema „Dana oca Ante Gabrića u Metkoviću" pet dolazaka oca Ante Gabrića u domovinu, u ponedjeljak 26. veljače u OŠ Stjepana Radića gostovao je fra Mario Jurišić, svećenik koji je bio župnik metkovske župe sv. Ilije kada je o. Gabrić, nakon 31 godine od odlaska u Indiju, 1969. prvi put došao u rodni grad.

Prije početka programa okupljene je pozdravila prof. dipl. bibl. Ivana Čarapina te ravnateljica škole prof. Božena Nikoletić, rođ. Petrov, koja je o. Gabrića davne 1969. na oltaru crkve Sv. Ilije pozdravila uz prigodni recital. Tadašnje članice zbora pok. Marija Rajčić, sestra poznatog opernog pjevača Matiše Rajčića, napisala je tekst, a pjesmu otpjevala zajedno s Nadom Marušić. Tijekom programa za tu prigodu Marušić ju je otpjevala zajedno s prof. Vanjom Gabrić, koja je odrasla u neposrednoj blizini roditeljske kuće o. Ante. Prof. Čarapina spomenula je i sve aktivnosti koje škola priređuje pod naslovom „Ocu Anti s ljubavlju".

Prije početka programa u kojem je sudjelovao zbor koji su vodile s. Vedrana Krstičević, i prof. Vanja Gabrić, prof. Čarapina opširnije je govorila o ocu Anti, napose o svečanosti u povodu njegova prvog dolaska u Metković. O. Ante nije samo obilazio Metković, obilazio je sela i gradove po Hrvatskoj, BiH i susjedne zemlje. Iz Indije je najprije došao u Rim, a svojim sugrađanima, domovini Hrvatskoj, obratio se vrlo emotivnim riječima preko Radio Vatikana, koje je za ovu prigodu pročitao vjeroučitelj Krešimir Jurić. U splitskoj zračnoj luci, poljubivši grudu hrvatske zemlje, o. Gabrić dočekan je s oduševljenjem rodbine, braće, sestara, biskupa, brojnih svećenika i redovnika, te prijatelja iz Metkovića.

Ono što je slijedilo u Metkoviću bilo je veliko veselje. Te davne 1969. g. u Metkoviću se jako veselilo i pjevalo; gradska glazba, crkveni zborovi, procesije i zvonjava zvona dočekali su svoga misionara, svi su ga htjeli susresti, rukovati se s njime i primiti njegov blagoslov, jer već tada, bio je na glasu svetog čovjeka, a on, vrlo emotivan, išao je od srca do srca, razgovarao, plakao i smijao se s ljudima, bio čovjek vedrine i radosti, nerijetko uveseljavajući dosjetkama i šalama, često ističući da je pravi Metkovac - onaj koji je ustrajan, uporan, i koji radi na dobro drugoga i Boga.

Svoje prve korake i ljubav prema Bogu ostvario je u crkvi Sv. Ilije među franjevcima, napose zahvalan fra Leonardu Bajiću, koji mu je na neki način prvi približio ljubav prema Bogu i već kao ministrant znao je da će svoj život posvetiti Bogu. Ono što je o. Gabrić radio u Indiji 30 godina dopiralo je gotovo svakodnevno do Metkovića - putem njegovih pisama, glasila u kojima je neumorno pisao, napisao je više od sedam tisuća pisama, blagoslivljajući, objašnjavajući sve nedaće s kojima se susretao u Indiji, a istodobno dijeleći neopisivu radost zbog onoga što radi, posvećenosti Bogu i najsiromašnijima, bijednima i potlačenima.

Fra Mario Jurišić između ostaloga je rekao „da pravilo našeg života, po primjeru o. Gabrića mora biti: 'Ne gorjeti, ne dimiti, nego izgorjeti za čovjeka koji je u potrebi'". O. Ante izgarao je u Indiji za duše koje su mu bile povjerene, često je govorio - Isuse daj mi samo duše, a drugo uzmi sve. Poput Majke Marije i Isusa, o. Ante bio je spasitelj čitavoga čovjeka - i duše i tijela, zato je gradio crkve, kapele, bolnice, sirotišta, staračke domove, ceste, nasipe, kuće, kolibe; nikada ne misleći na sebe, nego kao pomoći drugima, premda je bio slabog zdravlja. Hranio se vrlo slabo - njegova svakidašnja hrana bila je često jedna čaša mlijeka ili pola jajeta, nekada samo čaša obične vode, kad je bila fešta onda malo riže, postio je, bičevao se, malo spavao, bio je čovjek prvenstveno za Boga, a onda svoga bližnjega.

Dok je Majka Terezija bila Majka Indije, on je bio Otac. Majka Terezija prigodom njegove smrti kazala je: „Po Anti ljudi su u Bengaliji dobili Isusa, doznali da ih dragi Bog voli. On je svetac, puno je ljubio Spasitelja i brata čovjeka". Kud ćeš ljepših riječi od jedne svetice - Majke Terezije za o. Gabrića. Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić tada je rekao: „Bio je čast Crkve u Hrvata, neka ga Božja providnost okruni čašću oltara".

Dana 28. veljače 2015. g kad je otvoren biskupijski postupak za proglašenje o. Gabrića blaženim, kardinal Josip Bozanić rekao je: „Njegov grob postao je mjesto molitve i hodočašća, postoje i pisana svjedočanstva o njegovu svetom životu i plodnom apostolskom djelovanju kako za njegova života tako i poslije njegove smrti. Glas o njegovoj svetosti raširen je u objema njegovim domovinama - Hrvatskoj i Indiji". Radio je među hindusima i muslimanima, malobrojni su bili katolici, ali svima je pomagao. Imamo 19 eminentnih imena iz Hrvatske i 33 iz Indije koji su spremni svjedočiti da je Ante bio svetac, kao i tri čudesna ozdravljenja po zagovoru o. Ante Gabrića. Jedan subrat, isusovac, za oca Antu kaže: Ante je Božji čovjek, Marijino dijete, kad sam ga gledao kako moli krunicu činilo mi se da više lebdi u zraku nego da stoji na nogama, gledajući zaljubljeno prema Gospinu kipu.

Ante se utjecao i svojoj majci moleći se - kako ga je ljubila ovdje na zemlji da ga tako ljubi s neba i da ga prati. I nemojte nikad zaboraviti da nas prate naši pokojni, naglasio je fra Mario, pojašnjavajući kako ga je poljubac i blagoslov njegove majke hrabrio i spasio od sigurne smrti prigodom velike oluje, osjetivši da ga je držala za ruku, koja je već bila umrla. Kad se ponovno vratio u Bengaliju, pisao je koliko je bio sretan i on i njegova siročad koji su ga dočekali kasno noću, satima čekajući u molitvi, pričali kako su molili i prikazivali mise za njegovo zdravlje, a o. Ante, zahvalan, pričao im o ljubavi dobročinitelja. „Bio je radost gdje god je dolazio, on je radost i sreća Metkovića, i u nebu je radost kod blaženika i svetaca. Kad je stigao, sigurno su mu pljeskali - evo našega Ante, neka bude s nama kroz čitavu vječnost sretan, a mi ćemo biti najsretniji i najzadovoljniji kad ga vidimo kao blaženika i sveca na oltaru. Zato molimo da to bude što prije", rekao je fra Mario Metkovcima.