Župna svetkovina sv. Roka svečano je proslavljena u istoimenoj župi na splitskom Manušu, u nedjelju 16. kolovoza. Euharistijsko slavlje predvodio je župnik Župe Presvetog Srca Isusova – Košute don Tomislav Topčić. U koncelebraciji su bili župnik domaćin don Matko Džaja, kancelar Splitsko-makarske nadbiskupije don Ratomir Vukorepa, župnik splitske Župe Gospe od Zdravlja fra Ante Udovičić i bolnički kapelan na Križinama fra Miroslav Ančić. Pjevao je župni zbor pod ravnanjem prof. Tomislava Veršića.

U uvodnom dijelu prigodne homilije, don Tomislav je naglasio „da su roditelji sv. Roka bili autentični kršćani koji su svoga sina hranili s Božjom riječju“, poručivši nazočnim vjernicima da su i suvremenoj djeci potrebni roditelji istinske vjere koji svojim primjerom svjedoče pripadnost Bogu i Crkvi.

Govoreći o svečevu životu, kazao je „da je Roko još odmalena pratio svoju majku koja je pohađala bolnice i kuće najzapuštenijih siromaha“, dodavši: „Osim siromaha, najradije je pohađao crkve gdje je u dubokoj pobožnosti molio klečeći u raznim svetištima svoga rodnog grada. Prije nego je navršio 20 godina ostao je bez oba roditelja. Tada prodaje sva svoja dobra te novac dijeli siromašnima. Posvetio je život Bogu, ostavivši svoje rodno mjesto. Krenuo je prema Rimu. U talijanskim gradovima i selima je u to vrijeme harala kuga. Bolnice su bile prepune bolesnika, a bilo ih je i po ulicama. Neizdrživ zadah širio se uokolo. U tim okolnostima sv. Roko odlazi upravitelju bolnice odlučujući svoj mladi život staviti u službu bolesnih“.

Nastavljajući, don Tomislav je istaknuo da po primjeru svetoga Roka trebamo ljubiti naše bližnje koji su u potrebi „jer ljubav prema Bogu uključuje i ljubav prema čovjeku“.

„Idući od mjesta do mjesta, od pokrajine do pokrajine, sveti Roko je i sam obolio. Bio je odbačen od ljudi. Međutim, on nije tražio ljudsku zahvalnost, nego je cijeli svoj život stavio u ruke Božje providnosti. Bog se pobrinuo za njega te nije umro od gladi. U šumu mu je hranu donosio pas. Kada je kuga prestala Roko se vraća u rodnu Francusku. Tamo ga ljudi nisu prepoznali te ponovno doživljava odbačenost. Bačen je u tamnicu u kojoj umire u 33. godini života. Prije smrti, zatražio je svećenika koji je posvjedočio da je Rokova soba bila ispunjena nebeskim svjetlom. Na kraju je sahranjen s najvećim počastima“, rekao je don Tomislav, poželjevši „da po uzoru na svetog Roka postanemo vjernici koji čine djela milosrđa prema kojima ćemo biti suđeni“.

Okupljenim vjernicima obratio se župnik don Matko Džaja zahvalivši don Tomislavu na dolasku i poticajnim riječima te svima koji su doprinijeli proslavi župne svetkovine. Zatim je uslijedio blagoslov bolesnika. Nakon svete mise, župljani i hodočasnici zadržali su se u molitvi i druženju ispred župne crkve.

Župnoj proslavi je prethodila trodnevnica.