Spomendan sv. Terezije od Isusa, u narodu poznatije kao sv. Terezije Avilske, proslavljen je svečanim večernjim euharistijskim slavljem u utorak, 15. listopada, u samostanu Gospe od Karmela na Vidovcu. Misu je predvodio mladomisnik o. Juraj Marinković, propovijedao je župnik župe sv. Mihovila arkanđela na Kamenu o. Zvonko Martić, a u koncelebraciji je bio još i prior samostana Gospe od Karmela o. Jakov Mamić. Liturgijsko pjevanje animirao je mješoviti župni zbor sv. Mihovila pod vodstvom Mislava Gogića uz orguljašku pratnju Ivane Gogić. Liturgijska čitanja čitali su članovi triju zajednica karmelskog svjetovnog reda koje djeluju u ovoj župi. Prije početka misnoga slavlja prisutnima se obratio prior zajednice o. Jakov Mamić te prenio pozdrave i blagoslove nadbiskupa Križića koji nije bio u mogućnosti prisustvovati slavlju.

Na početku homilije o. Zvonko je poručio da je sv. Terezija Avilska, o čijem je životu nemoguće sve izreći u jednoj propovijedi, često govorila da poslušnost nadomješta ono što nedostaje našoj moći te izrazio nadu da će ova propovijed biti Bogu na slavu, sv. Tereziji na čast, a svima prisutnima na korist. Predstavljajući sv. Tereziju kao naučiteljicu Crkve, obnoviteljicu karmelskoga reda i majku svih karmelićana ustvrdio je da ona s neba prati karmelski red koji je u 16. stoljeću, zlatnom dobu Španjolske, vratila na prvotno pravilo. Osim sv. Terezije i njezine obnove Karmela, u tom je vremenu bio značajan i sv. Ignacije Loyolski koji je osnovao Isusovce te je na taj način u Crkvi napravljena reforma i unesena jedna svježina duha koja je potom zapuhala cijelom Crkvom. Sv. Terezija odmalena je svoj život usmjeravala prema redovničkom pozivu, pojašnjava o. Zvonko i nastavlja: „Prije reforme koju će provesti shvatila je da svo ljudsko nastojanje i svi naši pobožni čini ne donose ploda, dok god ne dođu iz potpunog predanja i potpune ljubavi prema Bogu i bližnjemu“. Terezijino obraćenje događa se kada, gledajući izranjenoga Isusa, shvaća da je on to proživio za nju i ta spoznaja mijenja njezin pogled na Boga i svijet. Ova svetica bila je mističarka i imala je brojna takva iskustva, ali ipak njezina je posebnost bila u tome što je znala zadržati ravnotežu između predanosti molitvi i kontemplativnom životu i služenju drugima. Tvrdila je da nas molitva treba osposobiti za služenje i kada pojašnjava sestrama prisutnost živoga Boga, tvrdi im da je on i među loncima, odnosno u svim njihovim svakodnevnim dužnostima.

„Što god činiš, možeš činiti u visokom zanosu ljubavi, ako je to stvarna ljubav“, podsjetio je propovjednik i iznio tri temelja na kojima, po sv. Tereziji, treba počivati cijeli naš život: ljubav jednih prema drugima, nenavezanost na stvoreno i poniznost, koja je temelj svemu. U današnjem svijetu kada imamo neslućene mogućnosti događa se da često Bogu prilazimo iz vlastitih interesa, međutim to nije ono što on traži od nas. Bog želi da mi i u molitvi i u vjerničkom životu, prije svega tražimo Kraljevstvo nebesko, slavu Božju, da jedni drugima iskazujemo ljubav i da ne brinemo što imamo jer ako imamo Boga ništa nam ne može nedostajati. Iako je bila mističarka cijeli je život uložila i u materijalnu obnovu 17 samostana, uvijek ističući da je to Božje, a ne njezino djelo. Voljela je reći: „Terezija i tri dukata su ništa, ali Terezija, tri dukata i Bog su sve“. Kada se Bog stavi u središte, onda život dobiva potpuno drugi smisao i kada piše sestrama, Terezija ih uvijek potiče da upru pogled u Isusa raspetoga u kojem su odgovori na sva naša pitanja. Mi ljudi često lutamo, ali jedini pravi put je u našem odnosu prema Bogu, odričući se svih sebičnih interesa, u poniznoj ljubavi prema drugima i svijesti da sam slabi grešnik kojega Bog ljubi i oslobađa od grijeha. Na ovim temeljima poniznosti Bog gradi duhovnu zgradu, baš kao što je izgradio sv. Tereziji koja nam pokazuje da onaj tko se potpuno preda Bogu ništa ne gubi jer Bog toga čovjeka vodi kroz život i ono dobro što ima velikodušno umnaža. O. Zvonko u zaključku je još jednom podsjetio kako je bitna ravnoteža između našeg kontemplativnog i aktivnog života te poručio da mi, kao i sv. Terezija, u svom vremenu živimo kao sinovi i kćeri Crkve te pozvao sve da kroz život mole da nam Gospodin, po Terezijinu zagovoru, oprosti svaki grijeh i pripusti nas u svoje Kraljevstvo.

Na kraju je prior o. Jakov zahvalio dragom Bogu na milosti ove svetkovine, a potom svima onima koji su, na bilo koji način, u trodnevnici sudjelovali radosno, vjernički i u jakoj solidarnosti: ministrantima, župnim zborovima, karmelskim zajednicama svjetovnog reda koje su predmolile krunice, čitačima, dobrotvorima zajednice i sve pozvao na prijateljsko druženje. Također se zahvalio o. Jurju koji je predvodio trodnevnicu i istaknuo izvrstan odaziv župljana kojima je poručio da su prekrasni ljudi i da čovjek stvarno zaželi biti s njima. Potom se obratio župniku o. Zvonku kojem je poručio da vidi da je uspio spojiti Terezijin stil: molitvu i prozbu, a naposljetku je pozvao o. Jurja da prisutnima udijeli mladomisnički blagoslov.