Na blagdan Svijećnice – Prikazanja Gospodinova i Dana posvećenoga života generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslav Vidović predvodio je, u utorak 2. veljače, euharistijsko slavlje u solinskoj crkvi Svete Obitelji. To je prvi blagdan Svijećnice proslavljen u novoizgrađenoj solinskoj bazilici. U koncelebraciji su bili: solinski župnik don Ranko Vidović, nadbiskupijski delegat za redovnice fra Petar Lubina i ostali svećenici. Misi je prethodio blagoslov svijeća ispred crkve Gospe od Otoka i procesija do bazilike Svete Obitelji u kojoj su sudjelovali svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi, kandidatice te vjernici laici. Euharistijsko slavlje je pjevanjem uveličao zbor redovnica uz orguljašku pratnju mo. s. Mirte Škopljanac Mačina.

Na početku svoje propovijedi mons. Vidović je sve pozvao na molitvu za osobe posvećenog života te za nova redovnička zvanja. Prenio je pozdrav i čestitku splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Marina Barišića i nadbiskupa koadjutora mons. Dražena Kutleše, koji su u Dubrovniku na proslavi svetoga Vlaha.

Govoreći o blagdanu Isusova prikazanja naglasio je kako su Isusovi roditelji, Marija i Josip, hodočastili u hram i prikazali svoga prvorođenca Bogu te su za njegovo otkupljenje prinosili Bogu dar. Naime, po Zakonu sve prvine biljaka, životinja i Božje djece pripadaju Bogu, odnosno Bogu se posvećuju. „Dati prvine Bogu, posvetiti ih, značilo je staviti i svoju sigurnost u Boga i priznati da od njega dolazi svaki dar“, kazao je mons. Vidović te dodao: „Svi krštenici, a osobito Bogu posvećene osobe, Božja su baština, Božja prvina, i pripadamo Bogu. Stoga ovaj dan Bogu posvećenih osoba doista treba biti dan osobnog posvećivanja. I to u cijelosti, slobodno i bez davanja instrukcija Bogu kako i što će učiniti od moje žrtve – od moga života.“ U tom je svjetlu potaknuo osobe posvećenog života na dublje promišljanje o tome što daju i posvećuju Bogu: najbolji ili lošiji dio sebe te kakav je njihov odnos prema bližnjima.

U nastavku propovijedi objasnio je zašto se ovaj blagdan zove Svijećnica. Naime, starac Šimun pun radosti cijeli je život iščekivao – u pravednosti i bogobojaznosti – kad će vidjeti Mesiju. I ispunilo se ono što mu je Duh Sveti objavio - da neće umrijeti dok ne vidi Pomazanika Božjega. „Ne znamo, braćo i sestre, kako ga je Šimun i po čemu prepoznao. Ali, iz tog prepoznavanja bljesnula je radost koja je sročena u himni o Mesiji koji je prikazan kao svjetlo. Zato danas i slavimo sa svijećama jer je Isus naša svjetlost.“

Budući da poslije toga himna dolazi do promjene, odnosno, ne naviješta se više radost već se govori o propasti, o znaku osporavanu, o maču koji probada dušu, mons. Vidović je naglasio da treba proći kroz bol i patnju da bi se došlo do radosti. „Treba proći obrezanje. U avanturi vjere treba malo i prokrvariti. Kroz to krvarenje događa se i očišćenje. Siguran sam da gotovo svatko od nas ima svoju priču o svome posvećenju, o svome prinosu, o svome krvarenju. Vidimo i osjetimo na svojoj koži da ukoliko doista želimo biti posvećeni, trebamo i prokrvariti.“

Svoju je propovijed završio govorom o posvećivanju Svjetlu, Isusu Kristu: „Neka današnji dan Bogu posvećenih osoba bude i moje vlastito posvećenje na službu Svjetla. Stara izreka kaže: Umjesto da proklinješ mrak, upali svjetlo. Braćo i sestre! Neka nas današnji blagdan i euharistijsko slavlje ohrabri i osnaži na putu posvećivanja. Neka nam bude poticaj da upalimo svjetlo svoga života, da gorimo i svijetlimo. I ne treba nas biti strah što će biti od nas, hoćemo li izgorjeti. Trebamo učiniti sve da ispunimo svoje poslanje tj. svoje posvećenje – biti svjetlo.“