Splitsko-makarski nadbiskupi

1. Slušali smo Matejevo izvješće o rodoslovlju od Abrahama do kralja Davida, te od kralja Davida do Josipa, muža Marijina od koje se rodio Isus, koji se zove Krist. Čuli smo i proroka Miheja koji veli da će iz Betlehema izići onaj koji će vladati Izraelom, a „njegov je iskon od davnina“. Uz rođendan BDM, dakle, tekstovi ističu vrjednotu rađanja, donose rodoslovlje iz davnih vremena, veličaju Betlehem u kojem će se roditi Spasitelj svijeta, čiji je „iskon od davnina“. Donoseći rodoslovlje koje seže do Abrahama, pisac želi pobuditi u nama strahopoštovanje pred tajnom Utjelovljenja Sina Božjega, koje je planirano od davnina. Ljudskim umom mi to ne shvaćamo, ali vjerom prihvaćamo da je druga božanska osoba Isus Krist postao Emanuel, Bog s nama. A u tomu je Marija imala ključnu ulogu. Prihvaćajući suradnju s Gospodinom izrekla je svoj veličanstveni „neka mi bude!“ Njezinim pristankom započelo je novo stvaranje, pa Marija zauzima osobito mjesto u povijesti spasenja.

Knjiga Stvaranja iz Staroga zavjeta, znamo, započinje Božjim „neka bude“: Neka bude svjetlost.. neka proklija zemlja zelenilom i travom.. Neka vodom provrve živi stvorovi, a ptice neka polete svodom nebeskim.. I vidje Bog da je sve dobro. Novi Zavjet započinje također jednim „neka bude“; onim Marijinim. Zahvaljujući upravo Marijinom „neka mi bude“, Krist se utjelovio i rodio kako bi mogao prinijeti žrtvu za nas na Kalvariji. U večerašnjem Matejevom izvješću čuli smo 28 puta glagol „roditi“. „Abrahamu se rodi, Izaku se rodi,.. Matanu se rodi,.. Jakovu se rodi Josip muž Marije od koje se rodio Isus koji se zove Krist“. Rađanje je sveti čin prirode. Toliko svet i blagoslovljen da se i Bog htio roditi i čovjekom postati. Pa zar naši stari nisu govorili za ženu koja ima roditi da se „nalazi u blagoslovljenom stanju“?! Elizabeta pozdravlja svoju rođakinju Mariju riječima: „Blagoslovljena ti među ženama. I blagoslovljen plod utrobe tvoje!“

2. Vrlo je aktualno ovo izvješće o rodoslovlju, kao i riječi proroka Miheja koji veli za Mesiju da je njegov „iskon od davnina“. Pogledamo li, naime, svijet oko sebe, otkrit ćemo kako suvremena civilizacija doprinosi da ljudi zaboravljaju na svoje korijene, ne drže rodbinske veze, gube se u anonimnosti suvremene mase i postaju „običan broj“ u poduzeću, školi, vojarni, društvu, a često i u crkvi. Da budem konkretan: Tko bi od nas prisutnih mogao sada nabrojiti imena onih koji su živjeli barem četiri generacije prije našeg oca i majke?! Tko bi mogao nabrojati svoju rodbinu, kako s tatine, tako i s mamine strane napr. do trećeg ili četvrtog koljena?! Ne bih htio dalje o tomu zboriti jer sam kao i vi siguran da suvremeni čovjek gubi osjećaj za svoje korijene. Ne zanima ga prošlost, rodno mjesto, crkva-matica u kojoj je kršten. Sve više postaje anonimac u društvu anonimnih. A Bog svakoga po imenu zove. Od utrobe majke tvoje te znam i imenom sam te vlastitim prozvao.

Rodoslovlje koje Matej donosi podsjeća nas na važnost naših korijena i potiče da tome posvetimo malo više ljubavi, pažnje i pozornosti, te ne zaboravljamo onih koji su živjeli prije nas. Njima dugujemo vjeru, ime i prezime, nasljedstvo i mjesto. A slavlje Marijinog rođenja potiče nas s prorokom Sefanijom pjevati Gospi i klicati od radosti Kćeri sionskoj jer zahvaljujući njezinom „neka mi bude“ Gospodin Bog je „došao u našu sredinu“ (Sef 3, 12-15). Zato kršćani s posebnim veseljem slave svetkovine svoje nebeske Majke i radosno hodočaste u njezina svetišta, gdje mole i traže njezin zagovor i zaštitu. Sveti Ivan Damašćanski je u zanosnom govoru napisao da je „Marija najveća novost pod suncem, čudo nad čudesima i zauvijek proslavljena. Kao sjajna zvijezda mora, ona rasvjetljuje brodolomcima put u luku spasenja. A kao mirisavi balzam ona liječi i ublažuje naše rane. Njezin rođendan prigoda je zahvaliti Bogu za dar Marije“.

3. Recite mi, što bi bio dan bez jasne jutarnje zore, a proljeće bez cvijeća, mladosti i svježine? Kakav bi bio život bez topline, srca i ljubavi, a obiteljski dom bez majke i Crkva bez Marije? Ne možemo to ni zamisliti. Jer, svijet bi tada izgledalo kao osušena vegetacija, kao pustinja bez izvora i otok bez života. Da Marija nije zasjala kao nada Božjeg obećanja u zoru povijesti kad su Adam i Eva istjerani iz raja, nad ljudima bi se prostiralo tamno nebo beznađa i prokletstva. Bez Marije zvijezde mora, bez Marije nade čovječanstva, bez Marije „zore naše svagdanje“, koja je „početak boljega svijeta“ (Trški vrh), čovječanstvo bi utonulo u gluhu noć beznađa, ljudi bi se izgubili bez orijentira i živjeli bez smisla. No, Marija nije „izmišljena utjeha“, već stvarno darovana nada. Jer, u nju su položena nebeska obećanja, a po njezinoj spremnosti i velikodušnom pristanku „neka mi bude“ ostvarene su Božje nakane i nada čovječanstva. A nada je uvijek bila i ostala pogon života, osiguranje budućnosti, most nad ponorom i vjerni saveznik protiv smrti i nestanka.

Stoga, s pravom velimo da je Marija nada naša i „zvijezda zornica naše povijesti“. Ona je dragulj Lijepe naše i ufanje naše budućnosti. O tomu govore brojni spomenici u kamenu i drvetu, na zidovima i na platnu, u stihovima i u prozi, u glazbi i molitvi. Još više od svega toga o Mariji nam zbori duša i pobožnost našega puka. Marija je, naime, sa svojim Sinom oblikovala naš narodni ethos, odgajala pokoljenja naše djece i mladih, očuvala brojne obitelji od raspadanja i propasti, utješila tolike nemoćne, ranjene i bolesne. Mnogi su naši slavni vladari i narodni velikani zasjali kao izvrsna Marijina djeca. Prisjetimo se naše „dobre kraljice“ Jelene koja je u Solinu dala izgraditi crkvu u čast Mariji, pa je danas nazivamo našim prasvetištem kod Gospe od Otoka. Sjetimo se i kralja Zvonimira i njegovih zavjetnih crkava i darovnica, Zrinskog i njegovog pouzdanja u Mariju i tolikih drugih odanih Gospinih štovatelja.

4. Brojna su Marijina svetišta povezivala naše ljude kroz povijest, od Save, Dunava i Drave do Jadranskih žala. Ta su svetišta bila jučer i danas živa krunica našeg narodnog bića. Ona predstavljaju „Marijin atlas hrvatskog puka“ gdje je ona kroz stoljeća bdjela nad Isusovom zajednicom Hrvata katolika. Crkva je započela svoj ovozemni hod s Gospom na Duhove u dvorani Posljednje večere, gdje „bijahu postojano okupljeni u molitvi s Marijom, majkom Isusovom“ (Dj 1, 14). Tako će s njom završiti i svoj hodočasnički put prema eshatonu. Marija je, dakle, uz Isusa u središtu Crkve.

Valja nam, stoga, vraćati se tim korijenima, te biti „postojani u molitvi s Marijom, majkom Isusovom“. Valja nam oživljavati i naš zavjet iz „Branimirove godine“ (1979.) kada smo odlučili „slaviti svete sakramente i vratiti molitvu u naše domove“. Jer, molitva je znak našega narodnoga i kršćanskoga identiteta koji prepoznajemo u onom Ninskom geslu: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi“! Stoga, zamolimo večeras Gospu neka pomogne nama i našim obiteljima ostvariti te visoke i časne ciljeve i ideale. I povjerimo njoj svoju sadašnjost i budućnost. Obraćamo se tebi, Marijo, uz tvoj rođendan, te s pjesmom na usnama odano i žarko molimo i pjevamo: Čuj nas majko, nado naša, k tebi vapimo mi svi! Neka nas trajno u životu vodi ljiljan barjak Tvoj. Ti nad nama plašt razastri bijeli; brani Gospo, brani i nadalje narod svoj! Gospo Lurdska, moli za nas. Amen.

† Želimir, nadbiskup zadarski
Vepric uoči Male Gospe, 7. rujna 2019.