Splitsko-makarski nadbiskupi
Liturgijska čitanja: Sir 24, 1-4.16; Gal 4, 3-7; Lk 1, 26-33
1. Braćo i sestre uoči smo blagdana Gospe od Anđela. Ove godine još svečanije slavimo našu zaštitnicu i dan grada Imotskog, jer se spominjemo 300. –te obljetnice oslobođenja Imotskog od Turaka. U tom jubilejskom zajedništvu pozdravljam oca provincijala, gvardijana i župnika, braću franjevce, svećenike, redovnice…i tebe puče Božji. Radostan je to bio događaj za sve stanovnike Imotske krajine i radosna vijest za pastire Makarske biskupije i Splitske crkve, kao i za domovinu i šire. Za oce franjevce, koji su podnosili i dijelili sve nevolje svoga naroda, bio je to nezaboravan događaj. Ako je bilo koje crkveno zvono, oglašavalo je do krajnjih granica svoga dometa radost oslobođenja od Turaka iako bismo željeli da je ta granica imala još dublje i šire horizonte. Zato je dostojno da obilježimo ovaj povijesni događaj ali i da u njemu ujedno zahvaljujemo Bogu i Gospi od Anđela za 300 godina života i povijesti Imotske krajine koja je satkana od radosnih, žalosnih i slavnih događaja tolikih generacija i nas danas.
2. Težak i mukotrpan je bio život imotskog čovjeka pod Turskom vlašću, ali sa svojom čvrstom, kamenom i stjenovitom vjerom, ustrajan u borbi za slobodu i krst časni, ostao je njegov dom vjeran Bogu i svome rodu. Koštalo je to naše pradjedove, djedove, očeve i majke, čija je čaša tegobna ali ponosna života bila ispunjena žrtvom, znojem i suzama, uvijek osvjetljena i povezana s kaležem Kristova križa – u kojem je temelj svakog oslobođenja i spasenja. Kao simbol njihove i naše svjedočke, ljudske i kršćanske stvarnosti, blagosloviti ćemo danas novi spome-zavjetni kalež, kojim ćemo večeras i sutra slaviti otajstvo spasenja, u kojemu svoj smisao i puninu nalaze sva naša povijesna oslobođenja.
3. Na stijeni svjedočke vjere za slobodu i krst časni, na tom čvrstom temelju, usađeni su i prenošeni u svaku generaciju duboki geni vjere i ljudskosti, trajne svijesti i identiteta pripadnosti svojoj Crkvi i svome Hrvatskom narodu. Nikakvo čudo da su Imoćani takvi, da vole svoju Crkvu i svoj rod. Osobitu ljubav njeguju prema svom domu, rodnom kraju i domovini. To ste naslijedili i u baštinu primili od svojih djedova i baka, očeva i majki. Ovo blago i sami predajete svojoj djeci i unucima.
Dom i domovina su sveta baština. Posebno su vezani uz oca, a nalazimo se u godini oca i očinstva. Domovina – patria dolazi od riječi pater – otac. Ili kako neki kažu otadžbina – dadžbina oca – dar oca. Zato je dom i domovina patrimonij – dar! Patrimonij dolazi od riječi patres – munus – očev, a dodao bih i majčin, dar. Domovina nije samo teritorij: ravnice, polja, šume, mora, rijeke, jezera, otoci…već dom i domovina su: jezik, identitet, kultura, duhovne i moralne vrednote, povijesno pamćenje, jubileji, mir, pravda, solidarnost, poštenje, opće dobro, radna mjesta, rad i molitva, odmor i slavlja, suživot i zajedništvo. U domovini nam je naročito svet jedan kutak, mjesto našega rođenja gdje smo ugledali ljepotu svoga kraja, osjetili miris kadulje i smilja, gdje smo učinili svoje prve korake i progovorili prve riječi, gdje smo postali „vični“ životu. Zavičaj je to. Prozor naš i na vječnost.
4. Braćo i sestre, ponosno slavimo 300.-tu obljetnicu oslobođenja grada Imotskog od Turaka. No, poslije Turaka uvijek su dolazili ali i odlazili neki drugi: Venecija, Francuska, Austrija, YU u staroj i novoj varijanti, uvijek neke nove agresije ideološke ili osvajačke. Doista, nije bilo lako našim pradjedovima ali i našim očevima i majkama u borbi za slobodu i krst časni. Toliki su žrtvovali za dom i domovinu ono najveće što su imali – vlastiti život. Pogledajmo samo matice umrlih župa Imotske krajine u Drugom svjetskom ratu i još svježije žrtve Domovinsko – obrambenog rata. Zato ne bi bilo dobro da u slobodnoj i demokratskoj domovini, poslije tolikih tuđinaca i jednoumnih ideologija, u višestranačju, naše stranke zamjene Turke, Venecijance, Austrijance, Jugoslaviju. Nisu li današnji napadi na obitelj, nametanje novih i tuđih ideologija koje su protivne našem bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju novi oblici porobljavanja? Zar nas konzumerizam, hedonizam, individualizam, relativizam i egoizam ne čine ovisnicima – osobama bez slobode?
5. Željeli bismo da naš dom i domovina rastu u slobodi i budu prostor života jači od svih oblika zarobljenosti. Odavno su se iz Imotske krajine, zbog raznih kriza, ljudi iseljavali i odlazili u tuđinu. Odlazili su zbog političkih progona, jednoumlja i radi kruha za svoju obitelj. Odlazili su u tuđinu jer doma, u domovini, nije bilo dobro. A poznata je ona izreka starih Latina koju su inteligentni Imoćani znali i bez poznavanja Latinskog jezika. „Ubi bene, ibi patria.“ – „Gdje je dobro, tu je domovina.“ Ako nema dobra doma mnogi mladi i tolike obitelji otići će u tuđinu i tamo tražiti dom i dobro. A to dobro koje žele vidjeti doma nije pretjerano traženje, jer žele samo radno mjesto, pristojna primanja, kako bi mogli imati dom i osnovati obitelj. Ako u domovini nije dobro, ona je razbaštinjena. No, u drugim sredinama gdje je gledajući materijalno dobro, uvijek se ostaje strancem i u tuđini. U tim okolnostima svojevrsnog bijega od sebe i svoje domovine, da bi se opravdali, opasnost je lažnog kozmopolitizma. Za te kozmopolite netko primijeti da su to „ljubitelji cijeloga svijeta kojima samo vlastita zemlja smeta.“ Nažalost, Imotska krajina dugo se iseljavala u druge krajeve i domovine, prije svega u Slavoniju, a često i preko granice. Mnogi su se povratili rodnom kraju jer su iskusili kruh tuđine i odlučili ispraviti onu latinsku na svoj način svjedočeći: „Ubi patria, ibi bene.“ – „Gdje je domovina, tu je dobro“ – doma je najbolje.
6. Braćo i sestre, vjerojatno vam je poznata povijest koju nam donosi knjiga o Ruti. Kad god bi Izraelci napuštali svoju domovinu, bio je to znak da je domovina u krizi. Tako je domovinu napustila i obitelj Elimeleka i Noemi sa dva sina. Nažalost, suprug umro i umrla oba sina u tuđini, a ostala samo svekrva Noemi sa dvije nevjeste. Kad se stanje u domovini popravilo Noemi se želi vratiti, ali s njome želi poći i tuđinka, nevjesta Ruta. Dobro je i poželjno da se s Noemi vratila i tuđinka Ruta koja je svoju osobnost ugradila u budućnost Izraelskog naroda. Ali najvažnija poruka za naše iseljenike je ova: da se vrate na vrijeme sa cijelom svojom obitelji, daleko prije mirovine i onog konačnog umirovljenja – smrti. Željeli bismo da njihova djeca mogu ponosno reći: „Moja domovina Hrvatska je ne samo lijepa“ već i ono zbog čega neki sada odlaze: „Ovdje doma je dobro!“ U svome zavičaju smo doma! Ovdje osjećamo da zapravo jesmo!
7. Hrvatski pjesnik Silvije Kranjčević reče: „Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim.“ Ovo su mogli reći za sebe toliki Imoćani i kad nije bilo Hrvatske i kad nije bila slobodna. Bila je u srcu kao trajna i velika čežnja. Ovo možemo reći i svi mi vjernici. Nosimo i živimo svoju zemaljsku domovinu u srcu. Međutim, kao vjernici dobro znamo da je naša konačna domovina na nebesima. Vjera vrednuje dom i domovinu i usmjeruje je prema vječnoj nebeskoj domovini. Vječnost ne isključuje zemaljsku zbilju ni zemaljsku domovinu koja je prostor ostvarivanja kraljevstva Božjega, naš prozor i usmjerenje prema domu Oca Nebeskoga. Dakako, radostan je bio događaj 2. kolovoza 1717. na blagdan Gospe od Anđela. Radosno su zvonila naša zvona za događaj oslobođenja. Ali braćo i sestre, radosnom događaju, temelju oslobođenja svih naših povijesnih oslobađanja, izvoru našega spasenja, kao refren, svakodnevno tri puta zvone sva zvona Imotske krajine i naše domovine. To je radosni događaj Anđelova navještenja na koje nas podsjeća i današnje evanđelje, kao i naš svakodnevni pozdrav Gospi „Anđeo Gospodnji navijestio Mariji.“ Rođenjem Sina Božjega po Majci Mariji nam je došlo oslobođenje i spasenje od grijeha i smrti. I 1717. i 1991., pod njezinim zaštitnim znakom, krunicom, doživjeli smo radost oslobođenja od Turaka, ideologija i osvajačkih agresija. I liturgijsko slavlje koje slavimo povezuje našu zemaljsku s nebeskom domovinom. I kalež ispunjen žrtvom ljubavi, krvi, znoja, suza povezuje nas i ujedinjuje s velikom ljubavi Kristova kaleža križa i uskrsnuća.
8. U trajnoj povezanosti našega osloboditelja i spasitelja Isusa Krista i naše zauzetosti za slobodu i krst časni, domovina je prostor našega zemaljskog hodočašća, ali ujedno i trajni cilj ispred nas, do punine ostvarenosti našega života i povijesti u uskrsloj dimenziji nebeske domovine. Kao vjernici i građani odgovorni smo za ljudsko i kršćanko lice svoje domovine. Odgovorni smo za njezino dobro, duhovno i materijalno. Zato u ovom jubileju gledamo sa zahvalnošću na našu prošlost, postajemo svjesniji odgovornosti za našu sadašnjost koju s nadom i povjerenjem usmjerujemo budućnosti.
9. Tebi Blažena Djevice, Gospo od Anđela preporučujemo sve naše branitelje koji su postali dionici križa Kristova, da budu i dionici njegove slave uskrsnuća. A sve nas, svoje sinove i kćeri, pomozi da izgrađujemo svoju zemaljsku domovinu u skladu s nebeskom; da živimo pravedno i pobožno u ovome svijetu, te po muci i križu Kristovu i mi prispijemo nebeskoj baštini tvoga Sina koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen
