Splitsko-makarski nadbiskupi
Draga braćo i sestre,
1.''Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir ni vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca'' (Iv 10, 11-13), kaže Isus.
13. travnja 2016. godine, specijalnim vozilom i pod posebnom pratnjom, stiglo je iz talijanskog grada Padove tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb. Pred zagrebačkom prvostolnicom slilo se veliko mnoštvo Leopoldovih štovatelja. I sutradan i sve dane dok mu je tijelo bilo uZagrebu satima se čekalo u redu da bi se došlo do kristalnog sarkofaga s Lepoldovim relikvijama. Povorka pobožnih vjernika protezala se iz katedrale, preko trga do Trga bana Josipa Jelačića i sve tamo do trgovine ''Nama''. Ista slika se ponovila kad je tijelo sv. Leopolda preneseno u kapucinsku crkvu u zagrebačkoj Dubravi sve dok nije prevezeno u Sloveniju i vraćeno u samostan u Padovu odakle je i krenulo na put.
Potpuno identičanprizor ponavljao se od 14. do 19. rujna 2017. kad je tijelo sv. Leopolda iz Padove pohodilo Zadar, Herceg Novi, Dubrovnik, Split i Rijeku.
Vjernici razumiju i osjete kad je svetac među njima. Pred spontanim izljevom pobožnosti i poštovanja prema relikvijama sv. Leopolda, nevjernici su se u čudu pitali što se to zbiva?!
2.U svijetlu izrečenih Isusovih riječi o dobrome pastiru promatramo život i djelo sv. Leopolda Bogdana Mandića, našeg nebeskog zaštitnika. Svima vama čestitam njegov dan i njegov blagdan. Čestitam dvadesetu obljetnicu svetišta i napose čestitam Vam na ostvarenju ideje o podizanju ovog svetišta, ovdje u Zakučcu. Zahvaljujem Vašem župniku don Emanuelu Petrovu na pozivu i mogućnosti da danas s Vama slavim ovu svetu misu u svetištu sv. Leopolda.
Tko je bio Leopold Bogdan Mandić?Sveti Leopold Mandić (iz Herceg-Novoga, u Kotorskoj biskupiji, rođen je na današnji dan 12. svibnja 1866. Preminuo je u talijanskoj Padovi, 30. srpnja 1942.). Drugi je kanonizirani hrvatski svetac Rimokatoličke Crkve.
Preci su mu podrijetlom ovdje iz Zakučca (kraj Omiša), iz zaselka Mandići. Tamo su doselili negdje iz Bosne u XV. stoljeću. Njegov pradjed Nikola je došao u Herceg Novi gdje se i oženio. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je dvanaesto (neki pišu jedanaesto) dijete u obitelji Mandić. Njegovi roditelji bili su vjerni kršćani, bogobojazni katolici, Hrvati. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena naučio moliti. Rodbina i znanci zvali su ga "naš Bogdo", a bio je visok samo 135 cm. Još od rane mladosti odlazio je redovnicima kapucinima u kapucinsku crkvu u rodnome gradu.
Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: “Razumijem vaš žalosni položaj, jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.” Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar”. Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak.
3.Stupio je u kapucinsko sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji, a u kapucinski red je ušao u mjestu Bassano del Grappa u sjevernoj Italiji u dobi od 18 godina, 2. svibnja 1884. godine. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Padovi (samostan Santa Croce) i Veneciji u samostanu Presvetog Otkupitelja. Venecijanski kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika 20. rujna 1890., u crkvi Gospe od Zdravlja u Veneciji. Otac Leopold je imao dobru formaciju pa će cijelog svoga života nastaviti s čitanjem tekstova crkvenih otaca i time hraniti svoju duhovnost i proširivati svoju teološku kulturu. Najgore što se mladom svećeniku ili intelektualcu uopće može dogoditi jest da prestane čitati, učiti, usavršavati svoje znanje!!!
Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i u svetištu Madonna del Olmo di Thiene u Piacenzi, po volji poglavara bio je premješten 1909., u Padovu u samostan sv. Križa.Tu je kroz pet godina do 1914. predavao povijest kršćanske literature, patrologiju.
Početkom Prvog svjetskog rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u progonstvo.On je bio austrougarski državljanin hrvatske nacionalnosti a Italija i Austro-ugarska su bile u ratu. Obrazložio je to riječima: “Krv nije voda!” Kao politički zatvorenik jer se nije htio odreći svoga nacionalnog identiteta, proboravio je u više samostana u Italiji: Tora (Caserta), Nola (Napoli) i Arienzo (Caserta). Na kraju I. svjetskog rata se vratio u Padovu. Na povratku je pohodio svetišta Montevergine (tamo se štuje Mamma Schiavona), Pompei, Santa Rosa u Viterbu, Asiz, Camaldoli, Loretto, i Svetu Katarinu u Bologni.
Ostavši u Italiji shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!” Stalno je molio Boga, da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu. Godine 1941. piše ocu Odoriku iz Pordenonea u Rijeci: “Ja imam Istok stalno pred očima, i osjećam da me Gospodin zove da sveta Otajstva uvijek slavim – ne dirajućipravednost i pobožnost prema okolnostima – da se u određeno vrijeme obistini veliko obećanje: Jedan ovčinjak i jedan pastir (usp. Iv 10, 16). I stoga će se obistiniti. Eto, ja tako mislim”[1].
Godine 1923. bio je premješten u Rijeku. Tamo je ostao vrlo kratko. Padovanski biskup msgr. Elia Dalla Costa, tjedan dana nakon Leopoldova odlaska, zamolio je kapucinskoga provincijala da ga vrati natrag u Padovu, jer su Leopolda tražile mnoge duše za ispovijed i duhovni razgovor. To je Leopoldu teško palo jer se iz svoga zavičaja morao vratiti u Italiju. Od tada neće napusitit Padovu do konca života.
Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama. Prije smrti otac Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica ostala je pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskog apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.U nedjelju 22. rujna 1940. slavio svečano je u Padovi 50 godina svećeništva.
4.Kad se 30. srpnja 1942. godine proširila vijest da je u kapucinskome samostanu u Padovi preminuo ispovjednik otac Leopold Bogdan Mandić, mnoštvo vjernika spontano je pohrlilo iskazati poštovanje ovom samozatajnome redovniku i kroz četrdeset godina padovanskome ispovjedniku. Sprovodni obredi slavljeni su uz veliko učešće naroda u crkvi Santa Maria dei Servi. Trideseti dan poslije smrti, radi velikog interesa vjernika, slavljena je za ovog skromnog kapucinskog redovnika misa zadušnica u bazilici svetog Ante koju drže franjevci konventualci. Propovijedao je sveučilišni profesor msgr. Giuseppe Andreotti, koji se i sam redovito ispovijedao kod oca Leopolda. Tada je među ostalim rekao: “prošlo je trideset dana, otkako se iz tisuća i tisućagrudi vinuo jednodušan glas: “Umro je svetac”. Te grudi, ta srca titraju i danas istom snagom i osjećajima: i oni neće tek tako doći na manje: to govori i to obećaje ovo veliko mnoštvo pristiglo i danas u ovu baziliku kako bi iskazalo duboko poštovanje prema svome ocu”.
I onda je nastavio dalje msgr. Andreotti: “Povijest Crkve, povijest duhovnosti, pokazuje kako Bog ne cijeni ljudske veličine, raskoš, svjetovnu moć, i kako je zadovoljan poniznošću. Na poniznost izlijeva obilje svojih darova! Poniznost izabire kao temelj svojih velikih djela i instrumenat svojih nedostižnih nacrta. Danas komemoriramo jedno ime koje je najbolji dokaz ove božanske ekonomije; ime koje je kroz neko vrijeme ostalo u tami, u potpunoj šutnji a uvijek je bilo sama poniznost. Kad bi se poniznost morala pokazati u ljudskome obličju, i kad bi se morala pojaviti pred ljudima, ona bi se najbolje predstavila u ocu Leopoldu”[2].
Godine 1963. izvršena je ekshumacija i Leopoldovo tijelo je s Padovanskog gradskog groblja prenijeto u kapucinski samostanu Padovi.
5.O svetome Leopoldu mnogi su dali svjedočanstva o njegovome krjeposnome životu. Ovdje danas rado spominjemo svjedočanstvo oštroumnog redovnika franjevca konventualca, provincijala i potom generala reda Alfonsa Orlinija (1887.-1972.) (Alfons Orlić s Cresa, postao generalom sa 37 godina). On je zapisao 15. kolovoza 1943. o ocu Leopoldu: “Upoznao sam oca Leopolda iz Herceg Novog prije više od trideset godina i ostao s njime duboko povezan. On je bio vođa moje savjesti (moj duhovni vođa). Kad sam bio u Padovi za vrijeme velikog rata, dolazio sam mu svake sedmice, isto tako i u vrijeme moga boravka u Veneciji i u Rimu, svaki put kad mi je to bilo moguće. Dolazio sam k njemu primiti i čuti dragocjene savjete. Često su se naši razgovori produživali također i izvan ispovijedi, ulazeći u teološka i socijalna pitanja, a ponekad u obostrano povjeravanje obzirom na službu što je u meni pobuđivalo veliki interes i pokazivalo mi je iznimnu mudrost Oca.
U jedno sam čvrsto uvjeren, tj. da je časni Otac konstantno živio u Božjoj prisutnosti. Bez obzira o čemu se radilo, njegova misao težila je uvijek visokim načelima što je vlastitost onih koji sve promatraju u Božjemu svijetlu. Odatle je proizlazio jedan njegov osobiti dar, premda nije bio govornik radi urođenih teškoća u govoru, lako bi se zapalio i tada tečno govorio o božanskim stvarima. Zdušno je branio interese Crkve. Jedinstvo s Bogom prožimalo je njegovu čudesnu ljubav prema dušama za koje je primao svaku žrtvu što ga je učinilo apostolom Padove kroz više desetljeća. Njemu su podjednako dolazili ljudi svih društvenih položaja….. “Meni je osobito, kao i mnogim drugima imponirala njegova skromnost i njegov visoki duh mrtvljenja, samozatajnosti. Sjećam se, kad bi ostao s nama za stolom u samostanskoj blagovaonici da smo svi bili puni udivljenja, kako se oskudno hranio i s kojim umijećem i taktom je znao oduprijeti se inzistiranjima (da uzme još hrane) ispričavajući se zdrastvenim razlozima.
Vrlo strog prema sebi bio je izvanredno blag prema drugima. …. Osobito sam cijenio kod njega dar diskrecije. Često mi je govorio o teškim slučajevima savjesti, po koji put povezanima sa Svetim Uficijem, izrečenima od njega u uopćenoj formi, na teoretskoj razini, ali sam ja bio uvjerenjada ih je on stvarno susretao u svojoj svetoj službi. Koji put sam od njega tražio potrebito vrijeme kako bi mu mogao odgovoriti. Ali, moram reći da je rješenje koje bi on donio, uvijek bilo najbolje rješenje. Divio sam se činjenici, budući je svaki dan bio zaokupljen obvezama, kako je uspijevao biti u tijeku kontroverznih pitanja, ne samo teoloških nego također i filozofskih, donoseći vrlo precizne prosudbe. Pitao sam se često da li otac (Leopold) posjeduje “uliveno znanje”.
Pronicao je srca. Ovdje mislim na čine i faze moga života koje on po ljudsku govoreći nije mogao poznavati. Kad sam izabran provincijalom venetske provincije, rekao mi je smješeći se da to neće dugo trajati, jer ću uskoro biti izabran za generala reda. Nisam tada pridavao važnost tim riječima misleći da su to samo njegove lijepe kurtoazne riječi…. Nisu prošla niti dva mjeseca a ja sam već bio izabran za generala reda. Mislim da se ustinu radi o daru proroštva».
6.Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1976., a sveti papa Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983. Spomendan mu je 12. svibnja. Posmrtni ostatci – relikvije sv. Lepolda Mandića i sv. Pija iz Pietrelcine bili su izloženi javnom štovanjui u bazilici svetog Petra u Rimu od 3. do 11. veljače 2016. Ova dva sveca izabrani su kao zaštitnici izvanredne Svete godine milosrđa te je njihovo cjelovito življenje kršćanske vjere, svjedočenje Božjeg milosrđa i ljubavi i neumorno služenje braći po sakramentu pomirenja stavljeno za primjer vjernicima cjelokupne Crkve.
''Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir ni vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca'' (Iv 10, 11-13).
Sveti Ante Padovanski je rekao: Tko je pun Duha Svetoga govori raznim jezicima. Različiti jezici su različita svjedočanstva o Kristu: tako drugima govorimo o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti i poslušnosti, kad ih pokazujemo prisutnima u nama samima. Propovjed je učinkovita, pokazuje svu svoju elokvenciju, kad govore djela. Molim Vas neka odstupe riječi, neka govore djela”[3]. Sveti Leopold je “propovijedao” svojim životom: Svi su mogli razumjeti i cijeniti njegovu “propovijed”, ponizni i moćni, učeni i neuki, koji su ga podjednako bez razlike tražili. Pred njimsu klečali za sakrament pomirenja kardinali(i sam Albino Luciani kasnije papa Ivan Pavao I.),biskupi, sveučilišni profesori, akademici, jednostavni i nepismeni ljudi… Svi oni podjednako su osjećali u njemu velikog čovjeka, Božji Duh koji u njemu i po njemu djeluje.
Sveti Leopolde Bogdane Mandiću, moli se Bogu za nas da uvijek ostanemo vjerni Isusu dobrome pastiru, jedinome spasitelju i otkupitelju čovjeka, a svojoj Crkvi izmoli od Boga dobre duhovne vođe Božjega naroda koji će besmrtne duše voditi Bogu. Amen.
[1] Pismo o. Leopolda o. Odoriku iz Pordenonea, u Rijeci, napisano 14. veljače 1941., Spisi svetoga Leopolda Bogdana Mandića, (priredio o. Hadrijan Borak OFMCap), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992., str. 111.-112.
[2] Fulvio Rampazzo (a cura di), Veneratissimo Padre!, Voci autorevoli su s. Leopoldo Mandić, Padova 2000.
[3]S. Antonii Patavini, O. Min. Doctoris Evangelici, Sermones dominicales et festivi ad fidem codicum recogniti, I, Dominica Pentecoste 16, Patavii 1979.
