Splitsko-makarski nadbiskupi
1. Braćo i sestre, evanđelje koje smo upravo čuli donosi nam jedan dio šireg i sveobuhvatnijeg razgovora iz susreta Isusa i Samarijanke. Susret i razgovor te žene s Isusom pruža joj mogućnost da svjesnije i odgovornije vrednuje svoju prošlost te svoje svakodnevlje otvori evanđeoskoj novini. I svima nama, koji slavimo pedesetu obljetnicu ponovne uspostave Splitske metropolije, susret Samarijanke i Isusa daje mogućnost da na tragu prošlosti svoje Crkve bolje vidimo sebe i svoje poslanje u njoj. Zahvalni smo ženi Samarijanki jer nas sa svojim ozbiljnim pitanjima uvodi u dijalog s Gospodinom. Njezina pitanja su bila i postaju i naša. Nakon što joj je Isus pomogao rasvijetliti povijest vlastitoga života, Samarijanka reče: „Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovom brdu, (Gerizim) a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati“ (Iv 4, 20). Ovim pitanjem Samarijanka ne bježi od svoga osobnog života niti ga želi prikriti, nego s povjerenjem pristupa k Isusu. Njeno pitanje dodiruje najosjetljiviji problem između Židova i Samarijanaca, a to je: gdje je pravo mjesto klanjanja i štovanja Boga? Svetište na brdu u Jeruzalemu, što tvrde Židovi, ili ovo drugo svetište na brdu Gerizimu, kako kažu Samarijanci. Samarijanka vjeruje da Isus svojim autoritetom proroka može riješiti ovo religiozno, ali i političko pitanje, koje je opterećivalo ove dvije sredine. Poznata nam je povijest i pozadina ovoga pitanja, tj. politička, religiozna, kulturološka i nacionalna problematika koja je Židove i Samarijance dovela do vjerske i društvene napetosti.
2. Ni povijest Crkve u Hrvata nije bila oslobođena sličnih crkvenih i društvenih napetosti, što se vidi i iz slučaja Crkve u južnoj Hrvatskoj. Početci Splitsko-makarske nadbiskupije, nekoć Salonitanske, sežu u 3. stoljeće. U temeljima je svjedočka vjera i krv mučenikâ sv. Dujma, Venancija, Staša i drugih svjedoka Krista raspetoga i uskrsloga. Trajna je istina iz vremena progonstava: krv mučenika sjeme novih kršćana. Poslije razaranja Salone 614., crkvenog i administrativnog središta rimske Dalmacije, nadbiskupija s nadbiskupom Ivanom Ravenjaninom nastavlja život u novom sjedištu: gradu Splitu i ostaje metropolitansko središte sve do 1828. godine kada papa Leon XII., u novoj reorganizaciji crkvene uprave u Dalmaciji pod Austrijskom upravom, na zahtjev car a u Beču, premješta metropolitansko središte u Zadar. Dok time Splitska nadbiskupija postaje obična biskupija, kojoj biva pripojen dio dokinute Trogirske biskupije i istodobno ravnopravno pridružena Makarska biskupija. Nakon Prvog svjetskog rata više puta postavljalo se pitanje uspostave crkvene pokrajine u Dalmaciji, jer je Zadar pripao Italiji. A pitanje je bilo mjesta – središta; u biti Samarijankin upit: Jeruzalem ili Gerizim? I dok se je sa Samarijankom pitalo: Gdje bi se trebalo klanjati i častiti Gospodina: u Judeji ili Samariji, u ovom slučaju, koji nije de fide, uvjereni smo, Duh Sveti vodio je papu Pavla VI. u njegovoj konačnoj odluci glede obnove i ponovne uspostave glavnog metropolitanskog središta u Dalmaciji. U pitanju između Jeruzalema ili Gerizima papa se odlučio Splitu vratiti crkvenu i društvenu ulogu koju je Split sa starom Salonom imao više od jednoga i pol tisućljeća, i to u početku u rimskoj Dalmaciji, a kasnije u hrvatskim krajevima.
3. Dogodilo se to na molbu ondašnjeg biskupa splitskoga i makarskoga mons. Frane Franića koji je zajedno sa biskupima u Šibeniku, Hvaru, Dubrovniku i apostolskim upraviteljem u Kotoru, zatražio obnovu i ponovnu uspostavu nadbiskupije i metropolije. Molbu južnohrvatskih biskupâ podržali su kaptoli u Splitu, Makarskoj i Trogiru, zatim Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja, odgojne ustanove, kao i skupina katoličkih intelektualaca Splita, Makarske i Trogira. Osim stvarnoga stanja na terenu, povijesti i zemljopisnog položaja Splita, papi Pavlu VI. i podnositeljima molbe oslonac je bio i stav II. vatikanskog sabora glede načela kojih se treba držati pri određivanju biskupijskih granica i preustroja crkvenih pokrajina. I doista, papa Pavao VI. bulom „Qui Vicariam“ od 27. srpnja 1969. obnavlja i ponovno uspostavlja nadbiskupiju i metropoliju u Splitu, i to kao Splitsko-makarsku nadbiskupiju i metropoliju. Ovu dobru vijest biskup Franić priopćio je posebnom okružnicom ovim riječima: „Javljam vam da je sv. Otac Pavao VI. povratio splitskoj biskupiji nadbiskupsku i metropolitansku čast i da je ta obnova danas objavljena preko Radio – Vatikana i meni pismeno saopćena od apostolskog delegata Sv. Stolice u Beogradu msgr. Marija Cagne, pismom od 12. VIII. 1969. Od sada dakle, naša biskupija Splitska i Makarska postaju nadbiskupija i metropolija, u koju ulaze kao članice biskupije: Šibenik, Hvar, Dubrovnik i Kotor. Ujedno je sv. Otac Pavao VI. imenovao današnjeg biskupa splitskog i makarskog nadbiskupom i metropolitom Splitske metropolije“ (Frane Franić, Okružnica svećenicima i vjernicima, br. 2122/69, od 20. kolovoza 1969.). Sam događaj svečano je proslavljen u splitskoj katedrali u nedjelju 23. studenoga 1969. Tako je nakon 141 godine ponovno uspostavljen tisućljetni slijed naše mjesne Crkve, nekoć salonitanske.
4. Doista, mogli bismo i u ovom slučaju ponovne uspostave i obnove splitske metropolije prisjetiti se onih riječi koje je papa Ivan Pavao II. u svom pohodu Splitu 1998. izgovorio u ovoj katedrali: „Povijest ovdje nije šutjela“. Nije šutjela jer je dala odgovor na ono „pitanje mjesta“ Samarijanke. No, braćo i sestre, i za nas, u našem slučaju, važan je Isusov odgovor koji vrednujući povijesno značenje Jeruzalema istovremeno ga relativizira: „Dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori, ni u Jeruzalemu…“ (Iv 4, 21). U Isusu Kristu, novom hramu Božjemu nadiđen je jeruzalemski hram i sva druga mjesta. Isus podsjeća Samarijanku na objekt klanjanja i čašćenja – na Oca. Samo mjesto čašćenja može imati svoje idole, a i samo može postati idol. Povijesni problem mjesta klanjanja i čašćenja nalazi svoj odgovor u novom hramu susreta Boga i čovjeka u Isusu Kristu. Bog je duh, nije navezan ni na jedno mjesto, ni na jedan narod. U Isusu Kristu novom hramu klanjanje i čašćenje nije određeno mjestom nego Ocem, kojega treba častiti na svakom mjestu u duhu i istini, i u Jeruzalemu i na Gerizimu. Takve klanjatelje traži Otac. Tako, nisu više mjesta – svetišta u središtu – nego Otac nebeski.
5. Ali, braćo i sestre, u povezanosti s Isusom Kristom, raspetim i uskrslim, krštenjem i vjerom svatko je od nas hram u kome se Otac časti u duhu i istini. I zajedno okupljeni u njegovo ime, na bilo kojem mjestu, Crkva smo – hram Božji. Na tu istinu i novost poziva nas i ujedno podsjeća sv. Petar u svojoj Poslanici: „Pristupite k Gospodinu, kamenu živomu… pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni dom, za sveto svećenstvo…“ (1 Pt 2, 5). Pristup i povezanost s Kristom povezuje nas i međusobno. Kršćane kroz povijest nije određivalo mjesto, sredina, car, već Isus Krist. U svim okolnostima, središtima i vremenima bili su i ostali Kristovi. Povezani sa živim kamenom u tijelo njegovo – Crkvu, poput Samarijanke nisu šutjeli već su svjedočili i naviještali radosnu vijest života. Na sve njih se može odnositi ono pape Ivana Pavla: povijest ovdje nije šutjela. Kao nasljednici salonitanske crkve, plod smo svjedoka istinskih klanjatelja Ocu u duhu i istini. Dali su nam primjer kako razumjeti ponovnu uspostavu metropolije, tj. ne kao pitanje Jeruzalema ili Gerizima, nego metropolije – središta gdje će Krist biti u svakom svetištu srca, grada i naroda. U Isusu Kristu, hramu Božjem, živom središtu, istinskoj metropoliji svaki krštenik postaje i svetište i svećenik bogoslužja u duhu i istini; postaje kraljevsko svećenstvo, sveti puk (usp. 1 Pt 2, 9).
Poput Samarijanke, koja je shvatila gdje i kako se klanjati Ocu, kao pojedinci i zajednica, vjerni svojim krsnim obećanjima, uz slavlje obnove metropolije, budimo još više kvasac istine i novost Duha u našem narodu i društvu. Neka nas na tom putu prati zagovor i primjer svetih zaštitnika: Dujma, Vlaha, Stjepana, Mihovila, Tripuna i svih svetaca i svetica naših mjesnih Crkava. Amen.
