Splitsko-makarski nadbiskupi

1. Ljudi i gradovi u svim nacijama i generacijama štuju svoje svete zaštitnike. Tako i grad Šibenik i Šibenska biskupija danas slave svoga zaštitnika Grada i Biskupije, svih institucija i župnih zajednica.

2. Ove godine 5. srpnja papa Franjo zajedno s Benediktom XVI. blagoslovio je novi lik svetoga Mihovila u Vatikanskim vrtovima, stavljajući tako Vatikan i sve stanovnike i djelatnike pod Arkanđelovu zaštitu. Pred tisuću godina i stari Šibenčani prepoznaše i izabraše za svoga zaštitnika Grada i Crkve svetoga Mihovila. S likom svetog Zaštitnika urezali su u kamen svoj trajni religiozni i kulturni savez, predajući ga pokoljenjima s ovim riječima: „Mene ne štite ni visoke zidine ni more / koje me s obje strane okružuje, mene čini sigurnim u svako doba / zaštita moga gospodara čiju sliku uklesanu / vidiš u ovom mramoru.“ I urezaše ovaj savez u ne bilo koji kamen, već u mramor! Svojim krilima vjere i nade kroz poteškoće i izazove Mihovil nas je štitio od nevolja, jačao u vjeri i hrabrio u nadi. U slavlju svetoga Mihovila prepoznajemo i tražimo zajedništvo, mir, pravednost, solidarnost, za što nam je uz naše ljudske napore uvijek potrebna i zaštita Neba.

3. Braćo i sestre, anđeo uvijek nosi važnu poruku. U samom imenu je Mihovilova poruka: Mi-ka-el = Tko je kao Bog! Ovo nije pitanje, već radosni usklik osobne ispovijesti i navještaja svima. Tko je Bog, vidi se u Njegovu odnosu prema čovjeku, po Njegovim anđelima, a vrhunac Božjeg milosrđa jest u Sinu koji iz ljubavi prema nama čovjekom posta. Isus Krist, utjelovljeni Bog, došao nas je potražiti, susresti, spasiti. Za Boga nitko nije toliko daleko da se ne može vratiti; nitko nije toliko izgubljen da se ne može naći; nitko nije toliko mrtav, a da ne može biti oživljen. Za Gospodina nema izgubljenog slučaja. Poput Natanaela, Gospodin i nas želi susresti, upoznati, ohrabriti. „Tko je kao Bog“, ponekad nam uspije reći ako smo zdravi i ako nam ide dobro. Važno je zdravlje i uspjeh u životu nas i naših bližnjih. Ali Bog je daleko veći i važniji od samog zdravlja i željenog uspjeha. Bog je prisutan i bliz u našoj bolesti, patnji, križu. Vjera nas ne osiguraje od patnje, bolesti, pa ni smrti, ali vjera nam daje smisao i nadu da možemo živjeti u nadi Božjih obećanja. Pozvani smo svjedočiti i prenositi svojoj djeci i unucima najveće blago vjere: Boga, koji iz ljubavi prema nama čovjekom posta. Koliko ovu istinu govori i svjedoči vaša životna priča svojoj djeci, poštovani roditelji, oče i majko? Ima li mjesta i vremena u tvojemu srcu za Boga, molitvu, euharistijsko slavlje, solidarnost s Njime u potrebnima? Naše zauzimanje za pravdu i istinu, osobno i u javnim ulogama, doista govori tko je za nas Bog. S Mihovilom smo i mi pozvani biti zaštitnici slabih, ugroženih, siromašnih, biti glasnici Radosne vijesti Božje istine.

4. No, priznat ćemo da danas u našem srcu ne boravi samo jedna istina, već da je svatko od nas jedan mali parlamenat, u kojem se sukobljavaju toliki glasovi. Kao početno u Mihovilovom slučaju, tako i nas i naše vrijeme stavlja pred izbor. Misteriozno događanje pobune protiv Boga, koje nam otkriva Knjiga Otkrivenja, nastavlja se na sceni društva i svijeta, dramatično i tragično u srcu čovjeka. Sa svetim Mihovilom i mi smo sudionici sretnog izbora. Želimo biti dionici pobjede dobra, jer „tko je kao Bog“! Naša ispovijest i radosni navještaj temelj je jednog isto tako radosnog usklika i navještaja: Tko je kao čovjek! Jer „našli smo i susreli Onoga o komu je pisao Mojsije i Proroci“. Susreli smo Onoga koji „radi nas ljudi i radi našega spasenja siđe s nebesa“. U Isusu Kristu je vrhunac našega dostojanstva. Slava Božja je živi čovjek. Ako je Bog tako ljubio čovjeka da se Nebo otvorilo zemlji, od sada, kada i zemlja u Isusu Kristu živi svoju otvorenost Nebu, doista: Tko je kao čovjek! Koliko mi sami držimo do svoje veličine i dostojanstva svoga bližnjega? Nije li danas čovjek u opasnosti da u tehničko-znanstvenom mentalitetu i u pohlepnoj tržišnoj ekonomiji degradira svoje dostojanstvo, prepušten onoj zavodničkoj biti-kao-Bog. Takav čovjek, zatvoren u svoj racionalizam, nesposoban je shvatiti vrijednost stvari i smisao života. Pred nama su dva tipa izbora racionalnosti. Zatvorena racionalnost, samo u ovdje i sada, ili otvorena racionalnost, prema konačnom ostvarenju života u Božjoj budućnosti. Upravo onoj zatvorenoj, luciferskoj racionalnosti suprotstavlja se Mi-ka-el.

5. Braćo i sestre, čovjek se rađa sa zovom vječnosti. Nije ono što jede, pije ili posjeduje. Onaj koji traži puninu života naći će Boga. U svojoj suprotstavljenosti zatvorenih i napetih odnosa, svijet se kreće horizontalno, sad lijevo, sad desno. Međutim, čovjek i društvo ne smiju zaboravljati i ignorirati u svojim stavovima i odnosima, ono gore, svoju vertikalu. Ne može se ignorirati etičko-moralna dimenzija dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde, solidarnosti i sebičnosti, ljubavi i mržnje. Naša budućnost, budućnost ljudskoga roda, nije samo na liniji vodoravnog saveza, već prije svega saveza s našom vertikalom, s onim gore, savezom s Nebom – s onim „Tko je kao Bog“. Ideologije na vodoravnoj površini lijevo/desno zatvaraju nam otvorenost Neba. Ponekada začipaju Nebo svojim oblacima. Svi ti pokušaju ostaju bezuspješni. Oblaci se razmiču, ishlape i nestanu. Mogu doći i novi pokušaji začipanja Neba, ali poslije otvorenosti u Isusu Kristu, Neba Zemlji, nebeska vedrina uvijek se nasmiješi ljudskoj naivi. Čini se da nisu baš bezazleni neki današnji pokušaji začipanja Neba ideološkim oblacima kada je riječ o braku, obitelji i odgoju.

6. Boga se ne može skrivati od javnosti. Ne mogu mu dati pristup u privatnost, a udaljiti ga iz javnosti. Ne mogu biti sad jedno, sad drugo. Ne mogu imati dva odgoja, jedan privatni a drugi javni. Jedan doma, drugi u školi. Ni dva braka, jedan javni a drugi prikriveni. Tko se pretvara, nije doma u svojoj društvenoj stvarnosti. Pomalo i neprimjetno briše se granica i razlika između istine i laži, dobra i zla, vrline i grijeha. Zgodno je to opisao irski pisac Lewis u svom djelu Pismo starijeg đavla mlađemu, pismo onoga kome se sveti Mihovil suprotstavio. Kaže stariji mlađem: „Ti ne trebaš govoriti istinu jer nju upotrebljava naš neprijatelj, Bog. Poremeti razum tako da se ljudi pitaju, je li nešto liberalno ili tradicionalno, lijevo ili desno, moderno ili staromodno. Samo liberalno, lijevo i moderno propagiraj bez obzira na istinu i dobro.“ Upravo se tim istim terminima nameće i opravdava toliko toga u našem društvu. Kako reče onaj stariji svom mlađem kolegi: „Nemoj se uvijek odmah suprotstavljati istini, nego je najprije relativiziraj!“ Tako danas ne znamo, strah nas je i ne ćemo smjeti reći, je li dijete muško ili žensko, jesi li otac i majka ili roditelj slovo A/B odnosno broj 1/2? Zar se ponavlja prošlo, ideološko iz XIX. i XX. stoljeća gdje je proglašenje smrti Boga ubilo čovjeka, tolike stotine milijuna? Jer kao što reče Benedikt XVI.: „Odbijajući i niječući Boga, uvijek se gubi i poštovanje dostojanstva čovjeka.“ Zar nam prošlost može biti budućnost?

7. Svaki čovjek ima svoje neotuđivo dostojanstvo koje treba poštivati u njegovoj slobodi, izborima i pravima. To nam mora biti jasno u načelu i u praksi. Ali nametati svoje ideološko uvjerenje i to većini roditelja i građana, protivi se  demokratskom sustavu. Ovaj narod dugim snovima i teškom mukom, uz tolike žrtve dobio je svoju Domovinu i zaslužio slobodu, očuvao svoj kulturni, nacionalni i religiozni identitet. Na putu slobode održala ga je i podržala snaga i nada Kristova križa i uskrsnuća, saveza s otvorenim Nebom, sažetim u izričaju: Tko je kao Bog! – Tko je kao čovjek! Zato nositelji odgovornih uloga u vlasti ovo nikako ne bi smjeli zaboravljati i ignorirati. Samo oni koji poštuju čovjeka, koji žele i vole svoju Domovinu i kojima je doista stalo do njenog duhovnog identiteta i cjelovitog rasta i napretka, dostojni su obnašati odgovorne uloge u društvenoj vlasti. Toga bi trebali biti svjesni i biračko tijelo i dotični kandidati. Prije svega, ovo treba biti u svijesti samih nas kršćana u najširem ekumenskom smislu riječi, katolika, pravoslavaca, protestanata i svih ljudi dobre volje.

8. Braćo i sestre, radosni navještaj „Tko je kao Bog!“ i „Tko je kao čovjek!“ ipak nas upućuju na jedno pitanje. Tko su i gdje su kršćani? Dakako, oni koji drže da je Crkva podstanar u svome domu, u narodu i u društvenoj stvarnosti, obično će reagirati na svjedočku i građansku dimenziju vjere: „Crkva opet diže glavu i miješa se u ono gdje joj nije mjesto.“ Crkva slijedi svetog Mihovila – Mi-ka-el. Crkva Kristova, zajednica vjernika, prigiba koljena i glavu samo pred Bogom, dok pred ljudima stoji uspravno sa svojom ispoviješću i radosnim navještajem: Tko je kao Bog!

Tko su i gdje su kršćani danas? Nismo li se predali, umjesto da hrabrije živimo i predajemo blago vjere? Nismo li u bijegu od stvarnosti postali penzioneri i dezerteri istine jedinoga Mi-ka-el Boga? Ne mogu biti kršćanin ako nisam čovjek, ako moja ljudskost i vjera, vanjština i nutrina, duhovnost i moral, nisu u skladu – ne govore tko je kao Bog, tko je kao čovjek. Nismo ni svjesni da su naše unutarnje smetnje uzrok naše neljudskosti. Umjesto da mi sebe ispitamo, često svu krivnju bacamo na druge i na izvanjske okolnosti. Kritiziramo i optužujemo sve i svakoga ne dovodeći u pitanje sebe i svoje postupke. Osuđujemo kriminal, a sudjelujemo u krađi; kritiziramo nepoštenje, a izigravamo propise; napadamo nepravdu, a slijedimo put snalaženja; protestiramo protiv povlastica, a sami tražimo veze. U svjetlu vjere „Tko je kao Bog“ trebalo bi nama daleko više biti na srcu socijalna pravda, poštenje i solidarnost, nego svim ostalima koji tome pristupaju s drugih vidika.

Navještaj „Tko je kao Bog“ izvor je velike radosti. Dok ljudi zatvoreni u svoju sebičnost traže lažnu i prolaznu sreću, radost vjere je Božji dar koji je komunikativan, otvoren i usmjeren prema drugima. Radost je najveća donacija koju kao ljudi i vjernici možemo darovati jedni drugima. Ova radost obuhvaća i nadilazi domete sreće. Čovjek traži sreću ali samo Bog je pokrovitelj radosti, da smo ljubljeni i da ljubimo. Europska unija ima za himnu Odu radosti. Ali nije li to danas teška i nerazumljiva melodija za građane Europske unije, a sada i za Hrvatsku? Nemojmo tražiti svoje sebične canzone sreće, nego prihvatimo zajedničku Odu radosti, ali kojoj je izvor i temelj „Tko je kao Bog“.  

9. Draga braćo i sestre, u Godini vjere želimo zahvaliti Bogu, izvoru života i dara vjere, kao i svima onima koji su nam vjeru predali i hrabre nas u našoj ispovijesti i radosnom navještaju „Tko je kao Bog“. Vjera nam daje odrasti „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom … nego da rastemo – istinujući u ljubavi“ (Ef 4, 13-15) – jer samo Bog je i Logos i Caritas, Istina i Ljubav. Mihovilov izričaj „Tko je kao Bog“ izgovaramo u našem „Amen“, u molitvama, euharistijskim slavljima kao i u našim etičko-moralnim stavovima. „Tko je kao Bog“ svjedočimo i govorimo ako nam je duhovnost i moral, vjera i život, unutarnje razmišljanje i vanjsko djelovanje usklađeno i povezano.

Dragi roditelji, budite otac i majka! Svjedočite svoju vjeru svojoj djeci i unucima, bez uvrede i poniženja dostojanstva drugoga. Zaštiti svoju djecu svojom ljubavlju. Recite svome sinu i kćeri riječju i životom: „Dijete moje, Bog je Bog. S Bogom čovjek je velik.“

10. Tvrđave i zidine, kultura  i tradicija, a prije svega generacije Šibenčana, sveci i blaženici, toliki očevi i majke, humanisti i graditelje, duhovnici i građani, žele nam zajedno sa svetim Mihovilom predati odu radosti vjere „Tko je kao Bog!“. Melodija je to satkana od šuma mora, svakodnevnih molitava i žrtava prošlih i sadašnjih generacija, svih životnih dobi. Sa svima njima u Godini vjere želimo pridružiti svoj glas i još snažnije ispovjediti svoju vjeru kao radosni navještaj: Gospodine, Ti si moj Bog! Ja i moj dom služit ćemo Tebi, Gospodine! Jer: Mi-ka-el = Tko je kao Bog! Amen.