Splitsko-makarski nadbiskupi
Danas na svetkovinu Svih svetih i na sutrašnji Dušni dan u svjetlu kršćanske vjere i naše kulture, braćo i sestre, posjećujemo grobove svojih pokojnika. Oslobađamo se ritma svakodnevlja, termina, rokova i obveza te u obiteljskom zajedništvu živih uz izvanjski gest svijeće i cvijeća izražavamo svoju zahvalnost svojim dragima pokojnima i preporučamo ih Bogu u molitvama. Teško nam je bez njih. Da, ne možemo bez njih. Ta, ugradili su sebe u naš život. Ne možemo ići kroz život bez njih i njihove poruke za naš život, poruke iz vječnosti. Govor je to šutnje. Ovaj govor šutnje čujemo glasno u našoj sabranosti. Poručuju nam: Ne gubite iz vida vječnost. Nije sve isto i nije sve jednako važno u životu. Ne prihvaćajte relativizam, ali relativizirajte neke stvari: novac, bogatstvo, karijeru, profit… Iznad svega i prije svega neka vam bude Bog svet, apsolut evanđelje Isusa Krista, bližnji, dobrota, solidarnost, vjera i ljubav!
Da, braćo i sestre, to nam danas govore naši dragi pokojnici na ovom mjestu ljudskog pijeteta i kršćanske molitve gdje susrećemo i doživljavamo istinu života koju u svakodnevlju zaboravljamo: da smo prolazni i privremeni u zemaljskom životu.
I ne mislimo danas samo na svoje pokojne. Danas, na svetkovinu Svih Svetih, želimo se sjetiti i pomoliti za sve koji počivaju na ovom groblju i na svim grobljima naše Nadbiskupije i Domovine. Možda sve njih ne možemo ubrojiti u svete, ali naši su jer su živjeli ovaj naš ljudski život, često u burnim vremenima povijesnih vrtloga, toliko različitih u opredjeljenjima, stranama i odorama. Zato je danas, na svoj način, i dan naše iskrene ljudske pomirbe. I ne samo s pokojnima. Svi su oni naši, rodbina, iz našeg mjesta, susjedstva, škole, razreda, s neizbrisivim dostojanstvom osobe. Svi su oni naši iako ne želimo da više budu naše one ideologije koje su ih dijelile i učinile svojim žrtvama. Ovo je doista dan pomirbe kada se odričemo one podjele pokojnika na lijeve i desne, dan kada blijedi podjela i sukobi među nama živima. Prepuštamo te strane i podjele jedino Njemu, Nebeskom Ocu, Milosrdnom Spasitelju i Pravednom Sucu.
Braćo i sestre, naše sjećanje, zahvalnost i molitva Bogu je upravljena za one za koje možemo doista reći da su još više naši, naši branitelji koji počivaju ovdje i po grobljima širom Domovine iz čijih darovanih i žrtvovanih života je niklo naše zajedničko dobro, sloboda Domovine u demokratskom društvu. Koliko su nam sveti? Koliko su nam svete vrednote za koje oni dadoše svoj život?
Da, na svetkovinu Svih Svetih oslobađamo se tolikih termina i obveza upisanih u naše rokovnike. I sam ljudski život bitno je određen terminima i datumima. Datumom rođenja i terminom smrti. Termin znači završetak. Zato se ti termini i datumi obično upisuju na grobnu ploču, a ponekad u obliku otvorene knjige. Datum rođenja i termin završetka zemaljskog života su dvije korice između kojih je mnoštvo susreta i sukoba, dobrih djela i propusta, uspjeha i neuspjeha, radosti i žalosti, nade i razočaranja… Da, ljudski život je poput knjige ukoričene rođenjem i smrću, gdje broj stranica, duljina dana, u svakom slučaju nije najvažnija odlika knjige. Najvažniji dio knjige jest njezin predgovor i odgovor na njega. Predgovor su evanđeoska blaženstva koja i sama stoje kao uvod i početak Isusova govora i djelovanja. Da, istina je da smo privremeni i prolazni u zemaljskom životu, ali puna i cjelovita istina o nama jest u ovome Isusovom predgovoru za knjigu našega života. Riječi su to za svakog čovjeka koji traga za vlastitom istinom. Govor o blaženstvima jest indikativ koji postaje naš imperativ. Naš imperativ – postati to što jesmo! Sin Božji daje nam da ostvarimo to što jesmo – u Sinu sinovi koji trebaju postati braćom i sestrama. Bez dara njegova Duha blaženstva bi bila jedna uzvišena ideologija toliko više razočaravajuća što je uzvišenija. Isus Krist, raspeti i uskrsli, ostvaruje blaženstva. Ona su karta Njegova identiteta. Kao raspeti živi siromaštvo, patnju, nasilje, glad i žeđ pravednosti, a kao uskrsli osposobljava nas da kao milosrdni praštamo, da čisti srcem možemo vidjeti nove horizonte, nevidljivo fizičkom oku, da, ne samo želimo mir, već da ga tražimo, tvorimo i unosimo kao mirotvorci koji postaju sinovi Božji jer Bog je Bog mira. Gospodin, u ovom predgovoru naše knjige života, osam puta ponavlja riječ blago želeći time da ova cjelovita istina o našem životu postane i bude temeljna i nosiva. Prvo i zadnje blaženstvo je u prezentu, a druga u futuru. Time nam želi reći da je Kraljevstvo Božje već prisutno i raste u povijesti u nama i s nama do svoje punine u budućnosti. Ova konfliktna, a često i kontradiktorna naša svakodnevna stvarnost nije kanonizirana trajnim zlom, već je usmjerena budućoj slavi za koju sv. Pavao kaže: Smatram uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. (Rim 8, 18) Sam Gospodin Isus hrabri nas prolazne i privremene da budemo zauzeti i odgovorni suvremenici u svome vremenu u ovome svijetu: U svijetu imate muku, ali hrabri budite. Ja sam pobijedio svijet. (Iv 16, 33) Isusov predgovor našoj knjizi života jest doista otvoren prozor na našu budućnost kroz koji naslućujemo gdje idemo i gdje nam je konačna Domovina. Na to nas upozorava i Apostol: Naša je, pak, Domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti On će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. (Fil 3, 20-21)
Braćo i sestre, život je naš u jednom obratnom procesu preobraženja kako kaže sv. Pavao: Ako se naš izvanjski čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. (2 Kor 4, 16) Svetost je taj proces unutarnjeg rasta, dinamizam koji započinje našim krštenjem, gdje Gospodin unosi u naše srce sjeme besmrtnosti, sjeme ljubavi Božje koje u nama raste do svoje uskrsle punine blaženstva. Zato u predgovoru za naš život osam puta naglašava Gospodin riječ blago jer su blaženstva Božji projekt o nama. Bog, Otac naš, želi da mi, njegovi sinovi i kćeri, budemo blaženi, sretni, sveti. Sveti, jer On je svet! Svetost nije nametanje nečega izvanjskoga na naša leđa, već je to povlastica, dar, najveća naša čast i obveza. Da, obveza koja proizlazi iz našega dostojanstva biti sinovi i kćeri Božji.
U našoj svakodnevnoj stvarnosti, priznat ćemo, često ne vidimo niti razumijemo logiku blaženstava. Dapače, vidimo daleko više njima suprotstavljene negativnosti. Ali uskrsli Krist nas hrabri u sigurnoj nadi, svjedočeći da blaženstva pobjeđuju i da se ostvaruju upravo u takvom konfliktnom i kontradiktornom svijetu.
U ovoj nadi, nadi blaženstava živjeli su svi sveci i svetice a i naši pokojni. Blaženstva su i naša nada, nada čovječanstva. Obično se kaže: Dok živimo ima nade! To je djelomično istinito. Prava istina jest dok ljubimo ima nade. Ljubav je izvor i temelj nade. Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac; djeca se Božja zovemo i jesmo. Ljubljeni, sad smo djeca Božja, još se ne očitova što ćemo biti. (1 Iv 3, 1-3) Braćo i sestre, dok smo ljubljeni ljubavlju Božjom ima nade za nas, nade blaženstava.
Gospodine, ljubavi i nado naša, mi, tvoji sinovi i kćeri, s puta zemaljskog života danas Ti zahvaljujemo za sve svete i molimo Te za sve naše drage pokojne. Nagradi ih životom blaženstava, a svima nama pomozi da koraci i stranice našeg zemaljskog života budu u skladu s predgovorom blaženstava Tvoga Sina. Amen.
