Splitsko-makarski nadbiskupi

Kao u one dane, i danas Marija hiti u pohode: ne rodici Elizabeti, već Majka dolazi u susret nama svojoj djeci. Dolazi nama, ne zemaljskim putem iz Galileje, već nas susreće Ona, Isusova i naša Majka, dušom i tijelom na nebo uznesena. Majka ide u susret nama umornima, ali danas radosnim hodočasnicima, koji korakom i automobilom hrlimo Majci u svetište Gospe Sinjske. Ovdje, u svetištu, mjestu otvorenosti i blizine neba zemlji, u vjerničkoj radosti i dubokoj povezanosti, naša nebeska Majka želi biti siguran putokaz i pouzdana utjeha nade, svima nama, svojoj putujućoj djeci ovom Dolinom. Ona nas želi vidjeti, želi čuti naše duhovne i tjelesne potrebe, želi osjetiti naše radosti i žalosti, želi podijeliti naše poteškoće, poraze i uspjehe, želi nas ohrabriti u našim tjeskobama, zabrinutostima i krizama, na našim putovima preko svakodnevnih odredišta i ciljeva, prema konačnom cilju života.

Na tom istom putu vjere i nade, na kom nam je Majka Marija putokaz i utjeha, braćo i sestre, kao vaš brat, zahvaljujući Bogu na ovom daru i danu, sve vas srdačno i radosno pozdravljam.

-    Majka, put života.

Uz majku smo uvijek sigurniji i hrabriji. Majka najbolje razumije, tumači i prati životne korake svoje djece. Naš se životni put, u ovom prostoru i vremenu, odvija između dvije tajne: između tajne rođenja i tajne smrti. S jednom i drugom tajnom najdublje nas povezuje majka: majka nas rađa, a na kraju nju dozivamo, kao i u tolikim situacijama života: Majko moja!

Čovjek započinje svoj životni put kroz vrijeme i prostor na majčinim grudima, a odlazi iz ovoga svijeta dozivajući majku, oslonjen na rodnu grudu majke zemlje. I svoje prve nesigurne korake usuđujemo se učiniti uz prisutnost i ohrabrenje majčina lica i srca. Majka ostaje trajno prisutna uz svoju djecu, brigom i molitvom na putovima njihovih odredišta i ciljeva.

-    Marijino iskustvo zemaljskog puta

A Marija dobro poznaje sve naše putove, naše nade i radosti, tragedije i žalosti. Svake godine, i više puta, putovala je ona u Jeruzalem i Primorskom i Kraljevskom cestom, kao i uskim putovima Gorja. Danas su naše prometnice postale još napučenije i gušće, a mi ubrzaniji i nervozniji. U borbi s prostorom i u trci s vremenom, naše ceste često postaju stratišta smrti, o čemu zorno svjedoče toliki grobljanski znakovi s jedne i s druge strane puta. Ne prepoznajemo li u svemu tome razne oblike prisutnosti onog Zmaja na našim cestama? Slikovito rečeno Zmaj preko alkohola, droge, pojačane agresivnosti, lažnog dokazivanja, kaotične samovolje, nepoštivanja prednosti, opasnog pretjecanja, pobiješnjelosti i bijega od stvarnosti, on proždire–guta toliku djecu, pa čak i cijele obitelji. Statistike su zastrašujuće: 2003. godine dogodile su se na hrvatskim cestama 92.102 prometne nezgode. Ukupan broj stradalih osoba iznosio je 26.854, a od toga je 701 osoba poginula. Ove godine 2004. u prvih pet mjeseci postotak poginulih na cestama u odnosu na prošlu godinu povećao se za 21%.
Zaista je došao odlučujući trenutak da se svi, a ma baš svi, obitelj i vrtić, Crkva i društvo, škola i auto-škola, ustanove i organizacije, stranke na vlasti i one u oporbi, policija i prekršitelji, vozači i pješaci, da se svi nađemo na jednoj strani, na strani koalicije života, nasuprot Zmaju smrti.

Potrebno je podržati svaku inicijativu i uvažiti sve i svakoga, koji dobronamjerno i odgovorno žele povećati i učiniti naše putove cestama života. Dakako, zakoni i propisi su potrebni i treba ih poštivati. Ali za sigurnost na cestama sami strogi zakoni i propisi nikada nisu dovoljni.

Prije svega, potrebno je odlučnije i odgovornije pristupiti rješavanju tolikih ozbiljnih društvenih problema, među kojima je svakako nezaposlenost mladih. Bez posla, mladi čovjek doživljava sebe kao broj i slučaj, štoviše kao problem i suvišak u društvu.

Bez aktivnog sudjelovanja i osobnog doprinosa u izgradnji društva, bez svoga stana, braka i svoje obitelji, mlada osoba se osjeća poniženom, odbačenom i izigranom. To nezadovoljstvo, koje nerijetko mladi u sebi duboko nose, često protestno izbija na površinu brzinom i bukom na motoru ili za volanom automobila. Prkosno se osvećuju, svjesno i nesvjesno, svima u društvu, posebice svojoj sredini iz koje na svoj način pokušavaju pobjeći. Dobro znaju od čega bježe, ali sami ne znaju što u tom bijegu traže.

Prisutnost alkohola u krvi iznad 0, 0 promila, o čemu u najnovije vrijeme puno slušamo, pa i droge, nije jedini uzrok mogućeg incidenta u prometu, već uglavnom posljedica. Alkohol u krvi jest česti i izravni uzrok mnogih nesreća i on se može odmah i na licu mjesta izmjeriti, ali je mnogo teže pronaći onaj pozadinski i pravi uzrok koji dovodi do prekomjernoga konzumiranja alkohola.  Zbog toga je svaki zakon slab, pa i najstroži, ako je duh slab. Rad na duhu, izgradnja odgovorne slobode dovodi i konzumiranje alkohola u prihvatljive granice. Ali, braćo i sestre, poštivanje prometnih znakova i unapređivanje kulture ponašanja u prometu, zar je to moguće rješavati odvojeno i izolirano od nekih drugih društvenih pojava? Zar prometne znakove može poštivati onaj tko općenito ne poštuje zakona? Zar prometna nekultura nije rezultat one temeljnije nekulture koja se očituje kao pronevjera, nemoralno snalaženje, veze, koverte, utaja poreza, mito, korupcija, iskorištavanje položaja, izigravanje natječaja, nevjernost obećanjima, ne sprječavanja putova droge i trgovine ljudima? Karcinogenu bolest na našim cestama i u društvu potrebno je dugoročno rješavati, ali ne samo oštricom zakona, već trajnim odgojem i, što više, zračenjem dobrim primjerima.

Jesmo li već na dobrom putu, ne znam, ali sve nas je ugodno obradovala vijest o smanjenju smrtno nastradalih na našim cestama u zadnja tri mjeseca. Na putu odgovornosti i poštovanja svoga života i života bližnjega, hrabri nas i podržava majka Marija sa svojim primjerom pohoda Elizabeti: «Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.» Marija nam svjedoči da prometnice ne označavaju samo geografsku dimenziju i mjeru udaljenosti između mjesta. One su i to, ali su daleko više mogućnost brže komunikacije vrednota, blizina odnosa, radost susreta i solidarnosti među ljudima. Zato je dobro da se naše hodočašće i procesija odvijaju ovim istim ulicama i putovima kojima svakodnevno koračamo i putujemo. Kad sjednem za volan, ili upravljač bilo kojeg prometnog sredstva,  ja nisam samo vozač. Ja sam vjernik vozač! Ne mogu biti vjernik tek i samo nedjeljom. Moja se vjera očituje, svjedočim je i kao savjestan i odgovoran vozač. Ispitivati savjest i pristupati sakramentalnoj svetoj ispovijedi svakako je manjkavo ako ne uključuje i pitanje o našem ponašanju u prometu.

-    Put, simbol ljudskog moralnog ponašanja

Naša majka Marija želi nas povesti i korak naprijed. Ceste i promet  simbol su našega življenja i moralnoga ponašanja. Nije li kultura ponašanja u prometu na svoj način odraz i posljedica kulture naših odnosa i moralnog ponašanja u životu. Kojim putem i kamo idemo? Vode li svi naši putovi obrani života pred onim i od onoga Zmaja o kojem nam govori Božja riječ? Možemo li i znamo li na našim životnim putovima upraviti Bogu onu molitvu koju mu je uputio Zaharija, otac onoga koji je pripravljao put Gospodinu: «Da pružiš spoznaju spasenja narodu…da obasjaš one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj; da upraviš noge naše na put mira». Doista, spoznaja spasenja usmjerava sve putove. Bez nje sjedimo u tami i kao narod sîjedimo, starimo i nestajemo. Jer, kako statistike govore, Zmaj smrti osjetno, sportskim rječnikom rečeno, vodi protiv života. Godine 2003. u Hrvatskoj je nestao cijeli jedan grad od 12.907 stanovnika. Rođeno je najmanje djece otkako se rođenja pomno bilježe: samo 39.668, a umrlo je te iste godine 52.575 osoba.  Doista, onaj Zmaj povlači, obara i proždire dobru trećinu života pod nebom naše Domovine. Proždire čak i daleko više, jer tko bi znao onu tajanstvenu brojku abortusa po našim ginekološkim ordinacijama?

Braćo i sestre, što se to s nama događa? Gradimo, proširujemo i ubrzavamo prometnice, a sjedimo u tami i sîjedimo na cesti smrti!? Postajemo životno tanji i kraći. Smijemo li zaboraviti naše branitelje, posebice one koji su dali svoj posljednji dah u obrani naših života i života općenito? Zar život nije najveća ljudska i kršćanska vrijednost i vrednota? Što će nam ceste i auto-putovi ako život zakaže?

Uza sve izazove, uvjeren sam da ne zaboravljamo branitelje i promicatelje života. Njihova herojski–ljudska  i kršćanski–svjedočka žrtva itekako je prisutna u našoj sredini. Nažalost, često je društveno neprimjetna i medijski nepoznata. Potrebno ju je čuti. Želim vam je danas objaviti kao jednu dobru, što više, kao radosnu vijest, kao naš radosni Veliča duša moja Gospodina s Marijom. U našoj splitsko-makarskoj nadbiskupiji od 2000. godine pomažemo i pratimo obitelji, a osobito s petero i više djece. Tako je u 2003. godini u obiteljima s pet i više djece rođeno samo 29 djece. Ove pak 2004. godine do 15. kolovoza u obiteljima s pet i više djece rođeno je već 32 djece. Za očekivati je  da će ova godina biti bogatija životom petog i daljnjeg djeteta u našim obiteljima, u odnosu na prethodnu godinu, za više od 70%.

Braćo i sestre, ove malobrojne obitelji s brojnom djecom doista su heroji u miru našega naroda i društva, njegovog duhovnog i materijalnog rasta i razvoja. Prva oznaka društva za koju su se borili branitelji jest ta da ono stvarno bude društveno, socijalno i solidarno. U tom duhu potrebno je primijetiti, priznati i uvažiti ove heroje života u miru, naše malobrojne obitelji s mnogobrojnom djecom. Ovi roditelji, očevi i majke, pridonose i daju našemu društvu daleko više čak i od onih koji otvaraju nova radna mjesta i koji uredno ispunjavaju svoje porezne obveze. Ove obitelji daruju društvu osobe i život, njegovu nadu i budućnost.

Kao izraz naše zahvalnosti i kulture, s pravom podižemo spomenike herojima rata, znanim i neznanim, našim braniteljima, pjesnicima,  umjetnicima i očevima Domovine. I alka u Sinju s pravom je zavrijedila svoj spomenik. Ali, braćo i sestre, nadolazi vrijeme, i već je tu, kada će u našim mjestima i gradovima, kada će u našoj  kulturi morati biti više mjesta za vrednotu žene-majke, supruga-oca, kada će se ovoj prepoznatoj i trajnoj vrijednosti, kao i brojnoj obitelji podizati zahvalni spomenici. Obitelj je svetinja. Obitelj je put čovjeka. Obitelj je izvor života. Obitelj je prva i trajna škola ljudskih i kršćanskih vrednota. Obitelj je život i identitet našega naroda, njegovo duhovno i materijalno bogatstvo. Bez skladne i brojne obitelji, kao društvo i narod, ostajemo i sîjediti u tami.

-Marija , naš put na putu Sina

Opredjeljenje za put života i otvorenost životu ove obitelji ne baziraju na dostatnim materijalnim sredstva od kojih se živi, već prije svega na smislu života i za život od kojega i za kojega se živi. Iz osobne i obiteljske duhovnosti rađa se novi život i odnos prema životu. Taj novi život i odnos prema njemu  određen je od onoga Božjega puta ljubavi prema nama, puta koji nam je rodila majka Marija, određen je od Isusa Krista  koji nam posta Put, Istina i Život. On nam reče: «Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.» On je došao radi nas i radi našega spasenja i kao uskrsnuli Gospodin, prvina usnulih, s njime i u njemu smo oživljeni i ostvareni. On je onaj koji pobjeđuje sve, pa i samu smrt. On, prvorođenac Božji, osvjetljava naš životni put u ovom životnom prostoru, vodi ga prema konačnom cilju i uvodi u misterij punine života. S Isusom Kristom utjelovljenim, raspetim i uskrsnulim, ovaj naš životni put i kao križni put ima nadu i život. Nikakvo čudo da se na početku kršćani nazivaju: Oni od novoga puta, od Puta života. Taj put nije određen nekim zakonom, već osobom Isusa Krista. On je izvor i temelj i našega ponašanja u prometu, kao i našeg duhovno-moralnog življenja. Isus Krist je izvor, temelj, sudbinski odgovor na životni put između misterija rađanja i smrti.

Braćo i sestre, znam da nam je to poznato, ali želim to još jednom naglasiti: nitko nije tako trajno i snažno, početno i konačno srastao i određen Putem-Isusom Kristom kao njegova i naša majka Marija. Ona ga je rodila, živjela je u povezanosti s njime, ali tek po Njemu je jasna njezina uloga u povijesti spasenja. Živjela je u povezanosti s njime na putu njegova poslanja. Nije se bojala prihvatiti sve opasnosti i neizvjesnosti zemaljskog puta u Betlehem, kao ni bijega u Egipat, spašavajući novorođeni život, njega Božjeg Sina, koji je naš Put i istina o životu. I kada je na povratku s hodočašća u Jeruzalem primijetila da Isus nije bio s njima, nije mogla naprijed, jer svako putovanje i životni put bez Isusa ne vodi cilju. Zato je u potpunoj povezanosti s Isusom majka Marija ostvarila svoj konačni cilj u nebeskoj punini uskrslog života. To i slavimo današnjim blagdanom Marijina uznesenja na nebo. Ona, naša Majka, svojom ostvarenošću u Bogu dušom i tijelom postala je putokaz i znak nade, postala je pomoćnicom i zagovornicom svima nama svojoj putničkoj djeci.

Braćo i sestre, danas smo na poseban način hodočasnici. Majka Marija nam svjedoči da nije moguće sigurno hoditi, voziti, ići naprijed našim cestama ako je Isus zaboravljen i nije s nama.  Naš životni put će nas teško dovesti do cilja, ako Isus nije naš Put i naš suputnik. I kao proslavljena Marija nas upućuje na svoga Sina, želi da nam on bude put, istina i život.

Majko Marijo, Gospo naša, s tobom nam je kročiti životnom stazom. Pomozi nam da u našoj krvi bude volja tvoga Sina, da budemo odgovorni promicatelji i zaštitnici života; ne dopusti nam skretati i skrenuti, kao pojedincu, narodu i čovječanstvu, s puta koji je Tebe doveo do potpune ostvarenosti  u Bogu. Dok s nadom i neizvjesnošću kročimo putom u zajedništvo naroda Europe, tebi Majko posvećujemo budućnost puta hrvatskog naroda, svake obitelji i pojedinca.

Majko naše prošlosti, budi Majkom naše sadašnjosti i budućnosti. Majko, dušom i tijelom na nebo uznesena, Dušo duše hrvatske, Isusova i naša Mati, Sunce naših nadanja ne prestaj nam sjati.

Amen!