Splitsko-makarski nadbiskupi
1. Draga braćo i sestre, slavimo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, u posebnim okolnostima, ali uvijek radosno. U nemogućnosti održavanja svečane procesije zbog koronavirusa, uz mjere opreza, evo nas oko naše Majke Marije - Gospe od Pojišana.
U povijesnom kontinuitetu tolikih generacija želimo zahvaliti našoj Gospi za sve utjehe i pomoći u prošlim nevoljama kuge, gladi, rata… Našoj „pomoćnici“ u nevoljama i našem „zdravlju“ u bolestima upućujemo molitve da nas i čitav svijet očuva od opasnosti širenja zaraze COVID-om 19. Ujedno joj želimo zahvaliti na svemu dobru u našim obiteljima i društvu koje smo osjetili i doživjeli osobito za vrijeme zatvorenosti u naše domove: za svijest odgovornosti za zdravlje svoje i drugih, veću solidarnost, osobnu i zajedničku molitvu, a osobito za obitelj - „Crkvu u malom“.
2. Evanđelje nam upravo govori o Marijinu pohodu u jednu obitelj, u dom svoje rodbine Zaharije i Elizabete. „Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje…“ (Lk 1, 39). Što se dogodilo tih dana? Sudbonosan i spasonosan događaj za našu povijest i čitav ljudski rod! Vječna Božja Riječ utjelovila se u krilu nazaretske djevojke Marije. Ona, milosti puna, osjenjena Duhom Svetim, postaje majka Sina Božjega. Iznenađena i nadahnuta Elizabeta kliče: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 1, 43). Zaharija i Elizabeta su sami. Ona, nerotkinjom prozvana, zatrudnjela je u poodmakloj dobi. Zaharija nije povjerovao anđelovoj riječi da će imati potomstvo pa je zanijemio. O, kako je teško živjeti bez riječi! Čovjek je biće riječi. Bez riječi se umire. Potvrdio je to i eksperiment njemačkog cara Friedricha II. koji je želio doznati koji je najstariji jezik na svijetu. Odvojili su novorođenčad od majki i stavili ih u potpunu izolaciju. Davali su im u izobilju sve što je potrebno za tjelesni život, ali nitko nije smio progovoriti ni riječ te su bez komunikacije s njima čekali koju će prvu riječ djeca izgovoriti i na kojem jeziku. Stručnjaci su očekivali prve riječi od djece, međutim uzalud, nisu ih dobili. Pokus je propao. Djeca su, uza svu obilnu hranu, jedno za drugim umirala. Bez riječi se umire! To je vrijedilo jučer, to vrijedi i danas. Iskustvo nam pokazuje da kad nestane riječi - razgovora, nastupa smrt. Osoba može tjelesno biti živa, ali je duhovno mrtva.
3. Kako je bilo teško nijemom Zahariji i razgovorljivoj Elizabeti bez suprugove riječi! Konačno to otkriva i tu prazninu ispunja Marijin pohod, njezin pozdrav i njihov razgovor. Očituje to i Elizabeta: „Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi“ (Lk 1, 44). Marija je u svojoj uzvišenoj i jedinstvenoj ulozi mogla ostati u Nazaretu i čekati da njoj drugi dolaze i da joj se dive. No, ova ponizna „službenica Gospodnja“ postaje kućna pomoćnica i s Elizabetom ostaje oko tri mjeseca do rođenja dječaka Ivana. U međuvremenu je i Zaharija progovorio pa je suživot postao normalniji i radosniji. O čemu su ove dvije žene, Marija i Elizabeta, razgovarale? Svakako, bilo je riječi o putovanju, zdravlju, rodbini, poznanicima, o životu na selu, o ljetini - urodu, o zarukama s Josipom, o receptima jela, stranoj i domaćoj vlasti, o malom Ivanu: „Što li će biti od ovog djeteta“ (Lk 1, 66). Sve je to dobro, potrebno i normalno, ali nije dovoljno. Nije dovoljna samo ljudska riječ. Mnogo znači, ali nije dovoljna za život! Ove žene u središte svoga života, susreta i razgovora prvo i najvažnije mjesto daju Bogu - Božjoj riječi: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? (Lk 1, 43); „Veliča duša moja Gospodina…“ (Lk 1, 46).
4. Braćo i sestre, kao što smo vidjeli da se bez ljudske riječi umire, isto tako i same stvari nisu dovoljne za život. Ovu istinu potvrđuje nam Onaj koji je Put, Istina i Život - utjelovljena Riječ Božja: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4,4). Djeca su imala obilato kruha - hrane, ali samo od toga nisu mogli živjeti, potrebna im je bila i riječ. Ali koja riječ? Ljudska? Da, ali ni ona nije dovoljna, jer nemoćna je pred tjelesnom smrću! Potrebna nam je riječ iz Božjih usta! Riječ koja daje život - Život, koji nadilazi i samu smrt! U svojoj zahvalnoj riječi Marija veliča Boga - milosrdnog Oca. Ona, govoreći o sebi, veliča Boga. Marija nije samo majka utjelovljene Riječi Božje, nego je i najbolja Gospodinova učenica. Pažljivo je Božju riječ pohranjivala u svome srcu i o njoj razmišljala ulazeći u mistične dubine i bogatstvo otajstva spasenja. Riječ Božja uvodi nas u dubine Božje ljubavi da bolje shvatimo sebe i svoj poziv, kako bismo na nov način upoznali dobrotu i veličinu svojih bližnjih. Na taj način rastemo u spoznaji i dijalogu s utjelovljenom Božjom Riječju - Sinom Božjim po kojemu zadobismo dostojanstvo sinovstva i nove obiteljske odnose sa svim ljudima.
5. Kažu da su jednom zgodom upitali Voltairea kako on stoji s riječju Božjom - s Gospodinom. On reče: „Susrećemo se, ali ne razgovaramo.“ Braćo i sestre, koji bi bio naš odgovor? Isti?! Ili: niti se susrećemo niti razgovaramo. Ili, daj Bože, susrećemo se i razgovaramo! Ovo je prevažno pitanje za nas i naše obitelji, za naše društvo i svijet, riječ je o Spasitelju svijeta. Potrebno nam je svima rasti u našem odgovoru, susretu i razgovoru s riječju Božjom. Potrebna nam je veća otvorenost Gospodinu koji sam kuca na naša vrata: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14, 23). Svatko od nas je hram - svetohranište riječi Božje! Ključ otvaranja njegovu dolasku je ljubav. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Kao što je Nikodem u noći svojih traženjâ u susretu s Isusom zadobio rasvjetljenje i odgovore na životna pitanja, zar nije svima nama potrebno još više u našim tamama poput Nikodema potražiti Riječ Božju - Isusa te s Njim porazgovarati u noćima naših osobnih, obiteljskih i društvenih poteškoća kako bi nam se otvorili horizonti svjetla, vjere i nade. Papa Franjo u svom pismu Aperuit illis veli: „Bez susreta i razgovora s riječju Božjom naša će srca ostati hladna a oči zatvorene, pogođeni, kakvi već jesmo, bezbrojnim oblicima sljepoće“(AI 8). Stvaralačka i životvorna Božja riječ prosvjetljuje naš um, zagrijava naše srce, osvježava i pokreće naprijed naše korake.
6. Braćo i sestre, ova godina na osobit način otvara nas pohodu i susretu s riječju Božjom. Spominjemo se 1600. obljetnice smrti našega Dalmatinca, velikog ljubitelja i poznavatelja riječi Božje - svetog Jeronima koji reče: „Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista“. Sveti Jeronim u Betlehemu, uz špilju gdje je Riječ tijelom postala, prevodio je s orginala i priredio latinski tekst Svetog pisma tzv. Vulgatu - temelj zapadne kulture i civilizacije. Ponosni smo, ne samo na svetog Jeronima, nego i na Splitski Evangelijarij – kodeks Vulgate, najstariju knjigu u Hrvata, temelj naše kulture i našega kršćanskog identiteta. Uz jubilej svetog Jeronima, papa Franjo ustanovio je i Nedjelju Božje riječi - treću nedjelju kroz godinu.
7. Prijateljstvo i zajedništvo s Gospodinom ostvaruje se po osobnom čitanju i slušanju riječi Božje, a prije svega na zajedničkim nedjeljnim slavljima. Nedjeljna sveta misa susret je s uskrslim Gospodinom koji nam prostire trpezu svoje Riječi i stol Kruha Života. Doista, „Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 4). Gladni smo, ne toliko kruha, koliko kruha Božje riječi koja nas hrani i povezuje u životvorni dijalog s Bogom i bližnjima. Riječ Božja hrana je i lijek našim slabostima. Okuplja nas u jednu obitelj, daje nam dostojanstvo i otkriva naš poziv i poslanje. Svjesni svojih ograničenja, zarobljenosti, grešnosti i mi u nedjeljnim susretima poput rimskog časnika, izražavajući svoje povjerenje u riječ Gospodnju, priznajemo: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja“ (Usp. Iv 7, 6-7). Možda bismo mi prije ovih riječi rimskog časnika trebali sa svetim Jeronimom reći: „Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac!“. Poštovane obitelji, bez riječi se umire, a s riječju Božjom se živi! Majka Marija, Majka Božje riječi donosi nam u svom pohodu Riječ života vječnoga. Ako je ova pandemija unijela u naš život i u ozračje naših obitelji Božju riječ - blago nama! Dajmo Božjoj riječi šire prostore i više vremena u našem svakodnevnom medijski zarobljenom životu.
8. Majko Marijo, u nebo uznesena, u tvom pohođenju rođakinji Elizabeti i Zahariji prepoznajemo tvoj pohod svima nama! Mi smo tvoj rod, tvoji sinovi i kćeri. Majko Božje Riječi i naša Majko, počuj riječi nas, svoje djece! Pomoćnice naša i „Zdravlje bolesnih“, pohodi sve naše obitelji da budu „Crkve u malom“ - svetohraništa riječi Božje. Neka Kristova riječ prebiva u svima nama i među nama do potpunog ostvarenja naše nade, uzlaska u radost vječne domovine kod Oca nebeskoga. Amen!
