Splitsko-makarski nadbiskupi
Poštovana braćo svećenici,
redovnici i redovnice,
dragi Kristovi vjernici
i svi ljudi dobre volje!
1. Još nam je pred očima rijedak događaj koji je snažno emotivno zahvatio nas kršćane i na svoj način sve ljude svijeta: Papino odreknuće od službe zbog poodmakle dobi. Osobito je bio ganutljiv trenutak kada je Benedikt XVI. napuštao Vatikan helikopterom iznad Rima uz glas svih zvona. Mnogi su sa suzama u očima pratili ovaj jedinstveni povijesni događaj, kao i izbor novoga Petrova nasljednika Franje. Ovi događaji na kratko su potisnuli sve druge dnevne i životne poteškoće, osobne i društvene, upisujući se duboko u našu memoriju. I kad se u našem životu nekim događajima poremeti vremenski redoslijed, gesta Benedikta XVI. i izbor pape Franje ostat će događaj od kojega će druga zbivanja imati svoje određenje prije ili poslije.
2. Braćo i sestre, danas slavimo događaj koji daleko snažnije zahvaća kršćane i sve ljude, ne jednu generaciju nego čitav ljudski rod. Događaj jedinstven i čudesan, sudbonosan i radostan, koji nas ne udaljava, već prilazi našim ranama i lutanjima. Događaj koji je sa svojom memorijom trajno obilježio naše vrijeme na prije i poslije, te kao temeljni spomen-čin otvara, usmjerava i čini da naša povijest, obdarena nadom, nalazi svoje ostvarenje u vječnosti. Doista, radosni događaj kojemu su i Benedikt i novi naš papa Franjo zauzeti svjedoci i navjestitelji. Slavimo pobjedu života nad smrću! Slavimo Kristovo uskrsnuće – Nadu našu! No, je li moguće i tko još ima hrabrosti govoriti o nadi? Zar nije nada umrla? Prije se govorilo da nada zadnja umire, a danas, čini se, prva. Velike ideologije obećavale su nadu zemaljskog raja, a sada gledamo njihove grobove. I sami smo s tolikim nadanjima očekivali slobodnu, neovisnu, prosperitetnu i pravednu Hrvatsku, a potopilo nas je beznađe lažnih obećanja. Ne može se živjeti bez nade, a da bismo preživjeli, pokušavamo je zamijeniti i svesti nadu na razinu želja. Postali smo djeca želja – nametnutih, umjetnih, industrijskih želja. Nudi nam se lažna sreća konzumizma i hedonizma, svijeta tržišta i profita. U svemu tome čovjek ostaje i bez sreće pa i bez svoje slobode. Dakako, nada uključuje i želje, ali nade nema bez pouzdanja. Međutim, upravo je pouzdanje upitno jer često se pretvara u razočaranje.
3. Ima li žive nade koja, i kad je prezrena i osuđena, živi jer joj je grob otvoren i prazan? Gdje je temelj našega pouzdanja? Poštovana braćo i sestre, uskrsli Krist je naša nada, majka svih nada, čvrsto sidrište pouzdanja. Kršćanska nada je milosni dar Boga ljubavi i milosrđa, posvjedočena u Kristovu križu i uskrsnuću. Ova nada ne temelji se na ljudskim proročanstvima ni proračunima, na prometejskim pothvatima i našim tehničko-znanstvenim mogućnostima. Njezino čvrsto uporište je Advent onoga koji svojim križem i uskrsnućem pobjeđuje smrt, rasvjetljuje tamu naše stvarnosti dajući joj početak nove zore, božanskih horizonata, novoga dana bez zalaza. Stoga Isus Krist, jer je Spasitelj svih ljudi, temelj je nade i središte povijesti. Kristovo uskrsnuće cjelovito promovira čovjeka, ne više po onom što ima, već po onom što jest – osoba, slika Božja. Novost Kristova uskrsnuća svojim životom svjedoče nam prvi navjestitelji, kao i toliki sve do naših dana koji posvjedočiše kršćansku nadu svojim mučeništvom. Kako reče papa Benedikt XVI. Urbi et orbi na Uskrs 2009.: „Od uskrsne zore novo proljeće nade obuzima svijet; od toga dana naše je uskrsnuće već započelo, jer Uskrs ne označuje samo jedan povijesni trenutak, nego početak novog stanja: Isus je uskrsnuo, ne da bi njegov spomen ostao živ u srcu njegovih učenika, nego da On sam živi u nama, te u njemu mognemo iskusiti radost vječnoga života.“
4. Kristovo uskrsnuće je središte naše vjere i izvor naše nade. Vjera i nada su bitno povezane. „Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1). Vjera na svoj način unosi budućnost unutar našega ovdje i sada. Stoga u vjeri i nadi s ljubavlju slavimo i radujemo se Kristovoj pobjedi za sve naraštaje i za sve životne situacije. Uskrsli Krist, naša nada, u temelju je svih ljudskih želja i pouzdanja, napora i nadanja. On je snaga i svjetlo u tami bolesti, poraza, gubljenju radnog mjesta i redovitih primanja, napuštenosti i osamljenosti. Raspeti i uskrsli Krist prati nas u dobru i u zlu, od rođenja preko groba do vječnosti. Krist je naša jedina nada u prijelazu s ovoga svijeta u Nebo.
5. Zato se radujemo slavlju Uskrsa, temelju naše vjere i izvoru nade! Bez vjere iščezava nada. I vjera se gubi ako utihne molitva. Molitva je ključ kojim otvaramo vrata svakog našeg novog dana. O životvornosti i važnosti molitve u našem životu na osobit način svjedoče nam umirovljeni Benedikt i novi Petrov nasljednik Franjo dajući nam po molitvi primjer nove, dublje, aktivne prisutnosti u Crkvi i svijetu. Molitva se ne može potisnuti u okrajak dana i života. Vrijeme darovano molitvi postaje kvalitetnije, a mi humaniji. Ako iščezne molitva, trni se i svjetlo nade. Bez velikih posljedica mnoge stvari u životu možemo izgubiti, ali ne i molitvu. Tko moli, otvoren je Bogu i blizak drugima. Tko moli, hrani svoju nadu i radosno sudjeluje na molitvi nad molitvama, euharistijskom nedjeljnom slavlju, spomen-činu Kristove muke i uskrsnuća. Euharistija u Crkvi i svijetu rađa novu rodbinsku i obiteljsku povezanost s Bogom i nas međusobno. Tko moli, vjeruje i pouzdaje se u Boga ljubavi i blizak je čovjeku u potrebi. Na taj način nosimo u sebi nepobjedivu nadu poput svjetiljke koja ne osvjetljava samo naš put u tami kriza i lutanja, već nas vodi dolinom smrti do stola kuće Oca nebeskoga.
6. Znamo da nas na tom putu prate nestabilnosti, ubrzane promjene i krize: moralne, gospodarske, političke. Suočavamo se s problemom nezaposlenosti i siromaštva. Iako prolazimo pored tolikih grobova ideoloških nada, lažnih obećanja i industrijskih želja, unatoč svemu, Crkva se ne boji naviještati Radosnu vijest nade, Krista Uskrsloga, temelja rađanja i ostvarenja novog čovjeka. Za novog čovjeka i bolji svijet, pored materijalnih sredstava daleko više su nam potrebni svjedoci žive nade jer iz krize ljudskosti, beznađa i besmisla proistječu sve druge krize. Investicija nade nam je najhitnija. Potrebni su nam investitori-svjedoci uskrsne nade na svim poljima i razinama društvenog života. Promatrajući stanje gospodarstva, politike, zdravstva, zakonodavstva i odgoja još snažnije i uvjerljivije postaju nam proročke riječi bl. Ivana Pavla II. koje je na dan svog ustoličenja uputio nama i svijetu: „Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“
7. Braćo i sestre, uza sve poteškoće i izazove, kao i ženama na grobu uskrsne zore i nama anđeo progovara: Ne bojte se! Radujte se svojoj nadi! Krist, naša nada, svojim križem i uskrsnućem stoji uz nas. On nas ozdravlja i hrabri u svakodnevnim poteškoćama koje nas tište i zabrinjavaju. Doista, samo Bog je izvor naše nade! U svjetlu Kristove trajne prisutnosti, mi Kristovi vjernici pozvani smo biti ljudi nade, kvasac društva, prijatelji ljudima, odgovorno zauzeti za opće dobro, socijalnu pravdu i međusobno pomirenje. Radosni uskrsni Aleluja koji danas pjevamo na našim liturgijskim slavljima, neka se čuje i u našem svakodnevlju. Pjevajmo ga usnama, pjevajmo ga prije svega srcem i svjedočanstvom svoga ljudskog i vjerničkog življenja. Brate i sestro, ako je uskrsli Gospodin postao tvoja radost i nada, navijesti ga i posvjedoči drugima svojom duhovnošću i društvenom zauzetošću! Budimo svjedoci uskrsne nade u svojoj ograničenosti i grješnosti, patnji i boli, siromaštvu i nezaposlenosti, zaboravu i odbačenosti, tami i beznađu. Otvorimo svojom ljudskošću prozore i vrata obzorjima uskrsne nade koja ne će razočarati jer u sebi nosi Božji potpis. Kao ljudi nade unosimo ljudskost i budućnost u zakonodavne norme, društvene programe, mjere i reforme, jer samo s nadom možemo graditi humano društvo i dati smisao životu.
8. Prigodom posjeta pape Benedikta XVI. Caritasovim prostorijama u Rimu, jedna siromašna žena reče: „Ovdje sigurno susrećete i vidite bol i patnju, ali mi ne gubimo nadu. Kad biste trebali odavde nešto ponijeti, uzmite, molim Vas, samo jednu stvar – nadu!“
Poštovana braćo i sestre, na dan Gospodinova uskrsnuća, i našega s njime, i mi prihvatimo i ponesimo najvažniji Kristov dar u naše obitelji i radna mjesta, ustanove i društvo: Dar nade! Neka nas sve uskrsli Gospodin u nadi hrabri! U radosti i bogatstvu Njegova dara sretan Uskrs Vama i svima Vašima!
Vaš brat i nadbiskup,
Marin Barišić
