Splitsko-makarski nadbiskupi
Braćo i sestre,
1. Više no ikada prije, danas živimo od vijesti i sa vijestima. Iako nas one često izazivaju i straše uza sve naše kritičko suprostavljanje, vijesti nas ne samo informiraju već i formiraju. U mnoštvu tolikih događanja i neugodnih svakodnevnih vijesti, danas nas i cijeli svijet sustiže jedna, doista, radosna i iznenađujuća vijest, vijest koja otvara i duboko osvjetljava zatvorenu pozadinu ogledala u kojem vidimo sebe i promatramo našu stvarnost. Vijest radosna, iznenađujuća i čudesna: "Uskrsnuo je"! Krist je uskrsnuo! Ta radosna vijest Kristova uskrsnuća razlog je našega okupljanja i slavlja, župne zajednice, Crkve katoličke i tolikih kršćana širom svijeta.
Pridružujemo se Isusovim učenicima, Petru i Ivanu, koji ne znajući o čemu je riječ, na dojavu o neobičnoj povredi groba, žure na grob. Ivan prvi stiže i zaustavlja se na pragu prazna groba, u kojemu su ostali samo povoji sa strane. Ta njegova stanka – pauza na svoj način govori o zahtjevnoj distanci i o duhovnom naporu onoga "vidje" i njegova "povjerova".
2. Što vidje i kako povjerova? Naša ljudska osjetila odražavaju našu ograničenost a naš razum, poput vrata i prozora, uspostavljaju šire, ali uvijek ograničene odnose s izvanjskom stvarnošću. Povezanost osjetila i razuma te dijalog razuma i srca osposobljava nas vidjeti i ono što je nevidljivo samom oku. Ono bitno oku je skriveno. Srcem se najbolje vidi. Srce nas najviše otvara prema drugima. Samo srcem možemo premostiti onaj prostor takozvane "ničije zemlje" koji uvijek postoji između osoba, nas i drugih, između našega svakodnevnog "vidjeti" i "povjerovati" drugima.
Ali, braćo i sestre, pred otajstvom Kristova uskrsnuća naše je srce uvijek maleno i kratkog dometa. Ona neizbježna stanka učenika Ivana ostala bi do kraja života navezana i određena samo uz ono "vidje", jer distanca između Boga i čovjeka, smrti i uskrsnuća neizmejrno nadilazi naše ljudske sposobnosti. Zato, sam Bog u svojoj ljubavi premošćuje tu neizmjernost. Njegova je incijativa! Kristovo je uskrsnuće milosno djelo Božje ljubavi. Bog prvi djeluje i poput onog prvog "praska" stvaranja svijeta, sada novim "praskom" Kristova uskrnuća ostvaruje ograničenog i smrtnog čovjeka u njegovoj konačnoj punini.
3. Otvorenost ljubljenog učenika omogućuje uskrslom Kristu da po daru vjere lakše i slobodnije s njime uspostavi novi životvorni odnos i prije uskrsnih ukazanja koja će uslijediti svim njegovim učenicima. Veličinu Božje ljubavi i dara vjere, Ivan će izraziti u susretu uskrsloga Gospodina s učenikom Tomom, rječima: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju"!(Iv 20, 29) Kristovo uskrsnuće je Božji govor, a naša vjera je naš odgovor. Zato mi nismo kršćani jer ljubimo Boga, već smo kršćani jer "vidjesmo i povjerovasmo" da Bog prvi nas ljubi.
4. U praznom grobu kao znak smrti i prošlosti ostadoše samo povoji u koje je bilo povijeno Isusovo mrtvo tijelo. U svjetlu Kristova uskrsnuća ne prepoznajemo li narav bliskosti i sličnosti tih grobnih povoja s našim različitim oblicima osobnih i društvenih povoja koji zarobljavaju, sputavaju i guše život? Nisu li i gospodarske krize posljedica zbroja naših grešnih povoja: egoizma, nepravde, nepoštenja, ovisnosti, tolikih vidljivih i nevidljivih povoja, komunističkog socijalizma a sada povoja grubog kapitalizma, ali uvijek istog tkanja onog praznoga groba? U svakom slučaju jedno je sigurno: sadašnje stanje u našem društvu i svijetu nije posljedica neke prirodne katastrofe, već je to rezultat ljudske gramzljivosti i pohlepe. Od svih recesija najopasnija je ona čovjekova uma i srca – kriza ljudskosti.
Kako izbjeći opasnost tih povoja za život naše mladeži ako ne računamo na Božju pomoć i duhovnu stranu životnog smisla? Ako im dajemo obrazovanje bez odgoja, znanje bez vrednota, zabrane bez primjera, zapovijedi bez svjedočenja, govor bez razgovora, onda, kako netko dobro primjeti da mladi, kojima mi, obitelj, škola, društvo, mediji, župna zajednica, preko dana predajemo kulturu bez života, navečer oni sami se predaju životu bez kulture.
Je li moguće našu bližnju i daljnju povijest osloboditi i osvjetliti od povoja tame i šutnje? Vjerujem da nam je svima stalo do povijesne istine a osobito do poštovanja prema tolikim žrtvama na različitim stranama i na različitim mjestima, koje su čak žive u odjeći bacane u jame i rudna okna iz kojih se vadilo bogatstvo, a u njihovu prazninu osobe bacale kao otpad. Dakako, povijest ne možemo promijeniti, ali ju je potrebno odmotati iz povoja šutnje, tame, i lažno prikazane prošlosti.
Nisu li grobni povoji ponegdje prisutni i u našoj kulturi ako se u svezi abortusa – prekida života na početku, i eutanazije – skraćenja života na kraju, ponegdje slavodobitno kliče: pobijedili smo – pobijedit ćemo? Je li to pozdrav životu ili je to klicanje smrti? Kako može, i zar može smrt drugoga (abortus i eutanazija), kao i socijalna ugroženost bez posla i primanja tolikih naših građana biti uspjeh i pobjeda, biti put sreće i ostvarenje vlastitoga života?
5. Braćo i sestre, uskrsli Krist pobijedio je sve zapreke i povoje života pa i tamu groba i strahotu smrti. Radost i novost svoga uskrsnuća Krist želi podijeliti sa svima nama. Uskrsli Gospodin želi da upoznamo Njega i Njegovu snagu uskrsnuća već ovdje i sada kako bi razne oblike povoja smrti oslobađali i pretvarali u haljine i odjeću života. "Zaodjenite se dakle - kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav!" Poziva nas sv. Pavao koji je i sam bio zahvaćen svjetlom i snagom Kristova ukrsnuća ( Kol 3,12 – 14). Uskrsli Gospodin po daru vjere i milosti krštenja oslobađa nas povoja smrti i oblači u novu odjeću dostojanstva svoje braće i sestara. On nas poziva da hodimo u novosti života. On nas želi osposobiti i vidjeti kao svjetlo i sol svijeta. Uskrsna vjera i nada ne udaljuju nas od društva i svijeta već nas osposobljavaju živjeti odgovorno na zemlji u perspektivi uskrsne nade. Poziva nas da novost Uskrsa unosimo u sve događaje i odnose društvene stvarnosti. Bez duhovnog, osobnog uskrsa nemoguće je civilno – građansko – društveno uskrsnuće, nemoguće je mijenjati povoje groba u odjeću i haljine života, u novo, odgovorno i solidarno ponašanje. Nisu dovoljni prigovori i moralne osude društvenih povoja raznih oblika smrti, već je potrebna naša kršćanska novost glasnosti i svjedočke prisutnosti.
6. Čudesna i radosna vijest Kristova uskrsnuća, braćo i sestre, toliko je važna i značajna za nas i za našu povijest da nas svaka nedjelja podsjeća na važnost i radost Kristova uskrsnuća. Mi kršćani živimo iz osobne povezanosti s Kristom raspetim i uskrslim, izvorom naše vjere i nade. Nije više moguće pisati cjelovitu biografiju ljudskoga života i povijesti bez novosti Kristova uskrsnuća. Sam uskrsli Gospodin u nedjeljnom slavlju nas susreće, tumači Pisma i uvodi nas dublje u otajstvo svoga i našega Uskrsa. On nas oslobađa ne samo povoja tjednoga stresa nego i naše razne oblike grobnih povoja pretvara u pojas dostojanstva osobe, sinova i kćeriju Božjih kako bismo i sami mogli postati pojas za spasavanje svojih bližnjih u potrebi.
7. Uskrsli Kriste, ljubljeni učenik Ivan zaustavio se pred pragom praznog groba s povojima sa strane. Ti, Živući, dolaziš k nama iz punine života ususret. Pomozi nam da naša stanka prijeđe u našu otvorenost uma i srca po kojoj ćeš se Ti slobodnije s nama sastati. Daj da u grobu naše sumnje ostanu samo povoji njezine prošlosti. Uskrsli Kriste, učini da se i mi danas prepoznamo u iskustvu tvoga ljubljenoga učenika koji "vidje i povjerova".
Ljubljena braćo i sestre, svima vama i vašima želim sretno i blagoslovljeno Kristovo i naše uskrsnuće!
Mons. Marin Barišić
Nadbiskup Splitsko- makarski
