Splitsko-makarski nadbiskupi
Oni koji pripremaju zaručnike za brak,svjedoče da danas čak i udaljeni zaručnici od Crkve, na svoj način, su svjesni da je njihova ljubav otvorena i usmjerena prema Otajstvu – Izvoru ljubavi. Oni osjećaju i naslućuju da je njihov brak, prostor, sakramenat velike ljubavi Krista prema nama. Svjesni te novosti u svom životu, iznenađujućim pogledom kao da žele reći jedno drugom: Pa mi nismo sve uzvanike pozvali na svadbu! Poput zaručnika iz Kane Galilejske žele da Isus i Marija blagoslove njihovu ljubav, njihovo bračno i obiteljsko zajedništvo. U tom smislu Marija i Isus postaju važniji od kuma, kume i vlasnika restorana.
Današnje nam evanđelje, braćo i sestre, upravo govori o svadbi u Kani Galilejskoj na koju zaručnici bijahu pozvali Isusa i Mariju. Dok to još nitko ni ne sluti, već u početnoj fazi Marija primjećuje nestašicu, poteškoće i krizu u koju ulaze mladenci. Vina nemaju! Sjećam se jednog događaja iz rimskih prvih dana, na pjaci Risorgimento, sudario se gradski autobus i automobil. Došla je policija. Pita nas putnike, što se dogodilo i kako se dogodio sudar? Ništa nisam vidio, gledao sam na drugu stranu, ne znam. Tako jedan, pa drugi i muškarci i žene. Svi šute, ne žele govoriti i svi bježe od stvarnosti. Ne žele se uključiti u neugodni događaj jer svatko ima svoje poslove i obveze. Ja sam se čudio kako su prije svi komentirali i imali što reći. Došao policajac i do mene, pita me jesam li ja što vidio. Sono straniero, non parlo italiano. Ne želim se ni ja uplitati u ovaj nemili događaj. Svi se čine stranci, šute i bježe.
Vina nemaju! Baš me briga, neka se sami snalaze. To je njihov problem. Ali, da je u poteškoćama tolikih zaručnika i bračnih drugova bilo onih koji primijetivši probleme neće šutjeti i bježati, već potražiti pravu riječ i odgovorno se postaviti, sigurno ne bi tolike obitelji i bračni drugovi doživjeli brodolom, već bi im se događalo ovo isto: Voda bi postajala vino. Kroz krizu bi postali zreliji i mudriji.
Marija čistim srcem prva vidi stanje i ne ostaje u šutnji. Ne bježi od poteškoća. Ostaje solidarna. Traži pravu riječ i izlaz iz krize. Traži pravu riječ kojom želi pristupiti nastaloj situaciji. Postaje glasnogovornica naša pred Isusom: Vina nemaju, i Isusova prema nama. Marija postaje i redateljica pothvata jer želi povezati i uključiti i druge u sam događaj. Sve što vam kaže, učinite! Prava riječ na pravom mjestu, u pravo vrijeme i na pravi način uvijek je obilježena ljubavlju. Takva riječ je djelotvorna i snažna. Oživljava. Tolike nevolje među nama, a i u svijetu su posljedica nedostatka prave riječi, posljedica su zlih riječi. Zla riječ ubija. Da se je uspjelo i znalo reći pravu riječ ne bi bilo tolikih svađa, sukoba, poniženja, neprijateljstva, rastava, patnji, agresije pa ni raskola i mnogih ratova. Prava riječ prožeta ljubavlju, uočava, uvažava, potiče, ohrabruje, liječi, oživljava.
Imaju kruha, a vina nemaju. Kruh označava ono nužno za tjelesni život, a vino je simbol svega onoga od čega čovjek radosno i sretno živi. Prije svega vino označava bračnu ljubav, vjernost i obiteljsko zajedništvo.
Dakako, uvjeti života, za razliku od vremena onih zaručnika iz Kane Galilejske, uvelike su se promijenili. Nisu više u upotrebi kamene posude za higijenu tijela, ali trajna i duboka simbolika Kane i onih šest praznih posuda, znak duhovnog zdravlja, ostaje prisutna u svakom vremenu, pa i u našem.
Marija i Isus, braćo i sestre, žele ući i u naš dom i sjesti za naš obiteljski stol. Žele podijeliti s nama ne samo naše poteškoće, križeve i patnje, već žele s nama podijeliti i množiti naše radosti. No, za neke obitelji među nama danas bi Marija rekla i kruha nemaju! Materijalna nestašica itekako može ugroziti i bračno i obiteljsko zajedništvo. Isto tako nedostatak posla i nezaposlenost može biti razlog praznih posuda i poremećenih odnosa. No, čini se da siromaštvo manje rastavlja nego bogatstvo. Može to čudno izgledati: Gdje kruha previše imaju – vina nemaju i gdje kruha dovoljno nemaju – vina imaju.
Naš potrošački mentalitet sa svojim konsumističkim zovom i agresivnom ponudom stvaraju u nama nametnute umjetne nepotrebne potrebe, koje nas čine lažnim siromasima. Htjeli bismo a ne uspijevamo kupiti sve ono što bismo kao ovisnici potrošnje željeli imati. Mentalitet tržišta i robe, rada i profita, kupovanja i trošenja, može nas zarobiti, svesti nas i osobe oko nas na stvar i korisnost. Osoba je nesvodiva na stvar. Osoba je slika Božja – dar, a ne objekt i stvar. Osoba ima svoj cilj i smisao. Samo osoba može biti voljena, ljubljena i poštivana u svom dostojanstvu. Nažalost, profit i zarada često su važniji od osobe, a posljedica toga jest – kruha imaju, a vina nemaju. Radi se od jutra do mraka, i subotom i nedjeljom. Događa se da je poslu i zaradi sve podređeno, i brak i obitelj i djeca.
Brak, obitelj i djeca su zapravo spojene posude. Nedostatak vina – ljubavi i zajedništva u braku osjeća se i stvara prazninu u životu djece. Ovdje želim spomenuti jednu studiju o ponašanju djece u prvim razredima osnovne škole. Učinjena je u jednoj europskoj zemlji, a netko će reći da je to i naša situacija. Studija ukazuje na negativne utjecaje i ponašanje djece. Primjećuje se da su djeca postala asocijalna i nasilna. Pokazuju nasilje, fizičko i psihičko preko SMS poruka, očituju već požudu i zavedenost pohlepom. Imaju svoje bande koje prijete i noževe nose u torbama.
Kod djece jako je naglašen kult uspjeha. U životu im znače samo osobe estrade, športa, filma, televizije, samo oni slavni i bogati. Pretjerani su sljedbenici konsumizma, i sve novo što se pojavi na tržištu, ono što nose i imaju njihovi idoli i lideri, žele to odmah imati. Za njih postoje samo pobjednici i znače im samo ljudi od karijere i uspjeha. Tek im je osam godina, a već su opsjednuti imperativima odraslih. Prebrzo i prisilno odrastaju i djetinjstvo im je pokradeno. Generacija je to dojena televizijom, a zadojena Internetom. Televizija je otela, rastavila i udaljila djecu od roditelja. Ta globalna maćeha – televizija, odgaja djecu i nameće im svoje tele-osobe idole i modele. Otac i majka, ako su normalni građani te rade u tvornici, uredu, trgovini, za njih su neuspjeli i beznačajni, nitko i ništa. Znače im samo pobjednici i oni slavni iz filmova, o kojima se u medijima govori.
Roditelji se obično ne snalaze i ponekad nemoćni odustaju od svoje uloge odgojitelja. Djeca sa svojim željama i zahtjevima postaju gospodari - tirani, tako da se danas govori o pedofobiji, ne o strahu za djecu već o strahu roditelja od svoje djece, kojima se ne usuđuju suprotstaviti, već im popuštaju i udovoljavaju u svemu. Dom je ispunjen stvarima i tehnikom a prazan osobom. Djeca su osamljena i prepuštena sama sebi. Za tjelesnu hranu jelo im je u frižideru, a televizija i kompjutorske igre im nude duhovnu hranu. Doista, kruha imaju, a vina – radosti i zadovoljstva nemaju.
Dakako, djeca smo svoga vremena i ne možemo pobjeći iz njega. Spomenuh da nije danas vrijeme kamenih posuda za vodu, ali njihova simbolika je prepoznatljiva. Tržište i roba, rad i profit mogu nas zarobiti i udaljiti, otuđiti u svome braku i obitelji. Previše smo vani, na poslu smo, nema nas doma. Ima li izlaza i kako ga potražiti da ne postanemo robovi tržišta i rada? Kako tu vodu da nas ne potopi pretvoriti u vino? Kako pomiriti i uskladiti posao i obitelj, rad i ljudsku afektivnost, tj, nestašicu vina - osjećaja, pažnje, ljubavi i zajedništva? Postali smo hladni, zatvoreni, bez emocija i pažnje. Vina nemamo. Ono što bi trebalo povezati i dovesti u skladnost, rad i afektivnost, u našem životu jest odmor. Odmor uključuje povezanost s osobama, osvježenje i življenje afektivnosti u braku, obitelji, župi i svojoj sredini.
Zato nije dovoljan izolirani i pojedinačni, rascjepkani i osamljeni odmor tj, možeš uzeti bilo koji slobodni dan u tjednu. Ali, čovjek nije stroj kojega treba malo ohladiti dok drugi strojevi rade. Potrebno je imati i zaštititi dan odmora, osobnog i zajedničkog, a u našoj kulturi, tradiciji i civilizaciji to jest – nedjelja. Nedjelja je osim za Gospodina i za obitelj, a ne za rad, trgovinu i prodaju. Koliki su brakovi i obitelji došli u krizu jer se netko vjenčao gotovo s poslom a ne s osobom. Opasnost je da bračni drugovi postanu stranci, udaljeni i otuđeni, da nemaju vremena jedno za drugo, jer su se predali samo poslu, te duhovni i emotivno ispražnjeni ponašaju se kao roboti. Poput kamenih posuda izvana, sve lijepo figurira, ali unutra su prazne – vina nema. Ako se nedjelja pretvori i svede na običan radni dan, bez nedjelje i svakodnevlje bi postalo praznije, bez vina, bez smisla. Upravo nedjelja – dan osobnog i zajedničkog odmora osvjetljava, osmišljava i čini kvalitetnijim rad i život radnog tjedna. Nedjeljno vrijeme posvećeno i darovano Bogu i bližnjima, nije nikada izgubljeno, već je bogat i snažan izvor humaniziranja i zdravlja osobe, obitelji i društva.
Zar simbolika onih šest kamenih posuda, ne predstavlja naših šest radnih dana koje svojim radom na raznim poljima punimo vodom, da se sedmog dana sve to pretvori u vino – našu radost i smisao života. Zar euharistijska pretvorba plodova ruku našega rada ne osmišljava prethodni tjedan i ne osvjetljava novi tjedan našega i zajedništva i rada? Braćo i sestre, doista je nedjelja pravi odgovor na onu nestašicu i izvor za onu prazninu - vina nemaju!
Istim ovim putem može se prići i tražiti izlaz za drugi dio spojenih posuda u obitelji a to su djeca. Da, uvijek su djeca sanjala i maštala, ali su im danas uz pokradeno djetinjstvo nametnuti i lažni modeli tj, ako nisi pobjednik i slavan, ništa si.
Uz televiziju, a daleko više od televizije djeci nedostaje otac i majka koji će im ne samo reći nego i posvjedočiti da je moguće živjeti i biti normalan i kad nismo pobjednici, bogati i u medijima. Od toga ih može doista zaštititi otac i majka koji će im uspjeti reći: vjeruj meni svome ocu i svojoj majci da je ovo istina. Kao što djecu ne odgaja televizija tako ih ne liječe psihijatri već roditeljska ljubav. Roditeljska ljubav stvara ozračje sigurnosti i radosti za svoju djecu i potiče ih na učenje i rad. Ljubav odgaja pohvalama, primjerom i smijehom. Smijeh nije oznaka samo bogatih i slavnih već smijeh nas čini zdravim i radosnijim. Roditeljska ljubav će biti sposobna i reći svoj razložni i razboriti NE, kada je to potrebno. Djeci je potrebno biti učitelj i svjedok a otac i majka najbolji su učitelji i svjedoci alternative sebično – individualističkom mentalitetu. Roditelji najbolje tumače i žive temeljnu gramatiku života, života s drugima, za druge i u zajedništvu.
ÄŚujemo da smo narod s najviše bolovanja i jedna od najbolesnijih nacija. Svima nam je jasno ako je obitelj zdrava, zdrave su osobe i društvo. Obitelj je srce i lijek društva, obitelj je pokretač ekonomskog razvoja i obnovitelj duhovno moralnog rasta.
U ove dane, zaista ćemo se naći pred svojevrsnim kamenim posudama, pred glasačkim kutijama, koje ćemo puniti glasačkim listićima na kojima ćemo po savjesti zaokružiti svoje kandidate i stranke. S pravom se pitamo u što će se pretvoriti izborna obećanja? Hoće li ishlapiti i ostaviti prazninu ili će se ta obećanja pretvoriti u novo vino u našim domovima i za obiteljskim stolovima. Hoće li se pretvoriti u stvarnost boljih zakona i propisa koji će podržati i zaštititi brak i obitelj te očuvati i promovirati njihova prava i dostojanstvo na svim razinama. Htjeli bismo se nadati da će ovi izbori biti na zdravlje obitelji, temelju zdravog društva i mladima, našoj budućnosti.
