Splitsko-makarski nadbiskupi
Evanđeoski događaj svadbe u Kani duboko je utkan u našu tradiciju i kulturu. Uostalom, govor je o mladencima – braku – obitelji, o temeljnom zajedništvu koje, dakako, uz svoje normalne rodbinske odnose, ima i svoje šire društveno značenje. Braćo i sestre, što nam govori događaj svadbe u Kani, nama danas koji smo ugroženi raznim gripama i zahvaćeni uz gospodarsku tolikim krizama? Koju poruku želi dati nama koji živimo u ubrzanom ritmu bučne glasnosti zvuka i povišenih tonova?
Doista, bučnost i glasnost obilježje je ne samo diskoteka, kafića, već i naših obiteljskih domova, do te mjere da nam je šutnja postala nepodnošljiva. Strah nas je tišine poput djece u tami. Nesposobni smo u tišini ostati i susresti se sa samim sobom i sa svojim bližnjima. Bježimo od sebe i bližnjih, razbijamo tišinu i skrivamo se u bučnosti sredine. Ipak, ponekada osjetimo da nam nedostaje tišine i sabranosti, kako one vanjske u našoj sredini, tako još više one nutarnje u središtu našega srca i uma. Zato nam je draga i važna evanđeoska vijest, događaj svadbe u Kani, da su Marija i Isus bar na kratko ušli i podijelili s nama našu bučnost i glasnost. Polazeći iz iskustva naših svadbenih slavlja, možemo samo zamisliti svadbu u Kani. Bilo je tu pjesme, svirke, kola. Teško su sustolnici mogli normalno razgovarati i čuti jedni druge. Ipak, vjerujem da su se Marija i Isus rado odazvali na svadbu svoje rodbine u Kani Galilejskoj. I danas je njima drago biti pozvani na svaku svadbu u naše hrvatske Kane, gdje je nažalost, sve manje svadba, a sve više različitih oblika ugroženosti braka i obitelji. Nikakvo čudo da se neki pitaju što će biti od braka i obitelji u budućnosti? Jedno je sigurno: opasna je budućnost koja se ne rađa iz naravnog braka i obitelji.
Približimo se svadbenoj dvorani. Iza zavjese buke i kulisa površnosti, Marija uspijeva čuti i vidjeti ono stvarno stanje i njihove životne potrebe. Uspjeva čuti i ono što buka zaglušuje i što površnost prikriva: "Vina nemaju"! No, ostaje otvoreno pitanje na što se sve odnosi ova Njezina primjedba: "vina nemaju". Da li samo na materijalnu nestašicu životnih namirnica ili gleda dublje i dalje? Uključuje li i nedostatak ljubavi, poremećaj narušenosti ljudskih odnosa? Marija sve to uspijeva prva primjetiti jer u sebi živi iskustvo nutarnje tišine, tj, sposobnost otvorenosti, slušanja i posluha Riječi Božjoj. Marija je Majka utjelovljene Riječi koja je iz vječne, božanske tišine kako kaže starozavjetni mudrac došla u našu bučnu stvarnost: "Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća Riječ s nebesa" (Mudr 18, 14-15). Marija, službenica Gospodnja, majčinski i vjernički, najdublje je povezana s utjelovljenom Rječju Božjom, koju pohranjuje, nosi i prebire u svome srcu.
Iz takvog njezinog bogatog iskustva slušanja i susreta s Božjom Riječi, majka Marija sposobna je čuti i slušati potrebe drugih. Sposobna je učiniti ih svojim vlastitim kroz odgovorno djelovanje. I dok se obraća svome Sinu, sam Isus želi reći da nastup i motiv njegova djelovanja nije Ona, njegova zemaljska majka, nego Njegov nebeski Otac. U svjetlu Riječi Božje, Marija, vjernica i majka, u slučaj mladenaca koji vina nemaju, uključuje svoga sina i poziva poslužitelje koje upozorava: Sve što vam kaže, slušajte – poslušajte – učinite! Slušati nekoga pretpostavlja pozornost. Pažljiva šutnja u svome srcu daje mjesto drugome, i prihvaća ga sa svim onim što drugi jest. Takvo slušanje rađa poslušnost djelovanja, bez obzira da li se ovo "vina nemaju" odnosi na nestašicu sredstava za život ili na nedostatak ljubavi, razumijevanja i zajedništva. U svakom slučaju, teško je u buci, bez nutarnje tišine, i čuti i poslušati, jer sve to zahtijeva usmjerenost na govor riječi i na zov stvarnosti.
Premda se kaže "zlato je šutjeti a srebro govoriti", ovdje se ne radi o šutnji koja ignorira, vrijeđa, ponižava, tj, o muku koji je u sebi gluh i nijem, ne o šutnji kao takvoj, već je govor o aktivnoj, kreativnoj, djelatnoj šutnji koja uvažava i liječi.
Poput Marije, i mi otvoreni čuti i poslušati Riječ Božju, postajemo sposobni nositi se s nestašicama stvari i problemom odnosa svojih i naše sredine. Zar u slušanju i vršenju Riječi Božje ne rastemo iz nedjelje u nedjelju okupljeni oko slavlja stola Riječi i kruha? Zar ne postajemo sposobniji čuti i poslušati glas Božji i zov bližnjih kroz svakodnevnu osobnu i obiteljsku molitvu. Samo svjetlo vjere i snaga ljubavi Božje u našim srcima, djelatan je i učinkovit lijek protiv svih mogućih kriza zajedništva života. Lako se danas razočarati i umoriti, srušiti sve ono što se dugi niz godina mukotrpno gradilo kroz bračno i obiteljsko zajedništvo. Ali, bez vjere u Boga, bez Njegove prisutne ljubavi u bračnom savezu, bez povjerenja u Boga i međusobnoga, opasnost je da nam najsvetije i najvažnije u životu bude ugroženo: brak, obitelj, djeca. Dobro je netko iz svoga vlastitog iskustva rekao: " Poslije smrti rastava braka je najveća tragedija u životu". Zato je potrebno u tišini srca čuti – slušati – poslušati i sve poduzeti da oni koji su ugroženi iz svoje životne drame, iz onoga svoga "vina nemaju", pronađu put kako bi vodu – svoje probleme, pretvarali u novu radost života.
Trajna je istina a danas još više, ona poznata rečenica Charlesa Peggy-a: "Žena je jedno neispunjeno obećanje". Dakako, to bi i žena mogla reći isto tako za svoga supruga. "Suprug je jedno neipunjeno obećanje". Rijetko se zaljubljenost i ljubav ostvare na razini ideala i početnih snova. Oženimo – udamo se za najljepšu, najpametniju osobu, uzmemo anđela a kasnije tog neostvarenog anđela iznenađeni prepoznamo kao samo jednu običnu, normalnu osobu. No, ljubav koja nije zatvorena u sami pogled jednog prema drugom, već je zajedničkim pogledom otvorena i usmjerena prema izvoru svoje ljubavi, čak i u oskudici vina, takva ljubav s Gospodinom uvijek uspijeva vodu pretvarati u vino. Samo ljubav Božja čini i supruga i suprugu, jedno drugom ispunjenim obećanjem.
Ovdje bih želio bih spomenuti jednu molitvu svetoga Filipa Nerija koji je živio u 16. stoljeću u Rimu, a koja glasi: "Gospodine, prati svoga Filipa da izlazeći iz kuće kao kršćanin, kući se ne vrati kao Turčin". Poštovani supruzi i supruge, zaručnici i zaručnice, nije li slična molitva potrebna danas još više u ovom mentalitetu, molitva za sebe i svoga supruga, molitva za tebe i tvoga zaručnika, molitva roditelja za svoju djecu?
Osim tišine srca, spremnosti čuti – slušati – poslušati Riječ Božju kao i vlastitu sredinu pored osim naše vjere i povjerenja, molitve i djelovanja, nema nekog cjepiva ni lijeka, za zdravi i ostvareni život zajedništva, uspješnog lijeka protiv onoga "vina nemaju".
Ali, što ako se ovo Marijino "vina nemaju" stvarno odnosi na ekonomsku nestašicu, na gospodarsku krizu? I u tom slučaju vrijedi isto ono Marijino upozorenje: čuti i slušati potrebe bližnjih. Učiniti ih svojima. Poslušati i djelovati. U svakom slučaju, Marija i Isus i tada su u našim poteškoćama s nama, u našim obiteljima, za obiteljskim stolom. Sam Isus, Emanuel – Bog s nama to nam svjedoči: "Ako me tko ljubi čuvat će moju Riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti"(Iv 14, 23). I tko god sluša riječi moje, tko god vrši volju Oca mojega, taj mi je brat i sestra i majka (Mt 12, 50).
Braćo i sestre, nismo u rodu samo po duhovnoj majci Mariji, već smo daleko više u srodstvu po Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Jedna smo Božja obitelj. Zato se usuđujemo kao jedna obitelj govoriti i Boga našim Ocem zvati, moliti ga za nas i za sve one koji "vina nemaju", koji su u nestašici i siromaštvu moleći: "Kruh naš svagdanji daj nam danas". Ne molimo za "kruh moj svagdanji", već za "kruh naš svagdanji". Ovo "kruh naš" uključuje nas i sve naše bližnje, osobito ugrožene u našoj sredini.
Već Stari zavjet poziva da podijelimo kruh svoj s gladnima i da plaća radnika ne smije biti odgođena za sutra. "Ne ikorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do sutra" (Lev 19, 13). A sveti Jakov opominje: "Evo plaća kosaca vaših njiva koju im uskratiste – viče i vapaj žetalaca dopriješe do ušiju Gospoda" (Jak 5, 4). No, svjedoci smo da u našem društvu toliki ne primaju plaću i po više mjeseci. Dobro smo svjesni da čovjek ne živi samo o kruhu i da kalorije ne mogu zamijeniti Radosnu vijest Evanđelja, ali sam Gospodin nas poziva da nam kruh ne postane posjed već zajedništvo - "kruh naš svagdanji". Svaka pohlepa, gramzljivost i nepravda ugrožava ne samo bližnjega već vrijeđa i Gospodina jer nema povjerenja u Boga. Kruh nije samo individualna privatna stvar, već kruh uvijek uključuje vjerničku odgovornost pred Bogom i širu društvenu pred bližnjima. Kad bismo poput zaziva "otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim", u Očenašu ovako stajalo: "Kruh naš svagdanji daj nam danas kako i mi dajemo kruha onima koji nas mole", što bi bilo od nas? Ne zaboravimo da je pored svih naših ruku i rada kruh prije svega Božji dar nama.
Braćo i sestre, kao ljudi, a još više kao Kristovi vjernici pozvani smo u svjetlu Riječi Božje slušati, vidjeti i odgovorno se zauzeti u svojoj sredini za one, za koje nas Marija upozorava da vina nemaju, koji kruha nemaju. Moleći svakodnevno Oca nebeskoga za obiteljskim stolom za kruh naš svagdanji, ujedno izražavamo svoju vjerničku i ljudsku spremnost, vidjeti, čuti i podijeliti svoj kruh s potrebnima. Nije li upravo ova naša otvorenost, osluškivanje i djelovanje u našoj sredini jedini i najbolji lijek protiv gospodarske krize, za jedno zdravije i humanije društvo?
Majko Marijo, pomozi svima nama da u buci i glasnosti svoga vremena budemo sposobni u tišini svoga srca čuti Riječ Božju i u njenom svjetlu osluškivati pozive ugroženih u našoj sredini. Gospodine Isuse sine Marijin, utjelovljena Riječi, Bože naš, poslušni tvojoj Riječi daj da oni koji su ugroženi i gladni, uz naše zauzimanje dođu do kruha i svoje životne radosti. A svima nama koji imamo kruh "naš svagdanji" povećaj glad za većom pravednošću u našem društvu. Gospodine, dok se zauzimamo za "kruh naš svagdanji" pomozi da ne zaboravimo da si Ti naš kruh života vječnoga. AMEN!!!
