Splitsko-makarski nadbiskupi

''A Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist'' – tako nas, braćo i sestre izvješćuje evanđelist Matej o Isusovu rodoslovlju. Jedna žena, djevica i majka, Marija, prekida muški niz rodoslovlja. Isus Krist je Božji Sin i ujedno Marijin sin: ''jer što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.'' Po Mariji, i našoj duhovnoj majci, Sin Božji ulazi u ljudsku povijest, postaje naš brat kako kaže poslanica Rimljanima: ''da budemo jednaki slici njegova Sina, da on bude prvorođenac među mnogom braćom'' (Rim 8,29). S posebnom pažnjom i osjećajima, braćo i sestre, slušamo Isusovo rodoslovlje na blagdan rođenja Marijina na njezinom otoku u Solinu. Slušamo ga ovdje na temeljima i korijenima hrvatskog naroda s pogledom ne samo na našu prošlost, već s posebnim osjećajem, promatrajući našu mladež na početku nove školske i vjeronaučne godine, pogleda uprta prema nebu da blagoslovi našu budućnost. Na blagdan Marijina rođenja u Isusovu rodoslovlju prepoznajemo i doživljavamo da duhovni korijeni našega hrvatskog naroda daleko nadilaze našu četrnaest stoljetnu povijest. ''Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda...'' I mi smo Abrahamovo potomstvo, potomstvo praoca naše vjere. Još i danas u našoj kulturi brojimo rodoslovlje po muškoj liniji, po liniji oca. U rodoslovlju prije i danas spominje se samo roditelj – otac, a roditelj – majka je odsutna.

Ali tko je danas zapravo odsutan? Otac ili majka? U svakom slučaju danas nije lako biti roditelj, ni otac ni majka. Već u prošlom stoljeću mnogi su upozoravali na odsutnost, izgubljenost oca. Govorilo se o ''mentalitetu, kulturi, društvu, generaciji bez oca''. Nije tu riječ o Prvom i Drugom svjetskom ratu koji su nepovratno udaljili tolike očeve od obitelji i djece. Na žalost nama se to ponovilo u agresiji na Hrvatsku gdje su tolika djeca ostala bez oca, a žene bez svojih muževa.

Dakako, u izrazu ''generacija, društvo bez oca'' nije govor samo o poginulim očevima, već se misli na tolike žive očeve koji se više ne snalaze u svojoj ulozi oca ni u obitelji ni u društvu. Osjećaju se izgubljenima, odsutnima i suvišnima. Istina, uvijek je žena – majka držala tri ''kantuna'' kuće, a danas uz veću prisutnost u društvenom životu, u generaciji bez oca pripao joj je i četvrti ''kantun''. Vrijeme se mijenja i mi se mijenjamo u vremenu. Dobro je došla ravnopravnost muškarca i žene u našoj kulturi. Ženski element i ženska psiha uvelike doprinosi bogatstvu i normalnosti osobnog i obiteljskog, društvenog i crkvenog života. Sama ljudskost je bogatija u različitosti muškarca i žene. Bog je stvorio čovjeka – ljudskost kao muško i žensko. Odnos je to uvažavanja, suradnički, a ne suparnički odnos u kojemu se treba boriti za prevlast, nadmoć jednog nad drugim. Na žalost, u suparničkoj borbi prevlasti stvaraju se psihološka bojišta, čudne i lažne emancipacije. U tržišnom, potrošačkom, konsumističkom mentalitetu, nerijetko se promovira i reklamira kao ideal ženska ljudskost bez braka i majčinstva kao da s brakom i majčinstvom žena gubi svoj identitet i osiromašuje svoju ljudskost. Zar je ideal neutralno žensko?

Međutim, gdje je otac? Potražimo ga. Na gubitak uloge oca svakako su utjecali ekonomski odnosi. Nije više samo otac koji radi i zarađuje. Nisu rijetki slučajevi da je danas otac bez posla i obitelj živi od majčinih primanja. Uz gospodarske tu su i kulturološki, psihološki pa i ideološki korijeni generacije bez oca. Riječ otac postala je suvišna, nesimpatična, bilo da se radi o zemaljskom bilo o Nebeskom Ocu. Moglo bi se reći da je zbog zanemarivanja Nebeskog Oca nastradao i zemaljski. Ateističke ideologije zamijenile su Boga Oca sa idolima nacije, rase i klase. Stvarale su bratstvo i zajedništvo, ali bez oca. Sve tri velike ideologije obećavale su sigurnost i prosperitet, a doživjele su brodolom poput Titanika. A sinovi i kćeri preživjelih putnika kao da više nikome ništa ne vjeruju. Beznadno se hvataju splava i žive na svom otočiću zatvoreni u svoj individualizam i egoizam. Dakako, i dalje bez oca, žive sebično veličajući kult sadašnjeg trenutka kroz ritual konsumizma.

Braćo i sestre, stižu i dobre vijesti! Generacija bez oca ne može bez oca. Ova generacija naslućuje da je ljudski život hodočašće prema cilju nebeske domovine, preme Pater – Ocu po kojemu se i naziva domovina – patria. Prošlo je vrijeme ne samo borbe, nego ignoriranja i ravnodušnosti prema ocu. Bilo je to vrijeme samodostatnosti, oholosti ljudskog uma koji je generaciju bez oca ostavio beznadnom, izgubljenom i zatvorenom pred budućnošću. Tamo gdje se čovjek povlači u sebe i zatvara u svoj egoizam, gdje misli obuhvatiti čitav svemir u svoje uske horizonte rađa se tjeskoba, besmisao i osamljenost. Dobra je vijest da se želi i osjeća povratak oca. Ta trajna želja i potreba povratka oca lijepo je izražena u našoj poznatoj pjesmi: ''Vrati se mili ćale, čekam te ja i seja…'' kao i ona: ''…vrati se sretno domu svom, bez tebe naša mama je sama dok čeka na povratak tvoj!'' Čini se da je tema otac danas prisutnija i u literaturi, filmovima i tv-serijama. O kako bi bilo dobro da tema oca bude još prisutnija na svim područjima društvenog, kulturnog i vjerskog života. Po rodoslovlju oca prepoznajemo svoj kontinuitet i nacionalni identitet.

Poštovani oče, ne možeš biti odsutan iz života svoje djece jer ti si, zajedno sa svojom suprugom, prvi, pravi i nezamjenjivi odgojitelj svoje djece. Vi, roditelji, iz ljubavi darovali ste im život. Niste samo biološki roditelji, već vaše roditeljstvo, očinstvo, prelazi u duhovno očinstvo. Otac koji nije duhovni otac doista svoju djecu čini generacijom bez oca. Oče, ova tvoja uloga – uloga odgojitelja duhovnika, zajedno sa svojom suprugom, nije prenosiva i ne može se delegirati. Pozdravljam vas, drage majke – heroje života, koje doista nosite na svojim leđima najveći teret ne samo roditeljstva, već obiteljskog i društvenog života. I vi same očekujete, kao i vaša djeca, da odgovornu ulogu odgoja i obrazovanja vašeg potomstva s vama podijeli vaš suprug. I mnogi to radosno i čine. Otac svoj poziv i prisutnost u obitelji ne može zamijeniti ili nadomjestiti ni karijerom ni poduzećem ni ugledom ni bogatstvom. Djeca ne žele da otac svoje vrijeme, razgovor i komunikaciju zamijeni skupocjenim darovima i igračkama, već žele dar oca i oca suigrača.

Uza svu moguću skrb i pažnju, zauzetost i ljubav žene-majke prema djeci, opasnost je da ''generacija bez oca'' postane feminizirana. A zar znakovi te feminizirane generacije nisu već donekle prisutni i prepoznatljivi u našem društvu? Ako je u hrvatskom društvu odsutna inicijativa, nedostatak duha poduzetništva, hrabrosti i rizika ulaganja, odgovornosti i odlučnosti, smjelosti i pionirskog iskoraka, a proširenost kafića, trgovina i butika što to drugo znači nego da smo u dobroj mjeri feminizirani. Feminizirana generacija traži sigurnost, zaštitu, traži da im sve drugi osigura i ispuni njihove potrebe i želje. Za takvu generaciju sve ustanove i društvo u cjelini postaju svojevrsni produžetak majke. Feminizirana generacija odgađa brak ili se nikada ne ženi.

Oče, tvoja djeca za normalan rast i razvoj, odgoj i obrazovanje, trebaju i traže tebe. Trebaju i traže oca, jasno prijatelja i uzor, a ne gospodara, da ih takav otac hrabri svojom odlučnošću i odgovornošću, jača njihovu kralješnicu i snaži njihova leđa za odgovornu slobodu i radost življenja. Trebaju tvoju mušku ljudskost, tvoju pozitivnu agresivnost i kreativnost, da se ne zaustave i ne klonu pred izazovima i životnim poteškoćama. Trebaju svjedočanstvo tvoje duhovnosti. Duhovnost nije nešto pasivno i statično, sladunjavo i umirujuće jer prava duhovnost obilježena je ljudskom muškošću jer je duhovni život uvijek bio svojevrsna borba i bitka. Ako im nedostaješ ti, otac, nadomjestit će te s raznim oblicima ovisnosti očuha koji im se nude.

Dakako, nikada nije bio jednostavan odnos oca i djece. O tome nam svjedoči i Isus u prispodobi o ocu i njegovom mlađem i starijem sinu. Mlađi sin napušta oca, ulazi u svijet ovisnosti i gubi se u hedonističkom mentalitetu. I stariji, koji je ostao kod kuće, gubi dobre odnose.

Danas, u generaciji bez oca tko se zapravo izgubio? Ne svjedoče li toliki izliječeni ovisnici, mladići i djevojke, da su posrnuli zbog izgubljenog oca, a svoje izlječenje duguju radosnom očevom povratku u obnovljenu obitelj. ''Ustat ću i poći k ocu.''- govori izgubljeni sin. Iste ove riječi danas su u srcu i na usnama tolikih očeva koji imaju potrebu povratiti se u život svoje djece i svoje obitelji. Oče nebeski, svatko ti od njih to šapće na svoj način: ''Slušaj Oče svoga sina koji je u ulozi oca. Ne mogu više biti stranac svojoj djeci. Ne mogu više nedjeljom ostati na prozoru i gledati kako moja djeca s majkom bez mene idu na svetu misu u župnu zajednicu. Ustat ću i poći s njima! U Crkvi - zajednici vjernika, u molitvi Očenaša tebe će Oče nebeski Ocem zvati, a ja, njihov zemaljski, otac slika i znak Tvoje prisutnosti, sam odsutan. Vrijeme je Oče. Ustat ću i poći k Tebi s njima! I to odmah, na početku ove nove školske i vjeronaučne godine.''

A ti Blažena Djevice, Gospe od Otoka, danas na blagdan tvoga rođenja, blagoslovi sve obitelji, zagovaraj naše majke, a posebno ohrabri naše očeve da njihov sretan povratak u obiteljski dom i u obitelj župne zajednice bude blagoslov ne samo za uspješnu novu školsku i vjeronaučnu godinu njihove djece, već i radostan život ove generacije s ocem i blagodat svih budućih rodoslovlja hrvatskog naroda. Amen.