Splitsko-makarski nadbiskupi

Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku!

Tim riječima, braćo i sestre, starozavjetni prorok Izaija opisuje stanje svoga naroda koji živi u nesigurnosti, strahu, izgubljenosti, u tmini svoga beznađa, ali ne bez svjetla nade. Prorok je uvjeren da tmina nije trajno stanje i jedini čovjekov izbor niti je ona konačna sudbina i smisao povijesti.

Slika naroda koji u tmini hodi, pored vremenske i kulturne distance, nije danas ni nama strana. Štoviše, postaje suvremena i nacionalno prepoznatljiva. Nije li to očito u tami društvenog raslojavanja na mali broj sve bogatijih i sve veći broj siromašnijih s malim primanjima koji ne uspijevaju pokriti najosnovnije svakodnevne potrebe. Zar se to ne vidi u tami društvene nejednakosti, nepravdi, koristoljublju, sebičnosti, ugroženosti prava na život i dostojanstva osobe. Prepoznajemo to u tami nepoštivanja kulture i tradicije nedjelje, relativizmu vrednota, poremećaju kriterija dobra i zla, istine i laži te gubljenju duhovnih i moralnih ideala. Nije li, na svoj način, hod u tmini već teoretski prihvaćen i praktično udomljen kroz narušene društvene i moralne odnose, osobito ako se nameće mišljenje da je iza naših leđa kaotični slučaj, a na putu ispred nas tama – ništavilo. Ako je sve slučaj i ništavilo, kakva je onda sudbina nas i naših stopa pravde, solidarnosti i ljubavi? Sudbina tmine ili svjetla?

Sudbina svjetla, braćo i sestre! Jer, narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku. Pobjeda života! Jer u tami noći zasja lice Boga našega! Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi. Nebeski glasnik naviješta nam događaj koji učini Gospodin – veliku radost za sav narod: Danas vam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete Novorođenče gdje leži povijeno u jaslama. Život se pojavio! Bog čovjekom posta! U tami betlehemske noći zasja nam, ne teorija, već događaj! Ne poruka, već osoba! Bog Otac – Ljubav, a ne kaotični slučaj! Na pitanje ljudskog života, na pitanje smisla našega hoda, na naše patnje i nade, Bog nam ne pruža uzvišenu nauku o svojoj ljubavi, već nam u svojoj ljubavi Bog daruje samoga sebe. Betlehemsko svjetlo – novorođeno Dijete objavljuje nam lice Boga. Otkriva nam naše dostojanstvo sinova i kćeri Nebeskog Oca.
Božićnu radost, koja nas zahvaća, okuplja i zbližava, radost koju nosimo u svome srcu želimo podijeliti u obitelji, u župnoj zajednici i sa svim ljudima. Radost je to našega spasenja koju svima daruje Otac nebeski. Radost je to pomirenja koje darujemo jedni drugima. Milost Božja, spasiteljica svih ljudi potiče i naša srca da budemo dobrostivi jedni prema drugima, a osobito prema Njemu u Njegovoj braći i sestrama, siromašnima, bolesnima, nemoćnima, osamljenima…

Noćas želimo biti blizu i onima koji u svojoj sredini nisu osjetili toplinu ljudske riječi, niti dar srca. Blizu svima koji su razočarani hladnoćom ovoga svijeta i nemarom ljudi u koje su polagali svjetlo nade, a ostavljeni su u tmini. Zatvorena vrata betlehemskog svratišta, hladna i bešćutna srca na koja su kucali Marija i Josip i danas su surova stvarnost za mnoge pojedince i obitelji.

Svi oni, koji su na periferiji života, bolesni, osobe s invaliditetom, nezaposleni; koji žele, ali ne uspijevaju; koji su bez škole i veza, bez mogućnosti da kupe radno mjesto ili potkupe odgovorne; koji su bez osnovnih sredstava za život – oni su Betlehem danas u kojem se novorođeno Dijete rađa dijeleći ga sa svima njima. I ne samo to, oni su nam znak i ispit na putu naše crkvene i društvene savjesti. Jesmo li narod koji hodi u tmini ili narod koji vidje svjetlost veliku?

Želimo noćas s Božićnom porukom siromašnog nemoćnog Djeteta koji se rađa u štali, biti blizu i onima koji žive u izobilju kao i onima koji obnašaju uloge moći i vlasti. Svima nam je potrebna blizina i radost Božića. Vjerujemo da u Božićnoj radosti možemo osjetiti i shvatiti da je, dijeleći vrijeme sa svojom obitelji i bližnjima, malo potrebno da čovjek bude zadovoljan i sretan. Jer, nisu sreća i blagoslov samo u posjedovanju i vladanju, već u darivanju i služenju.

Koliko je sreće propušteno robujući često i nepotrebno poslu i zaradi, ugledu i karijeri, zanemarujući ono jedino što daruje pravi mir i radost? Kolikima smo ostali dužni pažnje i vremena, priznanja i zahvalnosti? Ne mogu biti sam sretan. Drugi, bližnji su ključ i kriterij naše sreće. Sreća je u malom, običnom. Mali gesti dobrote imaju ogromni prostor, snažnu energiju i svoju dugu nade koja u sebi nosi smiješak novosti i pogled budućnosti.

Ponekad, sebično i zavidno mislimo da smo mi dobri, a drugi zli i da uvijek drugi uspijevaju, a mi ostajemo prikraćeni, da je drugima dobro, a samo nama teško i loše. S takvim odnosima naše svakodnevlje prekriva tmina zavisti i netrpeljivosti, tmina beznađa i ogovaranja kako u malim društvima za stolom tako i na razini medijskih napisa, vijesti, razgovora na televiziji, čak i u saborskim raspravama. Budući da smo preko medija postali (su)dionici svih događaja i tema, opasnost je da se uvuče neraspoloženje i predrasude, pesimizam i beznađe u naše misli i odnose, u naše obitelji i narod. Nije dobro i nismo na putu svjetla ako se posvećuje više pažnje i prostora ljudskoj zloći, lošim vijestima i negativnostima, negoli svjedocima svjetla, vjere, nade i ljubavi. Sijači beznađa i tvorci društvene magle udaljavaju od nas svjetlo i razloge naše nade. Vrijeme je, braćo i sestre, da udomimo svjetlo betlehemske noći, da budemo svjedoci radosne nade koju često tražimo i na pogrešnim putovima.

Životno nam iskustvo govori da temelj naše nade, sigurnosti, radosti i optimizma ne mogu biti stvari, događaji i ljudi kojima povjeravamo budućnost našega društva. Prisjetimo se samo koliko smo nade polagali u stvaranje svoje samostalne i neovisne države Hrvatske. Žrtvom naših branitelja ostvario se taj san, a opet vidimo da to ne može biti konačni cilj koji će nas izvesti iz naših tmina i ispuniti mirom, slogom i zadovoljstvom. Ni materijalna dobra, ni ljudsko prijateljstvo, ni dobra primanja nisu jamstvo unutarnjeg mira i trajne sreće. Koliko smo se puta osobno uvjerili kako je varljiva sreća koja se gradi samo na materijalnom i prolaznom?

Božić nam daruje stup, vertikalu svjetla na putu našega hoda kroz tmine. Samo Božićna nada koja nam zasja u rođenju našega Spasitelja, temelj je i svjetlo naše budućnosti. Nada koja je nosila i očuvala Izaijino vrijeme i njegov narod, ta ista nada očuvala je i bila svjetlo našem hrvatskom narodu kroz duga stoljeća hoda u tmini.

Želio bih, draga braćo i sestre, da mi kršćani koji slavimo Božji i vjernički Božić, kao i svi ljudi dobre volje, u svojoj sredini, budemo nosioci nade za ovaj svijet. To ćemo biti ako nadiđemo samo kritiziranje tmina u krugu obitelji i manjim grupama, Crkvi i društvu i ako uspijemo s betlehemskim svjetlom i svojom dobrotom upaliti barem jedno svjetlo nade. Budimo to svjetlo! Podržimo u drugima i s drugima svaki plamičak nade. Svjesni svih poteškoća i tmina u svome životu, obitelji i društvu, pokušajmo prepoznavati i stajati iza onoga što je dobro. A nije sve tamno i loše. Osobito to nije i ne može biti poslije rođenja Boga koji čovjekom posta i osvijetli naše tame. Toliko je znakova Božje dobrote i ljubavi, dobrih djela i dobrih ljudi u našoj sredini, Crkvi i narodu. Samo uočavanje i otkrivanje te dobrote u našem svakodnevlju mijenja nas jer nas zahvaća i čini svjedocima i promicateljima svjetla tamo gdje prijeti opasnost da se zlo i tama nametnu.

Božić nas poziva da svoju ljudsku nadu oplemenimo i opravdamo razlozima Božića – Boga koji iz ljubavi čovjekom posta. Posebno u razgovoru s Njime, u molitvi, u sakramentima Pomirenja i Euharistije. Zaživimo sakrament Potvrde kojim smo kao zreli odlučili kročiti putem nade, da bismo tako ohrabrili sve naše mladiće i djevojke koji su na putu priprave za ovaj sakrament.

Kad razmišljamo o ljudskoj nadi uvijek mislimo na ono što mi očekujemo od Boga. Znajmo da i Bog nešto očekuje od nas. I On se nada. Ljubi i nada. Zato i posta čovjekom – radi čovjeka. Bog nas je stvorio da budemo sretni i nada se da ćemo mu povjerovati. Postao je čovjekom i nada se da ćemo prihvatiti Njega i Njegovo spasenje. Eto što je važno, ne da u svom životu postignemo sve što se nadamo, nego da se ispuni Božja nada koju On polaže u nas – naše spasenje.

Na našem životnom putu, osobnom, obiteljskom, društvenom i naše otvorenosti prema drugima itekako su nam potrebni ljudi znanja i stručnosti, ali i više od toga: potrebni su nam ljudi poštenja, dosljednosti, iskrenosti, odgovornosti, humanosti. Potrebni su nam ljudi nadahnuća, Božićnog svjetla i nade.
U ovoj svetoj Božićnoj noći, osvijetljeni svjetlom lica Boga našega, sve vas pozivam, braćo i sestre na putu iste vjere i nade, da se betlehemsko svjetlo nastani u našim srcima i odnosima. S više dobrote, poštenja, odgovornosti i solidarnosti gradimo naše svakodnevlje. S većim osjećajem za pravdu i pravednost osvijetlimo našu sredinu, a dobrotom i solidarnošću pretvorimo je već sada u svetkovinu života, Sredinu obiteljsku i društvenu. U Božićnoj radosti, darivajući jedni druge, otvorimo dušu Novorođenom Djetetu da nas On prosvijetli i obdari najvećim bogatstvom – darom samoga sebe.

Betlehemsko Dijete, koje si ušlo u tamu svijeta, budi naše svjetlo! Ti koji si postao naš suputnik, budi naš Put! Ti koji si obukao našu obuću, daj da te slijedimo. Mlado Sunce s visine obasjaj naše tmine da doista, uza sve poteškoće, budemo kršćani, vjernički narod koji svjetlost vidje veliku.
Svima vama, braćo i sestre, od srca  želim sretan i blagoslovljen Božić.