Splitsko-makarski nadbiskupi
1. U svom proročkom viđenju pisac knjige Otkrivenja, koja se pripisuje sv. Ivanu apostolu, uvodi nas u novu, konačnu dimenziju ljudskog života i povijesti: Ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. Ni mora više nema! – tog simbola kaotičnosti i uzburkanih i poremećenih odnosa; ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti… Onaj, koji je Alfa i Omega, reče: Evo, sve činim novo!
2. Draga braćo i sestre, građani smo ovog prvog neba i zemlje koja je u svojim porođajnim bolima dinamično usmjerena ne prema kraju, nego prema svome svršetku, svojoj svrsi, smislu, ostvarenosti iza koje stoji Onaj koji je iznad svega, koji „sve čini novo“, Onaj koji je naš Otac i Stvoritelj. Danas se opraštamo od našega don Ivana Grubišića koji je baš ovdje, u Dicmu, napravio svoj prvi ovozemaljski korak. Iz ove župe i ove zajednice vjernika svetoga Jakova, pozvao ga je Gospodin u svećeničku službu, da bude vidljivi znak novog neba i zemlje među braćom i sestrama.
3. Tako ga je Krist po njegovu nadbiskupu poslao da bude navjestitelj Radosne vijesti najprije u Neoriću, zatim u Kaštel Sućurcu, pa u Splitu u župi sv. Petra i u novoosnovanoj župi sv. Roka do redovitog umirovljenja od župničke službe kad je napunio 75 godina života. Teško je bilo, u ono vrijeme jednoumlja, biti taj znak, ali se don Ivan trudio biti otvoren prema svima. Kao čovjek, vjernik i svećenik, marljivo je koristio mnoge svoje talente koje mu je Gospodin udijelio, te je ostavio dubok trag u svim sredinama u kojima je vršio svećeničko poslanje. Gdje god je djelovao pokretao je nove inicijative i načine u naviještanju evanđelja. Neosporno je da je bio vrstan kateheta koji je znao privući pažnju slušatelja i sugovornika. Za nas će upravo ostati zapamćen najviše kao svećenik. Svećenički poziv je bio njegov prvi, jedini i istinski poziv u kojem se mogao cjelovito i potpuno ostvarivati.
4. No nije ni tajna da je don Ivan s godinama dolazio u napetost sa svojim ordinarijima. Ni u snu nisam mogao zamisliti da ću i sam biti dio tih napetosti kad me don Ivan, u svojoj 76. godini života, iznenadio svojim ulaskom u aktivnu stranačku politiku koja je nespojiva sa službom katoličkog svećenika. Kad sam doznao za tu njegovu namjeru, odgovarao sam ga i poticao da svoje svećeničko vrijeme i talente i dalje koristi za pouke u vjeri i duhovna promišljanja. Naglašavao je da se on ne želi baviti politikom, ali da ga drugi na to nagovaraju i potiču. Na kraju je i sam shvatio da se koristilo njegovo ime i njegovo svećeništvo za nešto što je doista strano svećeniku. Kad je uvidio da je politika pretvrd zalogaj za idealistu i humanistu kakvim je želio biti, piše mi u jednom svome pismu: „Imao sam dobru namjeru i želju da nešto učinim za dobro hrvatskog naroda i građana Hrvatske ali 'rebus sic stantibus' uvjerio sam se da se ne može ništa postići.“
5. Vidjevši da je taj mesijanski izlet u politiku neslavan zbog, kako kaže „odsutnosti morala iz politike“, piše i predsjedniku Hrvatskog Sabora pred kraj saborskog mandata da je donio odluku (citiram) „da se dalje neće baviti aktivnom politikom niti se natjecati za bilo koju funkciju u ovakvim našim okruženjima“. U tome pismu kao jedan od razloga za izlazak iz politike je bio i taj da „bude sve pravno učinjeno kako bi mi Nadbiskup skinuo suspenziju od nekih čina svećeničkog reda“. Na isti način se odrekao i uloge vijećnika u gradskom vijeću grada Splita.
6. Ispunivši uvjete koje propisuje crkveni zakon napisao sam mu dekret o otpuštanju kazne suspenzije u kojem između ostalog stoji: „…kaznu obustave sam Vam proglasio žalosna srca…Sada mogu reći da Vam otpuštam ovu kaznu radosna srca…“ I don Ivan je osjetio iskrenu radost što je kasnije i izrazio u svojim pismima. I naša mjesna Crkva, naš prezbiterij tada je osjetio zadovoljstvo, a osobito kad je don Ivan pred Božić prošle godine došao u svećenički dom, među svoju braću, kolege i vršnjake, kako bi nastavio služiti Bogu onako kako je to izrazio u činu svoga ređenja stavljajući sebe u poslanje Crkve sve do kraja života. Tu se očitovalo naše svećeničko zajedništvo koje nikada ne prestaje jer je ono sakramentalno i koje je teško shvatljivo svima onima koji nisu dionici dara svetog reda.
U našem svećeničkom domu don Ivan je uvijek imao pripravljeno mjesto. Okružen zajedništvom svoje subraće svećenika te praćen ljubavlju i skrbi časnih sestara Služavki Malog Isusa iz toga našeg svećeničkog doma don Ivan je prešao u dom Oca nebeskoga, u prostranstvo novog neba i nove zemlje.
7. Današnje evanđelje nam govori da nam je Isus u kući Očevoj pripravio mjesto. Mi ljudi često lutamo ovom zemljom i njenim „morima“ pokušavajući pronaći ili sebi stvoriti dom ovdje, koji bi bio vječan i siguran, svima jednako dostupan i pravedan. Dok hodamo ovom zemljom stalno smo u opasnosti da izaberemo i poneki krivi put ili stranputicu, da nas zaslijepi privid istine, a život postane borba za vlastite interese i ostvarivanje svojih ambicija. Opasnost je još veća ako uđemo u maglu koju stvaraju oni kojima nije stalo ni do čovjeka ni do Boga. No, apostol Ivan nas je u prvom čitanju jasno upozorio da pogled, onaj trajni egzistencijalni pogled, trebamo uprijeti u novo nebo i novu zemlju koja silazi s neba od Boga. Ne samo pogled, već i korake trebamo usmjeriti u taj Sveti Grad, Šator Božji s ljudima. Isus Krist poučava svoje učenike i nas vjernike da je uzalud podizati trajno prebivalište i dom na ovoj zemlji. On sam ne gradi svoje prebivalište na ovoj zemlji već odlazi pred nama u vječni dom Oca nebeskoga kako bi nam pripravio mjesto, te ponovo došao i uzeo nas k sebi. Tako nedvosmisleno i sa svim autoritetom Isus za sebe kaže: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ Time nam je pokazao spasonosni smjer i put, uveo nas u svu istinu i darovao nam život vječni.
8. Ni mora više nema! More za pomorca, barem simbolički, nestaje kada uplovi u luku i stane na čvrsto tlo. Tada prestaju juga i bure, valovi, nevere i morske bolesti, sva valjanja, lutanja i opasnosti od raznih pirata. Iako mu je putovanje bilo nemirno, vjerujemo da je don Ivan konačno privezao svoj brod u sigurnu luku i stao na čvrsto tlo usmjerivši svoj pogled u novo nebo, u novu zemlju, u novi dom i domovinu, u Lice Milosrđa. To i jest jedina baština koja ostaje kada sve prijašnje umine.
9. Dok se opraštamo od don Ivana, koristim ovu priliku i zahvaliti mu na pastoralnoj zauzetosti, kao i na svakom susretu, razgovoru i pismu. I kad se nismo slagali, znao sam mu reći: „don Ivane, uvijek ću te poštivati kao čovjeka i osobu.“ Također u ovom trenutku izražavam svoju sućut don Ivanovoj rodbini i prijateljima, kao i zahvalnost svima onima koji su mu u životu na bilo koji način iskreno pomagali. Na poseban način zahvaljujem don Ivanovoj nećakinji, nevjesti, časnim sestrama i upravitelju svećeničkog doma.
10. Dragi don Ivane, opraštamo se od tebe u crkvi svetoga Jakova, domu tvoga krštenja i mlade mise, tim neizbrisivim događajima tvoga vjerničkog i svećeničkog identiteta. Sve prolazi i uminu, a ostaje pogled i susret Onoga koji je „Nadasve“ i čovjeka grešna i ograničena. Zato, kad se budete ugledali, želimo ti da se prepoznate! Da to bude Očev milosrdni pogled i radosni zagrljaj Boga Oca i svećenika don Ivana. Amen!
