Propovijed đakona don Slavka Volarevića na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM, 2019.

Poštovani oče nadbiskupe, oci biskupi, generalni vikaru, odgojitelji, profesori, župnici, đakoni, bogoslovi i sva druga braćo i sestre, slaveći otajstvo bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije prigoda je da molimo razmišljajući i razmišljamo moleći. A pred ovim otajstvom Crkva je molila i razmišljala još od svoga početka – ona koja je rodila Boga, upravo zbog toga, nije mogla imati ništa s grijehom. Da je bila okaljana grijehom, ne bi mogla biti službenica Gospodnja. Ona je „u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Otkupitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage istočnoga grijeha“. A papa Pio IX., 1854. godine, ovu je vjeru Crkve bulom Ineffabilis Deus svečano proglasio od Boga objavljenom i obvezao sve vjernike na nju.

Kao i pred drugim otajstvima, i pred ovim, dolaze nam pitanja: Kako je to Marija bezgrešna? Postoji li objava o tome? Je li to uopće moguće? I ta su pitanja opravdana. Zapravo, sva pitanja koja iskreno traže smisao, koja idu tragom logosa, opravdana su. Tražiti od čovjeka da se odrekne pitanja ne bi bilo pravedno. To bi značilo tražiti od njega da se odrekne smisla, istine, logosa, a bez toga čovjek bi ostao i bez samoga sebe.

Međutim, prije nego dopustimo sebi postaviti ova pitanja, kako bi ona mogla biti iskrena, potrebno je dopustiti nešto drugo. A to drugo, odnosno prvo, je dopustiti da je otajstvo uvijek veće od nas. Prihvatiti da nam otajstvo nije do kraja shvatljivo. Ne možemo ga shvatiti. Možemo mu se samo otvarati. A kad mu se počnemo otvarati, tek onda možemo otkrivati njegov smisao. Otajstvo nas zove, kao zaručnik zaručnicu: „Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja...“ Inače, ako mu ne dopustimo da bude veće od nas, nego mu pristupimo kao okrivljeniku na sudačkoj stolici, neće do nas doći ništa od njegova smisla. U ime razuma završit ćemo u višestrukoj nerazumnosti.

Milosti puna

U evanđelju smo čuli da je anđeo Mariju oslovio kao „milosti punu“. Pa, iako se ona na ove riječi smela, u anđelovom pozdravu one zvuče kao njezino pravo ime u Božjim očima. A kako je Bog zove, takva doista jest – puna milosti. Ove se riječi, znamo, mogu prevesti i kao „povlaštena od Gospodina“, odnosno, jedina takva među svim ženama, među svim ljudima. Bog ju je izabrao, kako kaže sveti Pavao, prije postanka svijeta, u ljubavi, u Kristu, da bude njegova majka. A to što mu je majka čini je jedincatom u povijesti spasenja.

Marija se na anđelov pozdrav smela. Ona kao da nije znala da je milosti puna. A ako je milost sposobnost za odnos, za drugoga, onda je to i logično. Nije bila usredotočena na sebe, nego na drugoga. Nije znala sebe, nego drugoga. Zapravo, njezin život nije bio divljenje svome licu u zrcalu, kako činimo svi mi, nego divljenje licu Gospodnjem. Zato je i mogla reći: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ Na pozdrav „milosti puna“ smela se upravo zato što je bila puna milosti.

Cjelovita osoba

Također, Marija pokazuje da se smatra dostojnom za razgovor s anđelom. Nije kao onaj kralj Ahaz koji je samoga sebe proglasio nedostojnim. Naprotiv, ona u razgovoru izražava svoje osjećaje, pitanja, a na kraju hrabro odgovara. Najprije se smete, zatim pita, pa odgovara. U načinu kako razgovara pokazuje se cjelovita. Razgovarajući ne negira ni sebe ni drugoga, priznaje postojanje i sebi i anđelu, i sebi i Bogu, i tako traži način kako da se ostvari Božja volja za nju. U načinu kako razgovara ona se pokazuje kao cjelovita osoba, potpuna osoba. Tako – razmišlja, osjeća, odlučuje, a sve te njezine sposobnosti prožete su ljubavlju Božjom. Osoba je, nije individua. I takva je za Boga normalna, a za mentalitet svijeta zdravo uznemirujuća.

Mi, kad razgovaramo, znamo reći da je ljudski griješiti. Ljudi smo, slabi smo, grešni. I to je istina. Svi smo grešni jer nam je Eva svima majka, majka svima živima. Međutim, u Mariji vidimo što je doista ljudsko, što je ljudsko kada je u zajedništvu s božanskim osobama. U njoj vidimo da nismo ljudi po grijehu. Po grijehu smo manje ljudi, po grijehu smo ne-ljudi, hromi, slijepi, nijemi, sakati. Grijeh izvrće našu ljudskost, on je negacija ljudskoga. Zato se može reći da nije grešan čovjek s jedne strane i Bog koji je svet s druge, nego Bog i čovjek s jedne, a grijeh s druge strane. Bog je zametnuo neprijateljstvo između čovjeka i zloga i time nam pokazao gdje istinski pripadamo. Pripadamo njemu. I kad smo njegovi, onda smo svoji. Da bismo bili svoji, trebamo biti njegovi. I upravo to je bila Marija, njegova i svoja.

A sam nam on pokazuje što je za njega naše postojanje. Stvarajući čovjeka on nije odlučio biti jedini akter povijesti. U razgovoru Marije s anđelom pokazao je da činiti-nešto-sam za njega nije opcija. On sam nije sam, on je zajedništvo, razgovor, on je u sebi i prvi i drugi i zato mu je razgovor s čovjekom jedina opcija s čovjekom. A mi, kako bismo mu bili slični, pozvani smo hoditi Marijinim putem, ne Evinim.

Nepoznata

Pisac evanđelja pretpostavlja da nam je Marija nepoznata. Zato nas polako s njom upoznaje: djevica je, iz Nazareta, zaručena s mužem Josipom iz doma Davidova, imenom Marija. Kako bi nam ispričao kako je došlo spasenje čitavoga svijeta upoznaje nas s nepoznatom djevicom zaručenom s nepoznatim mužem iz nepoznatog mjesta. Drugim riječima, spasenje čitavoga svijeta dolazi iz nama nepoznatoga. Pa, iako je Gospodin uvijek s nama jer smo Crkva, njegova Crkva, dolazak iz nepoznatoga kao da je ostao trajni način njegova djelovanja. Ne dolazi nam odakle hoćemo. Mi zamislimo put kojim bi trebao doći, a njega nema. On dolazi iz nepoznatoga, zbilja nepoznatoga. Ne iz poznatoga koje smo nazvali nepoznatim, nego iz zbilja nepoznatoga. Mi bismo radije da ga sami dozovemo, međutim, on ne dolazi tako. Zna da ono što sami učinimo samo povećava našu samoću i našu nesreću. Zato nam ne dolazi tako.

Pa, kako bismo i mi na svoj način bili puni milosti, kako bismo bili cjelovite osobe, kako bismo prepoznali Gospodina kada dođe, molimo se Mariji. Ona će nam pomoći. A nek nam u tome bude učitelj sveti Ivan Pavao II., prijatelj nas Hrvata, koji joj se obratio ovim riječima: „Skromna i velikodušna Službenice Gospodnja, nauči nas svojoj predanosti u služenju Bogu i spasenju svijeta. Otvori naša srca neizmjernim horizontima Božjega Kraljevstva i naviještanja evanđelja cijelom stvorenju.“ Amen.

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
U sklopu obilježavanja 150. obljetnice rođenja don Filipa Lukasa u srijedu, 15. rujna upriličen je prijenos njegovih ...
Klarisa s. Marija Josipa od Presvetog Lica Isusova (Stanka Bjeliš) položila je svečane zavjete u nedjelju 12. rujna u ...
Proslava blagdana Male Gospe i Dana grada Solina završila je svečanim popodnevnim misnim slavljem koje je na Gospinom ...
Brojni vjernici i hodočasnici i ove su se godine okupili u Gospinom prasvetištu u Solinu uz solinski Jadro na blagdan ...
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić predvodio je, u nedjelju 22. kolovoza, u župnoj crkvi Uznesenja ...
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić predvodio je svečano euharistijsko slavlje u Svetištu ...
U svetištu Gospe Sinjske na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo – Velike Gospe, 15. kolovoza, svečano ...
Vjerojatno kao svaki građanin naše Domovine, pratio sam gradnju mosta koji spaja dva dijela Lijepe naše na hrvatskom ...