Splitsko-makarski nadbiskupi

Dragi svećenici, redovnici i redovnice, poštovana braćo i sestre Kristovi vjernici, Dujmove splitsko-makarske nekoć salonitanske Crkve!

Svjetlost koja je ušla u svijet s Betlehemskim Djetetom, zasjala je i sjaji na «prosvjetljenje svih naroda». Ta svjetlost svijeta, sam Gospodin Isus Krist, osposobio je i poslao svoje učenike da budu «svjetlost svijeta i sol zemlje» (Mt 5, 13-14), da budu odraz i svjedoci njegove svjetlosti. Zahvaćeni gorućim plamenom Njegova životvornog Duha, učenici se odazvaše Gospodinovom poslanju i doista krenuše u sve narode svijeta, u svaki grad i mjesto kamo je sami Gospodin kanio doći, da budu svjedoci Radosne vijesti života. U Dalmaciju prvi dođe Tit, Pavlov učenik (2Tim 4, 10), a nakon njega i drugi među kojima bijaše i Dujam, biskup i mučenik, zaštitnik grada Splita i splitsko-makarske, nekoć salonitanske nadbiskupije. Njegova nazočnost i mučeničko svjedočanstvo u gradu Salumu-Soli-Saloni, ostavila je traga i doista bila začin - sol zemlje gradu koji i svojim imenom, najvjerojatnije zbog bogatstva soli, ali i zbog Dujmova svjedočanstva postade svjetlo i sol Kristova nauka ovim krajevima na istočnoj obali Jadrana.

Predvodeći svoju Crkvu, Dujam je 304. godine, za vrijeme progona rimskog cara Dioklecijana, pred 1700 godina, mučeničkom smrću posvjedočio svoju vjernost Isusu Kristu i njegovu nalogu. Nije bio sam. Zajedno s njime ili nošeni njegovim mučeničkim svjedočanstvom toliki su salonitanski muževi i žene raznih zanimanja i različitih staleža pošli njegovim mučeničkim stopama, pokazujući i dokazujući snagu njegova navještaja, njegova svjedočanstva, svjesni i uvjereni u isti poziv i poslanje,
zahvaćeni istom vjerom i bratskim zajedništvom u Isusu Kristu.

Crkva, istina, kroči naprijed i gleda u Božju budućnost, ali ako bi prepustila zaboravu svoju prošlost, posebice onu mučeničku i svjedočku, ako bi zanemarila ili se odrekla svoga povijesnog svjedočanstva, kako onoga u prošlosti, tako i ovoga u naše dane, to više ne bi bila Kristova Crkva. Svjedoci su članovi njezine nebeske ostvarenosti, a mi današnji članovi Crkve još uvijek smo u njezinoj zemaljskoj dimenziji, na putu, ali u zajedništvu sa svima svetima. Bez toga zajedništva sa svima koji su trpjeli i žrtvovali se za pravdu, mir i slobodu, sa svima koji su mučenički posvjedočili Kristovu istinu i Krista-istinu nema autentične Crkve. Svjedoci su ne samo u temeljima Crkve, nego i u njezinu ostvarenju. Oni su, dakle, ne samo prošlost, nego i sadašnjost i budućnost Crkve, oni su cilj i potpora našega hoda naprijed prema Božjoj budućnosti.

Na to podsjeća i Sveti Otac u svojoj pobudnici Nadolaskom trećeg tisućljeća, a nas je još osobnije na to podsjetio baš u Dujmovoj katedrali, izgovarajući onu divnu, gotovo proročku, ali svakako povijesnu rečenicu: «Povijest ovdje nije šutjela». I doista nije šutjela, jer je u njoj i po njoj govorio «svijetli oblak» svjedoka i mučenika od Dujma do Stepinca, svih onih koji su snagom Kristova poslanja bili svjetlo svijeta i sol-začin zemlje. Njihovo je svjedočanstvo ugrađeno u povijest našega naroda, po njima je on uvijek bio za krst časni i slobodu zlatnu, u proslavi Boga i obrani svakoga čovjeka. Od njih, u njima i po njima je naučio i usvojio govor ljubavi i nade, istine i slobode, praštanja i pomirenja. Željeli bismo u ovoj jubilejskoj Dujmovoj godini obnoviti taj usvojeni, ali i pomalo zaboravljeni govor, bolje ga čuti, promišljati njegove domete, inkorporirati ga u svoj materinski jezik, još bolje, učiniti ga svojim materinskim jezikom na svim razinama našega osobnoga, društvenoga i narodnoga življenja: u obitelji i župi, u Crkvi i narodu. S tom željom smo i hodili kroz našu trogodišnju nadbiskupijsku pripravu.

Temeljna nit koja nas je sve povezivala i usmjeravala prema 1700. obljetnici muče-ništva sv. Dujma bila je i jest: život u zajedništvu, u obitelji, župi i Mjesnoj Crkvi. Ta temeljna nit života u zajedništvu prepoznatljiva je i danas dok u Dujmovoj katedrali svečano otvaramo njegovu jubilejsku godinu, baš na Svijećnicu, na blagdan svjetla i Dan posvećenog života. Ne samo posvećene osobe, već i svi koji smo krštenjem prihvatili Kristovo svjetlo, svi članovi naše Mjesne Crkve, prepoznajemo sebe i svoje poslanje u življenom zajedništvu koje postaje svjetlo svijeta i sol zemlje. Ta nit života u zajedništvu, svjedočenje povezanosti s Bogom i međusobno, sa svima koji se ne zatvaraju zajedništvu, temelj je svih naših župnih zajednica, svih obitelji i Mjesne Crkve. Osim ovoga svečanoga najavljivanja na razini Mjesne Crkve, život u zajedništvu kao naš izbor i opredjeljenje u Kristu svečano ćemo najaviti i na razini svih naših župa, sljedeće nedjelje koju ćemo proslaviti kao dan vjere i života.

Braćo i sestre, baštinici i sljedbenici Dujmove vjere i svjedočanstva, dužnici smo njegove sebedarne ljubavi. U krštenju smo se opredijelili za nju. Živimo je na razini sinovske, bračne i roditeljske ljubavi, ali i na razini života posvećenog Bogu i bližnjemu u ime potpune predanosti Bogu. Dujam nas sve poziva i obvezuje da budemo vidljivi znakovi života i sol zemlje koja čuva i unapređuje odnose u društvu, odnose stvarnosti u kojoj živimo. Svako vrijeme, kao i ono Dujmovo, potrebno je navještaja Radosne vijesti. Svako je, premda ne na isti način, prikladno tlo za sjeme Božje riječi, za svjedočenje Boga i njegove očinske zauzetosti za čovječanstvo u Isusu Kristu. Uza sve poteškoće i izazove, pa i negativno sti — nezainteresiranost za vrednote, sebičnost i neprihvaćanje života, težnju za užitkom, pretjeranu potrošnju, otežanu komunikaciju među osobama i naraštajima, jednodimenzionalno gledanje i svođenje čovjeka na biologi-zam, jaz između vjere i kulture — i današnji čovjek osjeća glad i žeđ za smislom života. Dužni smo mu ga ponuditi svojim svjedočkim življenjem, svojom oslonjenošću na Isusa Krista, svojim na Njemu utemeljenim optimizmom zauzetosti za čovjeka, koji nije samo stroj i potrošačka roba, nego Božje dijete koje se potpuno ostvaruje u definitivnom zajedništvu s Bogom. Isus Krist je živi temelj naše nade, naše vjere i našega u ljubavi življenoga zajedništva. A toga je jednako gladan i današnji čovjek kao i čovjek Dujmova vremena, možda današnji još i više. To je područje našega svjedočanstva, a i jedini pravi razlog naše kršćanske prisutnosti u svijetu maksimalnih nesigurnosti i izgubljenosti horizonata. Navjestitelji smo Božjega Otajstva u kojemu se jedino istinski otkriva i tajna čovjeka. Svaki je humanizam bez bogočovještva, danas je to više nego očito, doveden u pitanje.

Zakazati i ne biti svjetlo svijeta i sol zemlje, svojim životom ne odražavati Božje djelo ljubavi, djelo spasenja čovjeka i svijeta u Isusu Kristu, značilo bi svesti na karikaturu svoje kršćansko postojanje u svijetu, značilo bi izdati Dujma i obezvrijediti njegovu mučeničku krv. Kao stoje njegov život postao izvorom našega smisla i naših nada u Kristu, tako isto i naš život treba otvarati horizonte smisla i nade i našim suvremenicima, kao i onim koji će poslije nas doći. Svijet treba spasitelja i otkupitelja. Ponudimo mu ga u Isusu Kristu koji je jedini pravi Bog i pravi Čovjek, jedini istinski Spasitelj svijeta.

Biti svjetlo svijeta i sol zemlje nije lagan, a još manje lagodan zadatak. Ali biti svjetlo svijeta i sol zemlje u zajedništvu s onima koji su to već ostvarili svakako je radostan zadatak, poziv i poslanje. Kršćanstvo je radosna vijest života i uza sav nazovi prizemni realizam nitko mu ne može oduzeti radosti realnosti u Bogu. Radost koja se očituje i u nevoljama osvaja. Ona nema drugoga tumačenja doli smisla koji je pronađen u Bogu i njegovu obećanju. Trebamo svjedočiti toga Boga koji obećava, koji i iz smrti izvodi život, koji uskrišava. Tome svjetlu i takvoj soli nitko iskren ne može odoljeti.

Braćo i sestre, mi Dujmovi duhovni potomci, mi svjetlo današnjega svijeta i sol ove naše, ali i čitave zemlje, pozvani smo i poslani upravo to i biti. A bit ćemo prepoznati i prihvaćeni takvima kada budemo i uz najveće žrtve unaprjeđivali poštene i pravedne odnose u društvu; kada budemo promovirali dostojanstvo ljudske osobe kao najveće vrijednosti i vrednote stvorenoga svijeta; kada budemo poštivali ljudski život od njegova početka do naravnog završetka; kada budemo tražili i zauzimali se za opće dobro; kada budemo stvarali mentalitet i kultura dostojanstva, sinovstva zajedničkoga nam Oca u prepoznatljivosti življenja braće i sestara. Bez toga uzalud ćemo govoriti o svojoj ulozi svjetlosti i soli. Nitko nas neće ozbiljno uzimati.

Kao svjetlo svijeta i sol zemlje, nas vjernike najprije i najjače bi trebali osjetiti i prepoznati braća i sestre u našoj sredini, posebice oni osamljeni, siromašni, bolesni, maleni. Oni imaju povlašteno mjesto u poslanju i opredjeljenju Crkve. U svima njima Crkva prepoznaje sebe i razloge svoga postojanja. Svjetlo se ostvaraje u razbijanju tame, a sol u začinjanju hrane. I ne traže dodatne razloge i motivacije.

Ako smo svjetlo i sol, što će nam popularnost, stjecanja poena, dobivanje simpatija javnog mijenja. Sve je to nepotrebno, premda će i to doći, ako istinski budemo svjetlo i sol čovjeku današnjice. Braćo i sestre, u osvjetljavanju i začinjavanju svijeta smislom ne bi nas smio nitko preteći, jer temelj i izvor svakoga smisla jest Bog. Ako u povezanosti s Bogom živimo maksimalno čovjekoljublje - ta Bog je Čovjekom postao; ako u opredijeljenosti za Boga živimo istinsko zajedništvo, ta Bog je najveći oblik zajedništva - Presveto Trojstvo; ako je model našega življenja euharistijsko okupljanje i lomljenje kraha, ta Bog nam se sakramentalno darovao u krahu, onda ćemo biti svjetlo i sol onima u našoj sredini a i onima koji na drugi način žele stjecati popularnost i poene.

Dakako, u ostvarenju svoga poslanja trajno smo potrebni obraćenja, mi i naš pastorak Određeni pomaci već se vide: veća otvorenost, suradnja, porast svijesti i odgovornosti u Mjesnoj Crkvi, vedriji pogled na naše svakodnevlje i budućnost. Živeći svjedočki, htjeli bismo bogatstvo vjere prenijeti i našim mladima, posebno ovogodišnjim krizmanicima, potpuno svjesni da današnja mladež ne traži učiteljc-govomikc i odgojitelje-moraliste, već učitelje i odgojitelje svjedoke. Živeći svjedočki htjeli bismo kršćansku vedrinu i optimizam prenijeti i na sve one koji će u Dujmovoj godini sklopiti sakrament braka, da njihova ljubav bude prožeta Radosnom viješću života, te da budu otvoreni životu.

Braćo i sestre, željeli bismo da sve naše pastoralne inicijative, hodočašća u Salonu, na Ma-nastirine, u Dujmovu katedralu i Rim, te bogata kulturna događanja budu najprije izraz zahvalnosti svemogućem Bogu za bogatu i dugu povijest Duj-move i naše Crkve, ali isto tako da budu poticaj opredjeljenju za svijetljenje, začinjanje, čišćenje i očuvanje svijeta koji nam je Bog povjerio. Dujam i toliki koji su krenuli njegovim stopama nisu bili tek heroji, nego kršćanski sveci. Oni su, za razliku od heroja, kojih ima u svim vremenima i ideologijama, znali ljubiti, praštati i moliti za svoje progonitelje. I tome su usmjerene naše pastoralne inicijative.

U ovoj milosnoj jubilejskoj godini ne možemo a ne izraziti svoje žaljenje i ispriku svima onima koji su od nas kršćana očekivali svjetlost, a nisu je dobili. Kao Dujmov nasljednik, želim se u njegovo ime a i osobno ispričati svima koji su od svećenika, redovnika, redovnica i vjernika doživjeli neke neugodnosti ili nerazumijevanja. Ispričavam se i Dujmu što nismo bili na visini onoga čime nas je zadužio. I sve naše župne i redovničke zajednice kao pastir Dujmova stada pozivam da, uz razvijenije socijalno i karitativno djelovanje, osobito posvjedoče jubilejsko pomirenje i opraštanje. Molim svakog pojedinog kršćanina da ljudski i kršćanski riješi i nadiđe narušene obiteljske, građanske i društvene odnose; da se kajanjem i pomirenjem oslobode dugotrajnih sudskih parnica, nanesenih uvreda, hladnog i narušenog bračnog sklada, da ne srljaju u tragične bračne rastave, nego da jezik pomirenja i praštanja još više bude materinski jezik hrvatskoga čovjeka.

Braćo i sestre, Dujmovi potomci i štovatelji, pred nama je jubilejsko slavlje 1700 godina muče-ništva sv. Dujma i grada Splita. Svečano središnje slavlje bit će 7. svibnja u Splitu, koje će, nadam se, uz mnoštvo hodočasnika, uvaženih gostiju iz Domovine i inozemstva predvoditi osobni izaslanik Svetog Oca Ivana Pavla II. Do tada a i nakon toga sa sv. Dujmom i ostalim solinskim mučenicima, po njihovu primjera i zagovoru hrabro hodimo stopama vjere, budimo svjetlo svijeta i sol zemlje, budimo Kristovi u vijeke vjekova. Amen.

Vaš brat, nadbiskup mons. Marin Barišić