Sprovod nadbiskupa Franića

Pod Tvojim vodstvom i djelovanjem Nadbiskupija, koja Ti je povjerena, postala je poznata također i po raznim pastoralnim i kulturnim inicijativama… Nama je posve sigurno dokazana neslomljiva Tvoja vjernost i odanost prema ovoj Svetoj Stolici. Neka Ti ovaj naš pohvalni sud o Tebi udijeli mir, … uz čestitke i iskrene želje da Te Bog obdari još izvrsnijim dobročinstvima - riječi su to, braćo i sestre, blagopokojnog pape Ivana Pavla II. koje je uputio za zlatni svećenički jubilej našega nadbiskupa Franića 1986. godine.



1. Nadbiskup Frane Franić rođen je 29. prosinca 1912. u Kaštel Kambelovcu od oca pok. Ante i majke pok. Ivanice rođ. Krokar. Svoga oca Antu nije nikada vidio, ali je vidio prvi put njegov grob 1961. u Chicagu. Mali Frane je imao samo 6 mjeseci kad mu je otac, iz ekonomskih razloga, otišao u Ameriku i nakon kratkog vremena tamo umro. Od njegove ušteđevine školovao se on i njegova sestra. Kršten je 12. siječnja 1913. Sjemenište i bogosloviju pohađao je u Splitu, a za svećenika ga je zaredio biskup Kvirin Klement Bonefačić na Božić 1936. u kapeli ondašnje i sadašnje zgrade Ordinarijata. Svoju mladu misu je skromno proslavio dva dana poslije u krugu najužih članova obitelji u svetištu Gospe Sinjske. Kao mladi svećenik bio je vjeroučitelj u ženskoj realnoj gimnaziji u Splitu. U Rim je poslan na studij 1938. gdje je doktorirao na Papinskom sveučilištu Gregorijana 1941. iz dogmatske teologije tezom Prvotna pravednost i istočni grijeh prema naučavanju Duns Scota. Po povratku iz Rima bio je profesor vjeronauka i filozofije u splitskoj Sjemenišnoj gimnaziji, ali su mu uskoro okupatorske vlasti, kao politički nepodobnom, zabranile rad u školi pa je nastavio raditi kao odgojitelj i bibliotekar. Spremno je prihvatio i dušobrižništvo u splitskom zatvoru te je u teškim vremenima rata i okupacije mudro i s puno pažnje duhovno i humano pomogao našim ljudima među kojima su bili i mnogi komunisti. Bio je vjeroučitelj u državnoj muškoj gimnaziji, a potom odgojitelj i ravnatelj Centralnog bogoslovnog sjemeništa. Već od 1943. pa do 1980., osim u vrijeme dok su splitsko sjemenište i bogoslovija bili zatvoreni, kao profesor predavao je razne teološke, filozofske i biblijske predmete na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu. Papa Pio XII. imenovao ga je pomoćnim biskupom, a ređenje je bilo 17. prosinca 1950. u crkvi Gospe od zdravlja u Splitu. Četiri godine bio je pomoćni biskup i generalni vikar, a od 1954., zbog povlačenja staroga i bolesnoga biskupa Bonefačića, upravlja splitsko-makarskom Crkvom kao apostolski administrator, od 1960. kao redoviti biskup, a od 1969. pa sve do umirovljenja 1988. kao nadbiskup i metropolit. Do svoje smrti u 95. godini života proživio je kao nadbiskup u miru još 19 godina. Preminuo je u 71. godini svećeništva i 57. godini biskupstva.


2. Nadbiskup Franić je prvi poslije 35 biskupa koji je rođen u splitsko-makarskoj biskupiji. Mlad je postao biskupom u 38. godini života i 38 godina je vršio biskupsku službu. Na dan njegova preminuća, 17. ožujka, ali godine 1953., na leđa mladog biskupa stavljen je veliki teret: Obzirom na moje godine i bolest koje me ne samo priječe da ne mogu svih svojih dužnosti vršiti kako bi trebalo i morao, prepuštam Vam vanjsku disciplinu u kleru i sve što o tom predmetu treba, event. s vlastima poduzimati odnosno uređivati. Bio je to Dekret biskupa Bonefačića svom mladom pomoćnom biskupu, a sam nadbiskup Franić u svojoj oporuci donosi: Želim ovdje odati veliko iskreno moje divljenje našem velikom i neustrašivom borcu protiv komunističkog ateizma biskupu Bonefačiću. On je mene pozvao 17. ožujka 1953. kao svog pomoćnog biskupa i rekao mi da je on nesposoban zbog starosti, bolesti i maltretiranja komunista da vrši bilo kakvu biskupsku službu… Onda me je upitao, taj hrvatski rimokatolički biskup, uzoran stari lav, da li mogu nastaviti njegovu borbu za papu u našoj Crkvi Hrvata i protiv takozvanih staleških udruženja katoličkih svećenika, koje je udruženje ustanovljeno zato da se odcijepi katolička Crkva u Hrvata od pape… i pritom da se ne bojim komunističkih progona ni zatvora pa ni same smrti. Ja sam biskupu odgovorio da ću ostati vjeran svemu onome što je zatražio od mene… Onda mi je nastavio govoriti stari Lav da će on komunističkoj policiji reći kad ga dođu maltretirati i 'prati mozak' da je on u ostavci i da ste Vi preuzeli upravu biskupije i da govore s Vama.


Zbog toga što je mladi biskup zabranio staleška udruženja slijedeći stav Alojzija Stepinca, odmah su nastali veliki progoni i opasni pritisci protiv njega koji su potrajali dugi niz godina. Uza sve njihove prokušane metode nisu ga uspjeli slomiti, ali je sve to teško narušilo njegovo fizičko zdravlje. Sve je to još teže proživljavala njegova majka Ivanica koja mu je pred smrt hrabro rekla: Sinko, nemoj se odreći pape pa neka te komunisti i ubiju.


Posljedice su bile teške ne samo za biskupovo zdravlje već i za samu splitsku Crkvu. U montiranom procesu komunisti zatvaraju Sjemenište i Bogosloviju, a osuđuju i zatvaraju svećenike i bogoslove, a župama nabijaju čudne i ogromne poreze uz pljačku. Dok su komunisti silom zauzimali zgradu bogoslovije i sjemeništa, na misi za pokojnog biskupa Kvirina u splitskoj katedrali iz svoje ranjene duše mladi je biskup Franić uzviknuo: Sretni biskupe Bonefačiću što nisi doživio ove najcrnje dane!


3. Biskup Franić, načeta zdravlja, ali nepokolebljiv i čvrst u svojim načelima i nošen svojim biskupskim geslom Pobjeda svetih, tražio je za je svoje brojne bogoslove i sjemeništarce smještaj po bogoslovijama i sjemeništima diljem Hrvatske. Iako smo bili raspršeni i daleko od Splita nismo bili daleko od njegova srca. Očinski se brinuo za sve nas, često nas je posjećivao i okupljao, pomagao nas i duhovno i materijalno. Biskup Franić kao da je želio preuzeti krivicu na sebe govorio nam je: Kažnjeni ste zbog mene, zbog moje vjernosti Crkvi i papi. Mi mladi u njemu smo mogli prepoznati sigurnost, ohrabrenje i ponos. S njime i uz njega bili su i svi svećenici, redovnici, redovnice i narod Božji. Vodio je trajnu brigu o svojim svećenicima i redovnicima kao i o svećeničkim i redovničkim zvanjima. Koje li radosti za biskupa Franića kad je 1963. uspio ponovo otvoriti Sjemenište i Bogoslovija u Splitu. Svi smo se čudili odakle mu tolika energija da tako prati najnoviju literaturu s područja različitih znanosti, toliko sati vezan uz Bogosloviju kao profesor, a kao biskup svugdje stiže. Dan mu je trajao puno duže od noći.


4. Nadbiskup je često i dugo išao u pastirske pohode, razgovarao sa svećenicima i običnim pukom, putovao pješice, na konju i lađi, dijelio oskudicu svećenika i naroda, samozatajan i skromnih zahtjeva. Komunisti su ga duže vrijeme, na više načina i u različitim mjestima progonili, prijetili, nasilno odvodili, pljuvali, gađali kamenjem i jajima i udarali. Svećenici su bili uz njega i s njime uspravni, a goloruki narod spreman za njega i život dati. Ono što se dogodilo 23. srpnja 1953. u Makarskoj toliko je pogodilo i zgrozilo čak i turiste da je jedna grupa turista isti dan napustila Makarsku. Za nadbiskupa Franića može se reći ne samo da je bio hrabri i neustrašivi svjedok vjere, već i prvi biskup kojega je narod mogao vidjeti i upoznati u svim krajevima naše nadbiskupije. Na svoj način duhovno i geografski ujedinio je i povezao našu mjesnu Crkvu i na toj njivi neumorno sijao riječ Božju. Ali on je posjećivao i povezivao i iseljenu Hrvatsku s Domovinom. Prvi je naš biskup koji je posjetio one najudaljenije Hrvate po svijetu: Australiju, Novi Zeland i Južnu Ameriku. Osnivao je nove župe: 12 novih župa u samom Splitu. Trebalo je puno mudrosti i lukavosti jer su se župe osnivale po podrumima i privatnim kućama poput Crkve prvih stoljeća.


I ova njegova Konkatedrala koja se ne bi izgradila bez pritisaka i intervencija izvana pa čak i samoga pape Pavla VI. Nije uvijek bilo ugodno biti prosjak, a na to je bio prisiljen jer je trebalo uzdržavati Sjemenište i Bogosloviju, a isto tako pratiti oskudnu gradnju. Svu svoju očevinu darovao je za izgradnju župne kuće u Kaštel Kambelovcu. I na kraju svoga života ništa nije ostavio jer ništa nije imao za sebe. Sve je darovao ili bolje rečeno sav se darovao.


Dobro se sjećam jednog događaja. Bio sam student u Rimu. Nadbiskup je trebao papuče jer su mu stare dotrajale. Kupovali smo blizu Panteona. Rekoh mu: Kupite dva para da imate za duže, a on će mi: A što ako sutra umrem pa mi nađu suvišne papuče. Zašutio sam i razumio sam. U tome duhu možemo razumjeti njegova razmišljanja za vrijeme i poslije Koncila o Crkvi siromaha i siromašnoj Crkvi kao i o novom modelu socio-društvenog komunitarizma.


5. Nadbiskup Franić ulazi u uži krug aktivnijih i prepoznatljivijih koncilskih otaca ne samo naših nego i univerzalne Crkve. Bio je član Teološko-pripravne komisije i član koncilske Doktrinalne komisije. Uz mnoge svoje pojedinačne nastupe i intervente nastupao je i kao relator svoje skupine. O tome nam svjedoči knjiga njegovih intervenata na Koncilu Crkva, stup istine, a isto tako često ga spominju i citiraju poznati koncilski teolozi u svojim memoarima i dnevnicima.


Oče nadbiskupe Frane, čast mi je bila kao studentu čuti s katedri u dvoranama rimskih sveučilišta tvoje ime. I kada su profesori spominjali da tvoji prijedlozi i teološka razmišljanja nisu uvijek bila prihvaćena od većine, ja sam s ponosom govorio i profesorima i studentima: To je moj nadbiskup. Vaša osoba i vaše teološko-znanstveno razmišljanje u vremenima izolacije otvarali su i predstavljali hrvatsku Crkvu i hrvatski narod svijetu. Drugi vatikanski sabor za sve biskupe, a osobito za nadbiskupa Franića bio je nova diploma u Rimu, četiri i više godina u školi Duha Svetoga, štoviše bilo je to za sve biskupe svojevrsno obraćenje teološko i duhovno, pastoralno i antropološko…


6. Među prvima je kod nas provodio koncilske odluke i uvodio koncilski duh obnove. Zato će s pravom Ivan Pavao II. reći: Pod tvojim vodstvom i djelovanjem nadbiskupija koja Ti je povjerena postala je poznata također i po raznim pastoralnim i kulturnim inicijativama.


Plod Vaših inicijativa, oče Frane, bili su časopis Crkva u svijetu, razna vijeća, katehizacija studenata, otvorenost novim crkvenim pokretima i molitvenim skupinama, naši svećenici misionari u Africi, međunarodni simpoziji, briga i dom za umirovljene svećenike, 55. splitska sinoda, još veći naglasak na Sjemenište i Bogosloviju, slanje mlađih svećenika na postdiplomski studij u inozemstvo, nekoliko vaših knjiga i više stotina članaka s različitih područja teologije, filozofije i društvenih znanosti, osnivanje crkvene pokrajine sa metropolitanskim sjedištem u Splitu, proslava trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i solinska slavlja… Uvijek ste bili jasni i prepoznatljivi u svome načelu: ispovijedati i propovijedati sigurnu Crkvenu nauku u organskom zajedništvu vjere i morala s Rimskim prvosvećenikom.


7. Posebno bih naglasio koncilsku novost koju ste Vi iskreno prihvatili i dosljedno provodili u svome vremenu i prostoru, a to je ekumenizam i dijalog. Uspostavili ste kontakte s pravoslavnima, židovima, muslimanima na našim prostorima te prvi od biskupa vodili dijalog s marksistima.


Razgovarali ste argumentima, a nikada ogovarali niti ponižavali sugovornika. Pa i kada bi se razilazili u stavovima niste se razilazili s čovjekom i njegovim dostojanstvom. Čitali ste znakove vremena, a ponekada u svom čitanju i sami ste postali znak osporavan kako dijelom u crkvenoj tako i u društvenoj sredini. Neizmjerna ljubav i život za svoju crkvu učinili su Vas nepovjerljivima prema određenim inicijativama pa i unutar same Crkve koje su mogle po Vama dovesti u pitanje crkvenost i odanost Svetom Ocu. Samo oni koji su Vas doista poznavali, a možda bili i drugačijeg mišljenja cijenili su Vas zbog toga jer su znali da tako postupate iz osobnog uvjerenja i ljubavi za Crkvu. Za svoju Crkvu ste bili uvijek spremni život dati. Svima je bilo poznato u Domovini i inozemstvu Vaše Bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje jer ste svima bili primjer hrabrosti i spomenik kreposti. Koliko ste se samo radovali Hrvatskoj slobodi i našoj neovisnosti. Zato ste živjeli, trpjeli i molili. Zato ste i utkali potpuno sebe u XX. stoljeće života Crkve u Hrvata i našeg naroda koje će teško biti razumjeti bez Vašega imena, djela i osobe. Boljem razumijevanju Vas samog kao i našega vremena uvelike će pridonijeti i Vaših 38 rukopisnih svezaka, svojevrsnog ljetopisa Splitsko-makarske nadbiskupije, Crkve u Hrvata i šire.


8. Oče i brate Frane, Vi zapravo nikada niste otišli i bili u mirovini. Kroz sve ove godine života u miru bili ste itekako aktivni svojom svakodnevnom molitvom, meditacijom i kontemplacijom, uzdignutih ruku poput Mojsija, za svoju braću nadbiskupe Antu i Marina, svećenike, redovnike i redovnice, za vjerni puk u našem narodu i za Crvku u svijetu i cijeli svijet. Hvala Vam na Vašoj duhovnoj oporuci u kojoj želite i molite da Vaš hrvatski narod ostane vjeran Bogu, Kristovu evanđelju, otvoreniji i pobožniji Blaženoj Djevici Mariji i u zajedništvu s Rimskim prvosvećenikom.


9. Zbog svega čime nas je zadužio naš nadbiskup Frane osjećam još veću dužnost zahvaliti svima onima koji su njemu pomagali nositi teret kako službe tako i njegove bolesti i starosti. Zahvaljujem tolikim svećenicima njegovim suradnicima kao i mnogim laicima. Na osobit način želim zahvaliti gospodi liječnicima koji su kroz dugi niz godina pratili našega nadbiskupa u njegovoj bolesti i starosti: dr. Zvonimiru Rumboldtu, dr. Nikici Caru, dr. Mati Graniću, dr. Anti Rošinu, dr. Gorani Trgo, dr. Dubravki Stanojević i dr. Paviću, medicinskim sestrama i bolničkom osoblju Kliničke bolnice Split na Firulama. Osobitu zahvalnost i poštovanje dugujemo časnim sestrama Služavkama Malog Isusa koje su ga pratile kroz gotovo 85 godina, a posebno njegovim danonoćnim anđelima č. s. Emanueli i č. s. Zvonimiri koje su bdjele nad njim u njegovoj starosti, kao i svećenicima i časnim sestrama u konkatedralnoj župi sv. Petra.


Dragi oče nadbiskupe Frane, zadnji put sam Vas posjetio u bolnici dva dana prije smrti. Bili ste u snu i zadnje riječi ste mi rekli: Bit će dobro. Za Vas sigurno bit će bolje. Bit će bolji i pohvalniji sud nego onaj koji je o Vama za zlatni Vaš svećenički jubilej izrekao papa Ivan Pavao II. Bit će to spasenjski sud Gospodara života i povijesti koji će Vas zagrljajem primiti: Slugo dobri, bio si do kraja vjeran, uđi u veselje Pobjede svetih, svetoga Dujma i blaženoga Alojzija Stepinca, u slavu raspetoga i uskrsloga Sina, u radost Gospodara svoga.


Oče i pastiru naš, hvala na svemu!


Počivao u miru Božjem.

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Svečano i radosno bilo je u župi Solinskih mučenika u Ninčevićima u Solinu u četvrtak, 14. listopada. Splitsko-makarski ...
Poštovani župnici, župni vikari, članovi Prvostolnog kaptola, poglavari odgojnih ustanova, nastavnici i profesori ...
Splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić uputio je svoju čestitku novoimenovanom srijemskom biskupu koadjutoru ...
Sjednica članova Prvostolnog kaptola u Splitu s nadbiskupom mons. Marinom Barišićem i nadbiskupom koadjutorom mons. ...
Sjednica Prezbiterskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije održana je u petak 1. listopada, u Nadbiskupskom ...
Odgojitelji i bogoslovi Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu u četvrtak, 30. rujna svečanim euharistijskim ...
Austrijski veleposlanik u Republici Hrvatskoj Nj. E. g. Josef Markus Wuketich posjetio je, u četvrtak, 30. rujna u ...
U Nadbiskupskom ordinarijatu u Splitu, 28. rujna 2021. godine, pod predsjedanjem splitsko-makarskog nadbiskupa mons. ...