Splitsko-makarski nadbiskupi
Preuzvišena gospodo, poštovani svećenici, predstavnici građanskih vlasti, Božji narode!
Svake se godine splitska Crkva o svetkovini svetoga Dujma obnavlja sa svojih izvora. Iako seže daleko u prošlost, svijetlo svjedočanstvo vjere salonitanske zajednice s Dujmom na čelu daje osobiti sjaj patini naše tradicije. Dujmove kosti – ti znakovi smrtnosti – otkriveni pogledima u ovom večerašnjem slavlju, ponovno govore svjedočanstvom neuvele hrabrosti. U tu se hrabrost pozvana zagledati Dujmova Crkva, splitska Crkva rođena u žaru svjedočanstva njezina prvoga biskupa i navjestitelja.
1. Antički svijet u kojem je živio Dujam neobično je cijenio hrabra djela i ljude. Mitološke pripovijesti o junaštvu i hrabrim ljudima – herojima oduševljavale su ljude onoga doba i u njima budile divljenje i maštu. No s njima su se kršćanski mučenici mogli samo naizvan uspoređivati. Prava je razlika ta što kršćanski mučenici svoju hrabrost nisu dokazivali pred izvanjskim autoritetima i izazovima, u traženju slave i uspjeha, nego pred vlastitom vjerodostojnošću i pred Bogom Isusa Krista. Njihova hrabrost nije bila tek jedna od karakternih osobina koja dolazi s disciplinom duha i tijela, to nije ni samopouzdanje u suočavanju s preprekama i opasnostima. Kršćanska hrabrost je oblikovana vjerom.
Koliko god antički svijet cijenio hrabrost, kršćani su za njih bili slabići. Njihovo mučeništvo izgledalo je kao besmislena smrt, a oni sami žrtve svoje tvrdoglavosti i neposlušnosti političkim i vjerskim autoritetima carstva. Kršćani su svojim pristajanjem uz Krista, zapravo, sami sebe proglasili neprijateljima, a njihova nepokolebljivost činila se kao smiješni fanatizam ljudi koji su javno osramoćeni i kažnjeni. Kršćanstvo je zbog toga bilo prezreno i osuđeno na istrebljenje.
Ipak, kršćani su u okrutnoj smrti vidjeli mučeništvo, a u osudi svojevoljni izbor. Konačno, kaznu zbog svoje vjernosti Kristu smatrali su nagradom. I to je prava snaga kršćanskih mučenika – da situacije progona, osude i smrtne kazne preobraze u svjedočenje, navještaj i život. Mučenička je krv stvaralačka, ona je postala sjeme novih kršćana. I snaga preobrazbe svijeta nije mogla biti zaustavljena.
2. Nikada nije do kraja objašnjen višestoljetni besmisleni progon kršćana u Rimskom Carstvu. Ipak, jedno je sigurno. Rimska vojna i politička mašinerija sijala je strah, a ipak se bojala kršćana. Bojala se njihove slobode, ne samo njihova navještaja dolaska boljeg svijeta, nego slobode kojom su ti ljudi odisali, slobode koje se nisu odricali ni pod cijenu smrti. Strah od slobode i slobodnih ljudi razumljiv je u svim sustavima koji funkcioniraju na temelju ugnjetavanja ljudi. Rimska religija pod političkim patronatom i nije, zapravo, služila bogovima, nego ljudima koji su sebe učinili bogovima, a sve druge robovima. To je bila religija puna tjeskobe i straha koja je stvarala podložne ljude, marionete kojima se moglo strahom upravljati. Još mnogo puta u povijesti se ponovio taj strah od kršćana i njihove slobode. I svaki su put kršćanski mučenici bili izloženi zastrašivanjima, obećanjima, kušnjama da se svoje slobode odreknu i poklone je bogovima carstva i religijama tjeskobe. Doista, u svijetu očaja slobodni su ljudi opasni.
Progonstva su uvijek bila i ostaju reakcija straha na kršćansku prisutnost, na moć slobode. A kršćanima su progonstva bila i ostaju prilika da provjere snagu svoje opredijeljenosti. Samo ljudi koji su spremni biti svoji mogu biti Božji. Samo oni koji su spremni prihvatiti svoju slobodu mogu i moraju proći kroz teror progonstva da bi zadobili sebe. Spremnost za taj korak nužno proizlazi iz hrabrosti poduprte pouzdanjem da će Bog sve izvesti na dobro. To vedro pouzdanje rađa osjećaj spokojne sigurnosti. To je hrabrost slobode.
3. Iako ne postoje izravna svjedočanstva, sasvim je izvjesno da je Dujam prošao kroz službeni sudski proces te da je bio osuđen na smrt. Pogubljen je zbog toga što se nije pokorio ediktu cara Dioklecijana izdanom početkom 304. godine. Samo nekoliko mjeseci nakon objave tog edikta kojim se svim državljanima Rimskoga Carstva naređuje da pojedinačno žrtvuju pred likovima rimskih poganskih božanstava, među koje su ubrajani i carevi, Dujam je podnio mučeništvo. Dujma je tako osudila rimska religija i rimski zakon, dvije naizgled moćne, ali duboko izopačene sile rimske države.
Progonitelji bi bili najsretniji da sve ostane na razini „zakona“ i „kulta“, na znakovima lojalnosti i poslušnosti, a ipak istina se odigrava drugdje. Za kršćane osude malo vrijede, kao i njihova tumačenja kojima se nameće krivnja. Ne vrijede ni nepravedni zakoni. Još manje im znači poslušnost autoritetima bez vjerodostojnosti i umjetnim božanstvima gladnima žrtvovanja. Može li biti osuđen čovjek zbog svoje vjere? Može li biti kažnjen zbog vjernosti sebi, vjernosti svojem kršćanskom pozivu, zbog svoje istine? Suočavanje s optužbama i tobožnjim krivnjama još je jedan bitni korak u kršćanskome mučeništvu. Taj pokušaj slamanja poznaje različite metode: iščuđavanje, tobožnje dobronamjerno uvjeravanje, utjerivanje straha, ucjenjivanje, obećanja ili sramoćenja… Mučenik se tu ne nalazi tek pred izvanjskim izazovima i izborom, nego pred nutarnjim izborom sumnje u samoga sebe ili povjerenja u Boga. Zna da ta alternativa odlučuje o njegovu životu i smrti te da izdati sebe, zapravo, predstavlja najgoru osudu i najgoru smrt. Još je teže suočavanje sa zloćom u progoniteljima, s njihovim sažaljenjem i osudom, sućuti i nasladom nad čovjekom koji je odlučio ostati Božji i zato svoj. Pred osudama, dakle, postoji samo jedan izbor, a to je hrabrost strpljenja.
4. Prema nekim nalazima, ranokršćanski prikazi mučenika imaju jednu zanimljivost. Mučenici su prikazani mladoliki, puni života, bez ikakva tračka sjene i bez znakova muke te s velikim i širom otvorenim očima. Nalaze se u stanju čistog gledanja. Ali njihovi su pogledi puni pogleda Svevišnjega, a njihovo tijelo preobraženo nebeskim stanjem. Sve odiše lakoćom i slavom. Posve svoji postali su posve Božji. U Bogu su ti slobodni i strpljivi ljudi postali cjeloviti. Postoji opravdana pretpostavka da su u prvim kršćanskim stoljećima vjerovalo da mučenici u trenutku umiranja imaju viđenja poput prvog mučenika đakona sv. Stjepana koji je, dok su ga kamenovali, gledao otvorena nebesa i Sina Božjega. Mučeništvo je tako bilo shvaćeno kao čin nebeskoga gledanja, a ne tek strahote okrutna umiranja. Kako bilo, jedno je istinito: s točke mučeničke smrti jasno se vidi život i iz života ispunjena vjerom dobro se vidi vječnost.
Ništa nije tako teško kao ostati ljudi pred patnjom, ostati svoji i ostati dobri pred zlom, ne prilagođavati se manipulacijama i sili moćnika. Ali isto tako ništa nije tako spasonosno kao biti slobodni, strpljivi, ukorijenjeni u ljubavi.
Uz hrabrost slobode i hrabrost strpljenja, hrabrost umiranja treći je dragulj kršćanskog mučeništva. „Veće ljubavi nema nitko od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13). Dujam je ovu poruku evanđelja do kraja proživio i predao svojoj Crkvi. Mučeništvo je u konačnici hrabrost prihvatiti svoj i tuđi život u svjetlu ljubavi i ljubavlju ga učiniti besmrtnim, čak i u trenutku najgore smrti. Samo ljudi koji se daruju mogu biti spremni postati cjeloviti. Samo oni koji ljube postaju spremni gledati na život otvorenim očima. I samo oni koji iz ljubavi umiru, mogu spoznati svu sretnost življenja pokazujući moć koju Bog ima nad ljudima koji mu povjeravaju sebe. Stoga je hrabrost umiranja u svojoj nutrini zapravo hrabrost ljubavi.
5. Kad u neki kasni popodnevni sat zadnje sunčeve zrake dodirnu mozaik solinskih mučenika u kapeli sv. Venancija pri Lateranskoj bazilici, tomu rimskom svetištu ove splitske nekoć solinske Crkve koje je dao sagraditi pobožni papa Ivan, Dujmove se vedre oči ponovno otvore, a evanđelje koje drži u rukama ponovno zasja svojom najdubljom istinom: Dujam je taj koji se čvrsto, objema rukama drži evanđelja i nosi ga svojoj Crkvi, ali je i evanđelje ono koje drži Dujma uspravna, radosna, svečana, uronjena u Božju slavu i u procesiju svetih. Da, samo nas evanđelje može držati uspravnima, radosnima i sigurnima da se nalazimo poput Dujma u okrilju Božjega pogleda. Progonstva, pogledi osuda, nametanje krivnja, zemaljski sadistički moćnici i bešćutni bogovi tu više nemaju nikakvu snagu i nikakvu moć nad nama. Hrabrost slobode, hrabrost strpljenja i hrabrost ljubavi uzimaju glavnu riječ – riječ evanđelja, riječ onoga koji se učinio hrabrošću i dao život za svoju braću.
Zato:
Dujmova Crkvo, ne zaboravi hrabrost slobode u kojoj si rođena. Ne daj se zbuniti u obećanjima, niti smesti pred prijetnjama. Budi hrabra u strpljenju. Drži se čvrsto evanđelja. Vedrim Dujmovim očima gledaj u ovaj život i u život budućega vijeka. Nosi radosnu vijest ljudima i neka te nosi, Dujmova Crkvo, evanđelje ljubavi. Amen.
