Homilija mons. Zdenka Križića na svečanom euharistijskom slavlju - Svetkovina sv. Dujma, 2019.

Slavimo svetkovinu mučenika svetog Duje, zaštitnika ovoga grada od njegova nastanka. Ne znamo puno o njegovu životu, jer tada nije bilo crkvenih povjesničara ili kroničara koji bi brižno napisali biografije mučenika, a mučenika je bilo puno. Uglavnom sve što je došlo do nas došlo je usmenom predajom, a usmene predaje su se s vremenom  nadopunjavale, obogaćivale, pa je nekada teško znati što je stvarna povijesna istina, a što je legenda. Ono najvažnije o svetom Duji imamo: bio je biskup drevne Salone i bio je mučenik svoje vjere; znamo također da je ostavio neizbrisive tragove u kršćanskoj pobožnosti, ne samo ovoga kraja, već i na planu cijele Crkve.

U tom vremenu štovanje kršćana je bilo gotovo isključivo vezano uz mučenike jer su oni bili prvim kršćanima, a i kasnije, vrhunski uzori vjere i ljubavi prema Bogu. Prvi kršćani su mučeništvo doživljavali kao poseban Božji poziv, kao poseban izbor Duha Svetoga koji jedini daje snagu za mučeništvo. Mučeništvo se ne može podnijeti samo ljudskim snagama.

Ljudskim snagama čovjek može napraviti samoubojstvo iz različitih pobuda, ali to ne ide pod kategoriju kršćanskog mučeništva. Kršćansko mučeništvo je posljedica dubokog iskustva Boga i čiste ljubavi prema Bogu i čovjeku. U tom mučeništvu nema ni grama mržnje, zlobe ili osvete prema bilo kome. Mučenicima je uvijek bio uzor Isus i njegovo mučeništvo. To je bilo mučeništvo iz čiste ljubavi u čistoj ljubavi.

Na mržnju i nasilje mučitelja, Isusov odgovor je ljubav i blagost. Ni na koji način ne poseže za moću i silom. Štoviše, kori učenika koji ga pokušao obraniti mačem, daje mu razumjeti da to nije njegov put. Isus na nasilje ne želi odgovoriti nasiljem. On bi to mogao, i sam veli učeniku koji je potegao mač: „Zar misliš da ne mogu zamoliti Oca svog da mi u ovaj čas pošalje više od dvanaest legija anđela?“

No, on se posve odriče snage sile jer želi pokazati jednu drugu puno jaču snagu koja uvijek pobjeđuje, a to je ljubav. Božja snaga se očituje kroz slabost ljubavi. To je poruka Crkvi i svakom učeniku za sva vremena: zlo se pobjeđuje ljubavlju, a ne uzvraćanjem zla za zlo.

Dva su temeljna motiva zbog kojih Isus odbija nasilje. Kao prvo: On veli: „Tko se mača laća od mača i gine“. To je upozorenje svima i za sva vremena.  Osoba koja čini zlo postat će, prije ili kasnije, žrtvom svoga vlastitog zla. Ta istina se stalno potvrđuje. Svatko će jednom morati ispaštati tamo gdje je griješio. Ne radi se tu o Božjoj kazni. Ne! Nego je to u naravi zla. Zlo nosi u sebi razarajuću moć. Osoba koja čini zlo ona zlo prima u svoju nutrinu, a onda nju samu to zlo razara.

To se jasno vidi od prvih stranica Biblije. Prije nego će Kajin ubiti svoga brata, sam Bog ga na to upozorava kada mu veli: „Grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti“ (Post 4,7). To ima značenje: opri se zlu prije nego uđe u tebe, jer poslije je kasno.

Drugi razlog zbog kojeg Isus odbija nasilje kao sredstvo jest: „da se ispune Pisma“. Isusovo nenasilje jest objava, najveća objava Božje logike. Božja logika je ljubav i on to nudi kao najučinkovitije sredstvo protiv nasilja.

Bog je ljubav, milosrđe i praštanje. Iz ove istine proizlazi odbijanje svakog nasilja. Iz ove stvarnosti proizlazi istina da je ljubav, i ništa drugo, alternativa nasilju, snaga koja pobjeđuje i oplemenjuje. Zato je Isus objava Božje logike koja se najčešće ne podudara sa logikom svijeta.

Isusovo ponašanje je u skladu sa Božjom logikom. To se jasno vidi kroz cijelo njegovo djelovanje.

Petrovo potezanje mača, da bi obranio Isusa, znak je potpunog nerazumijevanja Božjeg plana spasenja i Božje logike. Istina, u Petrovu ponašanju ima logike, ali samo one ljudske. Petar ne stavlja u pitanje svoju logiku i ni na koji način ne razmišlja da se nekada Božja logika može posve razlikovati od njegove.

Petar je već prije izjavio da je spreman dati svoj život za Učitelja i to mu se čini normalnim da učenik dade život za Učitelja, da čovjek dade život za Boga. Tu ima logike. Ali Petar mora doći do druge bitne spoznaje: spoznati da i Bog daje život za čovjeka. Samo ljudski gledano ovdje nema logike, ovdje se po ljudski vidi samo sablazan. U tom smislu će i Isus jednom reći: „Blago onomu koji se zbog mene ne sablazni“ (Lk 7,23).

Petar jamči da je spreman za Isusa dati svoj život (Iv 13,37), ali to Isusu nije bilo dovoljno. Isus želi da Petar uzraste u ljubavi tako da, ne samo bude spreman dati život za Isusa, nego dati život kao Isus, a to znači dati život iz ljubavi prema drugima. To je onda autentično mučeništvo. Petar dok je bio na sigurnom tvrdio je da je spreman dati život za Isusa, a onda se tog istog Isusa sramotno odriče jer se uplašio jedne sluškinje. Petar nije zatajio Isusa iz straha pred smrću jer on sam još ne vjeruje da će Isus biti osuđen na smrt jer mu se čini sigurnim da rimska vlast nema za to dostatnih argumenata i dokaza. Ali Isusovo poniženje već gleda svojim očima. Stoga se čini da je Petrova zataja više iz straha od poniženja nego li od smrti.

Znamo iz iskustva kako su i danas češće zataje iz straha od poniženja i izrugivanja, nego li zbog straha od mučeništva i smrti. Nažalost ima previše vjernika koji će doduše reći da vjeruju, ali će u svakoj imalo delikatnoj situaciji lako zatajiti, zanijekati, sakriti svoju vjeru. Kao da se stide što su vjernici, kao da se osjećaju manje vrijednim. Koliki se neće nikada pomoliti ili barem prekrižiti prije jela, ako su u prisutnosti drugih, pa čak kada su ti isti vjernici. Koliki neće stati u obranu istine, u obranu evanđeoskih vrijednosti, samo zato da se ne zamjere mentalitetu ovoga svijeta koji udara po tim vrijednostima i nudi neke druge vrijednosti koje nisu u skladu sa Isusovim. Isus će u tom smislu jasno reći da tko njega zataji pred ljudima, ne može računati da će poslije ovog života biti od Isusa prepoznat kao njegov.

Već je sveti Pavao upozoravao vjernike na te slabosti. Tako piše Timoteju: „Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti. Prema tome, ne stidi se svjedočanstva za našega Gospodina ni mene, njegova sužnja ... Zbog toga ovo i trpim, ali se ne stidim, jer znam kome sam povjerovao“ (2Tim 2,7.8.12.). Ovakvo ponašanje je znak autentične vjere. Ali koliko je danas ovakvih vjernika? I Isus je postavio jedno ozbiljno pitanje koje zahtjeva ozbiljno razmišljanje: „Kada Sin čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“.

Površne vjere i praznovjerja će zasigurno naći. Nažalost mnogi kršćani se danas opredjeljuju baš za takvu vjeru, vjeru koja ništa ne košta, vjeru u nekog privatnog Boga koji ništa ne traži, koji se s njima u svemu slaže i koji im sve odobrava. Ovo nije vjera, to je idolatrija. 

Nema prave vjere bez dubokog osobnog susreta s Bogom, bez jačeg iskustva Boga, Boga koga se osjeća u dubini srca, Boga koga se diše, kako su govorili neki duhovni učitelji iz prvih stoljeća. Mučenici su bili ljudi koji su uživo susreli Krista. Oni nisu postali kršćani samo zato jer im je netko lijepo govorio o Isusu, što su vidjeli lijepe vjerske procesije, predivno pjevanje, nego zato jer su ga susreli, doživjeli, te su nakon tog jakog susreta s Kristom posve razumjeli da njihov život ima smisla samo ako ga usklade sa Isusovim.

Ljudima površne vjere zatajiti i životom zanijekati Boga nije nikakav problem. Površna vjera nije kadra platiti nikakvu cijenu za svoje vjerničko držanje.

Evanđelist Marko veli da je Petar slijedio Isusa kod njegova procesa muke, ali ga je slijedio „iz daleka“. Baš zbog toga je i došlo do ove zataje. Nije moguće slijediti Isusa „izdaleka“ i ostati vjeran. Onaj tko Isusa nasljeduje ne može to činiti sa velikim kompromisima. Ne može se slijediti Isusa i na prvo mjesto stavljati svoje privatne interese bez obzira na Isusove zahtjeve. Ovdje su najčešći, ili redoviti problemi Isusovih vjernika: ići za Isusom misleći prvenstveno na sebe i brigom za svoje interese. Zataje su tu neminovne.

Petrovo negiranje Isusa jest zapravo njegov pokušaj da uključi u život vjernika i moguću „distancu“ u odnosu na Isusa, tj. mogućnost da ga se nekada može slijediti, a nekada ne slijediti, već prema prilikama.

To je onaj trajni problem čovjeka vjere koji Stari zavjet predstavlja u terminima: hramanje na dvije strane, malo Bogu malo Baalu. To nije moguće u životu Isusova učenika. U tom hramanju Baal redovito pobjeđuje, a Bog se povlači.

Kada prorok Ilija stavlja pred narod izbor: ili Jahve ili Baal, ali nikako i jedan i drugi, sveti pisac veli da mu narod nije ništa odgovorio. To govori da je narodu krivo što Ilija postavlja stvar tako radikalno. Zašto se ne bi moglo nastaviti malo Bogu malo Baalu? Te napasti nisu nikada prestale, i čini se da su danas posebno jake i itekako vidljive.

Danas doduše, kao vjernici nismo u opasnosti da budemo mučenici krvlju kao što je bilo u neka druga ne daleka vremena, ali drugih vrsta mučeništva danas itekako ima. Toliki kršćani danas imaju iskustvo najrazličitijih poniženja, omalovažavanja, ismijavanja i uvreda u javnom prostoru, zbog svoje kršćanske autentičnosti. I to ima obilježje mučeništva ako se podnosi dostojanstveno i bez mržnje.

Ono što je važno, kako će reći apostol Petar, da nitko od kršćana ne trpi zbog toga što je lopov, ubojica, prevarant ili razvratnik. Trpjeti zbog vjernosti Isusu pripada blaženstvu. Kako su Crkvi danas dragocjeni ovi mučenici služenja, ljubavi i autentična života! Kršćana danas neće biti brojčano manje zato što nas ponižavaju ili ismijavaju, nego će nas biti manje ako ne budemo živjeli autentično kršćanstvo, ako ne budemo dosljedni u svojoj vjeri, ako ne budemo živjeli vjernost evanđelju.

Sigurni smo da i danas u našem narodu ima podosta nasljedovatelja svetog Duje u življenju mučeništva kroz ljubav i služenje. Ima toliko naših očeva i majki, baka i djedova, a hvala Bogu i mladih vjernika, koji hrabro svjedoče svoju vjeru i koji se trude biti dosljedni u svom kršćanskom pozivu. Istina, većina od ovih neće nikada biti službeno proglašeni svetima. Ali to nije ni važno. Bog dobro vidi i zna njihova djela. Po njima, kao narod, imamo puno Božjeg blagoslova. Zahvalni smo Bogu za njih, i molimo ga da takvih u našem narodu nikada ne nedostaje.

Neka sveti Duje prati i pomaže svojim zagovorom naš narod u ovom gradu, u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji i cijeloj domovini. Amen.

mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin stigao je kroz jutro u utorak 15. rujna u splitsku zračnu luku ...
1. Draga braćo u biskupstvu Ratko i Petre, uvaženi gosti i poštovani svi nazočni! Svečan i važan događaj okuplja nas ...
Splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić i splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. Dražen Kutleša uputili su ...
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu u četvrtak, 10. rujna u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u ...
Splitsko-makarski nadbiskup koadjutor Dražen Kutleša preuzeo je službu Velikog kancelara Katoličkoga bogoslovnog ...
Proslava blagdana Male Gospe i Dana grada Solina završila je svečanim popodnevnim misnim slavljem koje je na Gospinom ...
Brojni vjernici i hodočasnici, iako zbog epidemioloških mjera u znatno manjem broju, i ove su se godine okupili u ...
Marijansko svetište Vepric kraj Makarske i ove je godine bilo mjestom vjerničkog okupljanja povodom proslave blagdana ...