Splitsko-makarski nadbiskupi
1. „Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru…“. - „Nakon toga vidjeh: Eno velikog mnoštva… Stoje pred Prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama…“ Dragi vjernici, duboka i stalna je povezanost između ovoga evanđeoskog mnoštva koje s Isusom uziđe na goru i onoga mnoštva Knjige otkrivenja – svetih u nebu iz svih naroda, puka i jezika koji kliču Bogu: „Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova.“ Zato svetkovina Svih svetih doista je festival – veliki jubilej života, povezanost neba i zemlje, radost i pjesma. Sveci, miljenici Božji, i nama svojima trajni su prijatelji. Nebesnici oslobođeni spona smrti radosnom himnom Životu zahvalno slave Boga. Slave izvor svega života, Onoga koji nas u svome Sinu Isusu Kristu, našem Spasitelju i Gospodinu, neizmjerno ljubi. I mi danas na groblju nismo zatvorenici naše i njihove smrti, već u zajedništvu s njima razmišljamo, molimo, pjevamo u svjetlu Radosne vijesti kršćanske vjere i nade Izvoru i Spasitelju našega života. Euharistijskim slavljem pridružujemo se slavlju nebesnika.
2. Poštovana braćo i sestre u Kristu, slaviti život znači slaviti Boga Oca. Uz Njega je vezan naš život i smrt, naša sadašnjost i budućnost. Sam Bog u Isusu Kristu radi nas i radi našega spasenja, iz ljubavi prema nama, čovjekom posta. Krist Gospodina svojim uskrsnućem postade Začetnik života, Prvorođenac od mrtvih. Njemu, svojemu Spasitelju, danas u zajedništvu svih svetih upućujemo zahvale i molitve za svoje pokojne i za nas same. Na njega, raspetoga i uskrsloga, upućuje nas i cvijeće i svijeće koje stavljamo na grobove naših dragih i milih. Na naša sudbonosna, ozbiljna i velika pitanja života i smrti Isus Krist nam je jedini, konačni, radosni odgovor. Bez Krista, bez Njegova uskrsnuća svaka naša nada je mala i nedovoljna, ne ostvaruje čovjeka. Stoga uz grobove naših dragih pokojnika, dok nam naviru tolika sjećanja, u vjeri i nadi Kristova uskrsnuća, u otvorenosti i radosti vječnoga života i mi nadilazimo zemaljske smrtne horizonte. Novu stvarnost kršćanske nade primjećujemo ovdje na groblju pokojnika koje je označeno poljima poput grada s kvartovima i ulicama. Šetajući ovim svetim mjestom čitamo tekstove i poruke naših dragih pokojnika koji nam govore da je naš smrtni, zemaljski život ispunjen konačnom puninom vječnosti. U svjetlu kršćanske istine i slavlja svih svetih naši nas dragi pokojnici pozivaju da unesemo više svjedočenja i znakova vjere, nade i ljubavi u žive kvartove i ulice našega svakodnevlja, u naše odnose kako bismo i mi učili tekst i note, gramatiku i melodiju onog istog himna kojim oni već slave Boga Oca i Spasitelja našega.
3. Priznajemo da nam je himan nebesnika, njegov tekst i note teško razumljiv ali ipak nije nam posve nepoznat. Ta i samo mnoštvo nebesnika „dođe iz nevolje velike… Palme im u rukama…“. I te kako su osjetili težinu života, toliki su bili i žrtve nasilja. A Isus na gori onom mnoštvu i nama već sada pruža tekst i daje note melodije pjesme nebesnika: sretnicima postaju siromasi, ožalošćeni, krotki, gladni, žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti. Toliki, pa možda i mi sami, ne poznavajući čitav domet ovog teksta vječnog života mogli bismo prigovoriti Isusu: Tvrd je ovo govor! Tko ga može razumjeti? Međutim, čini se da i u našem mentalitetu ljudske logike, žrtve danas postaju ne samo češće, već i na svoj način sve uvaženije i zaštićenije do te mjere da je skoro popularno biti žrtva. Dakako, Isusovo viđenje dostojanstva žrtve daleko nadvisuje samu medijsku promociju i materijalne pogodnosti. U svjetlu blaženstava naši dragi pokojnici uz svoje želje i poruke kao da nam tiho izgovaraju još jednu rečenicu: E, da mi se vratiti: bio bih više…! bio bih bolje…! Braćo i sestre, i mi u svom životu nakon 18, 40, 70 godina života, koliko smo puta izrazili istu želju: E, da mi se vratiti! E, da mogu iz početka. Ne bih tako mislio, ne bih tako rekao, ne bih tako učinio, ne bih to propustio!
4. Nama je ovo doista moguće! Božji je dar da možemo započeti i da se možemo vratiti. Što je naše obraćenje nego dar povratka – novog početka? Zar ovu želju i mogućnost povratka ne tražimo i doživljavamo svake nedjelje dok se kajemo priznajući da smo se udaljili mišlju, riječju, djelom i propustom od života, od Boga i bližnjega? Zar naš povratak danas s groblja u grad našeg vjerničkog i građanskog svakodnevlja ne želi biti naš osobni odgovor na ono njihovo i često naše: E, da mi se vratiti! Živjeti, znači promijeniti se – obratiti se. Obraćenje i rast u ljudskosti i vjeri, znak je da smo živi, da smo na strani života, da učimo pjesmu nastupa i sudioništva na festivalu uskrsne punine života. Kako reče jedan pjesnik razmišljajući o životu: O, velika sudbonosna pitanja, oprostite malim odgovorima! Vjerujem da danas svatko od nas osjeća potrebu reći svome Bogu i Spasitelju: O, veliki i dobri Bože! Oprosti mi moju površnost, nezainteresiranost, odsutnost, ravnodušnost – oprosti moje male odgovore, promašene ili nikakve!
5. E, da mi se vratiti! Ali, braćo i sestre, mi se vraćamo! Vraćamo se u stvarnost našega života! Godina vjere je poziv i prilika našega povratka. Milosrdni Bože, pomozi nam da ne zaboravimo na cvijeće i svijeće za svoje žive. Neka svijeća naše pažnje, solidarnosti i oproštenja u obiteljskom domu kao i u našoj sredini bude svjetlo i toplina bližnjima; da živo cvijeće na stolu i ono još potrebnije duhovno cvijeće, naše ljubavi i ohrabrenja, unosi u obiteljske odnose radost života i ljepotu zajedništva. Učini, Bože, da naši svakodnevni stolovi, obiteljski i radni, budu poput oltara povezujući našu liturgiju života s nebeskom proslavom svih svetih gdje se i mi nadamo zajedno s njima zahvalno pjevati Tebi:
Blagoslov i slava,
i mudrost, i zahvalnica,
i čast i moć i snaga
Bogu našemu
u vijeke vjekova. Amen.
