Splitsko-makarski nadbiskupi

Na mjestu smo, braćo i sestre, gdje se danas širom domovine i svijeta mnoštva okupljaju: na groblju. I nas iz grada prema Lovrincu vode putovi koji poput naše životne staze danas postaju jednosmjerni. Na ovom mjestu svete tišine, u blagdanskom i duhovnom ozračju cvijeća i svijeća, sabranosti i molitve, u ovom zajedništvu mnoštva, svatko se od nas danas na svoj način doživljava pročišćenim, a i druge takvima prepoznaje. U ozračju dubljeg razmišljanja osjećamo se više ljudi, jer se sjećamo dragih nam pokojnika, svojih bližnjih i onih daljnjih, iz doma i grada, obitelji i društva. U ozračju zajedništva i solidarnosti osjećamo se više ljudi, jer se danas ne zaustavljamo samo kod groba, već u duhu i molitvi idemo dublje i dalje. Ne ostajemo na grobu samo onih koji su nama iz ljubavi darovali život, već tražimo i grobove naših palih branitelja koji su za nas dali svoj život. Posebno danas suosjećamo s tolikima, sjećajući se svih onih znanih i neznanih za čiji se grob još ne zna, za koje ni poslije toliko godina njihove obitelji i rodbina još ne znaju gdje su pali i ubijeni, gdje su im grobovi.

Na ovom mjestu osobne molitve i zahvale osjećamo se više ljudi, jer se ne samo zahvalno spominjemo i s pijetetom sjećamo dragih nam osoba, već smo više ljudi i zbog toga što se, bar na kratko, oslobađamo, izlazimo iz one svakodnevne zarobljenosti stvari, a više smo povezani s osobama, s našim pokojnima, kao i s onima s kojima živimo u domu. U tom zajedništvu i povezanosti, molitvom i s ovom najvećom molitvom – euharistijskim slavljem obraćamo se našem nebeskom Ocu, izvoru života i Gospodaru svega stvorenoga, da On primi našu pokojnu braću i sestre u mnoštvo svetih i uvede ih u društvo svojih nebesnika, u društvo onog "…velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka i jezika".

Dakako, ne iznenađuje nas toliko mnoštvo što ga nitko ne mogaše izbrojiti, već nas ovo iznenađuje, i to ugodno iznenađuje: tko bi se, mjereno našim kriterijima i mentalitetom, usudio među njih ubrojiti i vidjeti među blaženima sve one društveno isključene, socijalno ugrožene, ponižene, prezrene, one isključene iz društva, one sa ruba života, izbrisane iz povijesti? Zato na pitanje "tko su oni" i "odakle dolaze", odgovor je velika utjeha i ohrabrenje svima nama ovdje, braćo i sestre. Tko su ovi i odakle dolaze? Mi to dobro znademo. To su naši poznanici, iz naše župne zajednice, iz našega kvarta, poduzeća, ustanove, naši susjedi i rodbina. Odakle dolaze? Pa mi smo ih odavde ispratili na putu njihova prijelaza i dolaska. To su oni koji "dođoše iz nevolje velike". I nije im bilo lako. Svatko od njih je proživio svoju nevolju. Odavde dođoše. Odavle odoše iz naše sredine. Poznate su nam njihove nevolje. I sami ih dijelimo. Ne nevolje, već su to velike nevolje: biti bez posla, stana, dovoljnih primanja, prava, dostojanstva, uvažavanja, biti bez zdravlja, živjeti u narušenim bračnim i obiteljskim odnosima, podnositi nepravde, nositi svoj križ i znati oprostiti; biti bez toliko toga, ne imati, a uza sve to ipak biti, biti i ostati čovjek, biti i ostati svjedok ljudskih i kršćanskih vrednota, biti svjetlo u tami i sol u društvu, biti svjedok ljudskosti u poganstvu i uza sve izazove i poteškoće svojom ljudskošću i svojim kršćanskim svjedočenjem humanizirati i posvećivati svoje vrijeme i društvo.

Jer smo i mi sami u istim i sličnim uvjetima, pitamo se kako su ovo mogli. Mogli su ovo biti i uspjeli biti znak novosti i nade, svjedoci svetosti i vječnosti među nama, "jer su svoje haljine prali i bijelili u krvi Jaganjčevoj". Zato ih mi danas slavimo. I oni slave. Slave Boga i kliču: "Naše spasenje, Bože, je tvoje djelo". I Gospodin slavi svoje svete, jer su oni njega proslavili svojim životom i učinili da naš svijet bude bolji, humaniji i svetiji.
Nije li njihovo slavlje i za nas iznenađenje, radosna Božja poruka, velika utjeha i snažno ohrabrenje svima nama za naš život na našem zemaljskom putu?

Zato na ovom mjestu svete tišine, blagdanskog i duhovnog ozračja, možemo se ozbiljnije zapitati: Tko smo, zapravo, mi, mi ovako ograničeni, grešni i slabi? Na to nas želi podsjetiti sv. Ivan: "Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu čisti se kao što je on čist." U toj nadi mi se čistimo i posvećujemo. Krštenjem smo, braćo i sestre, po Isusu Kristu ucijepljeni u Božji izvor i dinamizam svetosti. Stoga nam sv. Pavao poručuje: "Ovo je Božja volja, vaše posvećenje" (1 Sol 4, 3). A kako zaboraviti i zar možemo ovo smetnuti s uma: sam Isus za nas sebe posvećuje i moli Oca: "Posveti ih u istini" (Iv 17, 17). Naše posvećenje nije tek nešto usputno, sporedno, već bitni i nužni zahtjev naše pripadnosti Onomu koji je i sam svet, štoviše sama svetost, tri puta svet.

Pozvani smo svjedočiti ovu svetost onako kako su je svjedočila i živjela naša braća i sestre - svi sveti u svom vremenu i društvu. Oni su se zauzimali, pa i uz cijenu neuspjeha, poniženja, osude i žrtve života za humanije odnose, pravednije društvo i bolji svijet. Zauzimali su se za promjene i pravednije društvene strukture, ali i za one dublje promjene, iskrenu obnovu srca, uvijek vođeni Duhom da svi ljudi imaju uzvišeno i jednako dostojanstvo, dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Zato su sve gledali i prihvaćali svojom braćom i sestrama. Svjesni svoga dostojanstva i poziva u ovom našem vremenu, društvu i svijetu pozvani smo biti i postati još više to što jesmo. Pozvani smo i poslani mijenjati naslijeđeni i stečeni mentalitet, koji se ne mijenja samo reformama društvenih struktura, već prije svega osobnom i korjenitom promjenom mentaliteta, a to se zove i jest obraćenje.
Na putu smo rasta u svetosti, na putu susreta s njime i našim dragim pokojnima, gdje ćemo biti njemu slični, ispunjeni svetošću i ostvareni puninom života. Stoga je ovo i naš dan, blagdan naše nade, dostojanstva i ohrabrenja, svijesti i svjedočenja, ljudskosti i svetosti u našem vremenu i sredini, društvu i svijetu.

Stoga je svetost naša biografska oznaka koja ne isključuje iz svoje odgovornosti i solidarnosti one bez radnog mjesta, bez primanja, životne sigurnosti; ona zna imati vremena i razumijevanja za klonule ruke i srca, razočarane i beznadne. Svetost zna stvarati uvjete i svjedočiti vrednote dostojne života, da se mladi ne izgube u zemaljskim porocima i raznim ovisnostima, već im daje primjer proroštva za puninu života. Biti svet znači svjedočki se zauzeti u svojoj sredini za pravednije i solidarnije odnose u društvu, osobno i zajedno se boriti protiv sukoba, podjela, polazeći uvijek od temeljne činjenice da je svaki čovjek osoba dostojna svakog poštovanja, i da je ljubav prema onima koji pate znak i mjerilo stupnja uljudbe i napretka u jednom narodu i društvu. Ili, rečeno rječnikom današnjeg blagdana, znak i mjerilo stupnja naše svetosti. Mi vjernici, po primjeru naše pokojne braće i sestara - svih svetih, moći ćemo se oduprijeti izazovima beznađa i mentalitetu sebičnosti, koji želi egoistično uživati i iskoristiti trenutak samo za sebe, jedino onom nadom koja se ne temelji na našim proračunima, prognozama, statistikama, već na nadi koja ima svoje temelj u Bogu i njegovim obećanjima.

Danas naša pokojna braća i sestre - svi sveti i sam Gospodin pozivaju nas da i mi svjesni svoga dostojanstva, u povezanosti s Onim koji je sama svetost, još znakovitije ovdje i sada budemo prisutni i zauzeti u ostvarenju humanijeg i svetijeg društva. Pozvani smo u svjetlu današnjeg blagdana Svih svetih dati razlog svoje kršćanske nade u svojoj sredini. Jer ništa toliko ne ugrožava čovjeka i društvo, kao nedostatak smisla i nade, nesigurnost u pogledu temeljnih životnih istina i vrijednosti, razlikovanja dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde.

Braćo i sestre, svi mi, ovo mnoštvo, na jednosmjernom putu prema nebeskom Jeruzalemu, povratit ćemo se u naš zemaljski grad Split, ohrabreni u radosnoj nadi da i naš život, koji je jednosmjerna ulica prema smrti, nije slijepa ulica. Kud nas Bog i kako kroz smrt vodi sada ostaje za nas tajna, ali s ovom tajnom možemo živjeti ako imamo povjerenja u njega. A možemo ga i smijemo imati jer naše povjerenje u Boga zove se i jest Isus Krist. U tom našem povjerenju gledamo prema svojoj budućnosti i u toj nadi čitamo svoje biti ovdje i sada. Potaknuti primjerom i zagovorom naše pokojne braće i sestara svih svetih, snagom kršćanske nade, ne obeshrabrimo se uza sve poteškoće unositi životni optimizam i kršćanski duh u naše obitelji, grad i društvo. "A Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima" (Ef 1, 17-18).