Velika Gospa - Sinj - 2005.

''Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju'', kliče Marija u susretu s Elizabetom. Kliče radosno, vjernički! I proročki! '' Svi će me naraštaji zvati blaženom!''

Marija je potpuno svjesna da njezino klicanje ništa ne nadodaje veličini Božjoj, već je to izraz iskrene otvorenosti da se u njezinom životnom prostoru duše i srca, Gospodin još više proslavi.

Majko Marijo, tako te nazivaju naraštaji svih naroda. Tako te nazivaju, i to s osobitom ljubavlju kroz svoju 14-stoljetnu kršćansku povijest, Tvoja duhovna djeca, naraštaji vjerničkog hrvatskog naroda. Na tragu stopa vjere svojih očeva i majki, djedova i baka, blaženom te naziva i ovaj današnji hrvatski naraštaj. Blaženom te naziva i slavi. U svjetlu tvoga uznesenja hodi i vidi svoju budućnost.

Zato te, danas, radosno pozdravljam, vjerni puče Božji, marijanski naraštaju, okupljeni u našem svetištu Gospe sinjske. Danas nas, braćo i sestre, svi naši putovi križa i radosti, beznađa i nade, vapaja i zahvale, svih uzrasta ovoga naraštaja, vode u Marijina svetišta širom Lijepe naše. Vode nas k Mariji - svetištu. Vode  i uvode nas u otajstvenu proslavu cjelovitosti života, duše i tijela, osobe i osobnosti, zemaljskog i nebeskog života, koji se po Kristovu uskrsnuću potpuno ostvario uznesenjem Marije u nebo. Marija je stoga svima nama siguran znak utjehe i nade, nama koji smo tek na zemaljskoj dionici života. Ona ne samo dobro pamti svoje zemaljske dane i korake, već i naše pomno majčinski prati.

Premda su se uvjeti života, zahvaljujući blagodatima tehnike uvelike izmijenili i život unaprijedili, još uvijek je to naš zemaljski život. Marija danas ne bi trebala putovati više dana kroz judejsku pustinju i gorje da bi njezin glas dopro do Elizabete. To bi mogla učiniti preko mobitela i e-maila. Ne bi trebala ići više puta na nazaretski izvor po vodu. Imala bi je u kući. Ne bi trebala svako jutro kresivom paliti vatru na ognjištu. Imala bi električnu energiju. Sa svim tim ona bi se još više stavila u službu čovjeka i Bogu zahvalno klicala: ''Veliča duša moja Gospodina…'' Marija bi i danas bila Marija! Otvorena Bogu i bližnjima.

No, braćo i sestre, mi sve to imamo i stalno napredujemo na polju tehnike. Ali koliko je sve to u službi života, osobe, bližnjega, općeg dobra, zajedništva? Koliko u tome prepoznajemo prisutnost Boga i Njega slavimo? Nisu li nam, s razvijenijim tehničkim sredstvima komunikacije, međusobni odnosi postali udaljeniji? I prema bližnjima i prema Gospodinu?

Dakako, nije u pitanju tehnika i znanost već čovjek i njegovo srce. U svijetu tehnike i tehnologije gdje sve precizno funkcionira, upravo naši međuljudski odnosi u braku, u obitelji, ustanovi, narodu i društvu, postaju sve problematičniji. Ne funkcioniraju ljudski. Jasno, uz tolike divne primjere, hrabre svjedoke ljudskosti i vjere, nikada toliko svetaca i blaženika kao u naše vrijeme, na žalost susrećemo se s bolnim činjenicama velikog postotka rastavljenih brakova te napetosti i nasilja čak i u obitelji. Preveliki broj sudskih procesa govori o poremećenim rodbinskim i susjedskim odnosima. A da ne spominjemo odnose na radnom mjestu. Pa zar i nezaposlenost i siromaštvo nisu na svoj način pokazatelj i dobrim dijelom uzrok poremećaja u društvu. Uza svu veću tehničku komunikaciju pa i socijalizaciju već od dječjeg vrtića, kao da je u porastu mentalitet egoizma i individualizma, indiferentizma i relativizma.

Egoizam – sebičnost, udaljava nas od zajednice i zajedništva, solidarnosti i općeg dobra. Potiče na kršenje zakona, propisa, stvara podjele i nepravde, dovodi do sukoba interesa i kriminala. Egoizam osiromašuje ne samo svoju sredinu, već osiromašuje i samu dotičnu osobu. Sebičnjak želi sebe osigurati, ali mu nikada ništa nije dovoljno, ni sredstava, ni novca, ni vremena. Ne samo da nema vremena za druge, već ga nema ni za sebe. Egoist ne ide u pohode. Ostaje kod kuće! Sve želi posjedovati, imati, zagospodariti. Ali kako u tome ne uspijeva još agresivnije vrši napad na sadašnji trenutak, očajnički tražeći u škrinji sadašnjeg trenutka sreću, užitak, vječnost. K tomu, tržište i profit stvaraju umjetne i nametnute potrebe preko dirigiranih želja. To još više pojačava apetit nezasitne sebičnosti. Nametnute dirigirane želje ranjavaju i potiskuju u nama ono temeljnu čežnju čovjeka za konačnim smislom u Bogu.

S egoizmom u srodstvu je i individualizam što je svojevrsna reakcija na kolektivizam. Individualist se teško uklapa u društvene odnose, a s takvima je, pa i u ekipnom športu, teško postići pozitivan rezultat. Sve to prati indiferentizam i ravnodušnost, ne samo prema drugom i drugačijem, već uopće odsutnost interesa da se bolje upoznaju one vrednote i vrijednosti koje su nam bile ili bi nam trebale biti svete. Na kraju sve postane relativno do te mjere da je dobro samo ono što ti koristi, što ti je ugodno i sve ono što ti je moguće.

Ako se ovo slučajno primjeni na područje znanosti, da se sve smije što se može, posljedice su vrlo opasne za život i budućnost čovjeka i povijesti. Nije li danas čovjek postao div na tehničko znanstvenom polju, a istovremeno ostao etičko-moralni patuljak. U takvom mentalitetu znanost i tehnika, na svoj način, se vidi kao zamjena smisla i kao svojevrsna religija. Tehnika i znanost od sredstva postaje cilj – smisao. Svijet i čovjek ne vide se u svom zadnjem smislu nego se smisao očekuje od tehnike i znanosti. Uza sve to znanost i tehnika nisu u stanju pružiti zadnji smisao života niti one to mogu biti. U jednoj takvoj perspektivi nada je prizemljena unutar granica prostora i vremena, a ona konačna nada u Bogu, nada Marijina uznesenja, zamjenjuje se i obično se vidi kao dug i uspješan život bez vječnosti i konačnog spasenja. Prisutan je tu samo napredak, ali bez ikakvog smisla povijesti. Ako se moralno-etički relativizam proširi i na druga područja, onda pluralizam – što on u sebi nije- vidi kao neutralnost vrednota, a demokracija – što ni ona po sebi nije – nijekanje moralnih načela. I u ovakvom mentalitetu egoizma i relativizma, što je iznenađujuće, nalazi plodno tlo religioznost, ali jedna čudna religioznost, religioznost bez osobnog Boga i poziva i odnosa s njime. Isto tako puno se govori o humanosti, ali bez konkretnog čovjeka. Prisutna je filantropija koja čak i životinje štiti, ali se gubi interes za čovjeka pojedinca.

Ne znam koliko sve ovo pogoduje našem zemaljskom životu, a koliko je to sukladno onom konačnom, cjelovitom ostvarenju života već ostvarenom u Marijinom uznesenju. Uvijek je bilo onih koji su opasnosti za čovjeka, narod i društvo uočavali prije i na vrijeme. S pravom danas mnogi upozoravaju ako već nije i kasno na opasnosti od mentaliteta egoizma i individualizma, indiferentizma i relativizma, naglašavajući važnost međuljudskih odnosa jer čovjek je bitno biće u odnosima, biće usmjereno na zajednicu i zajedništvo, biće solidarno, štoviše karitativno biće.

Kao glavni uzroci ovakvoga mentaliteta spominju se, i vjerujem s pravom: gubitak memorije, zaborav povijesnog pamćenja, iskorijenjenost iz tradicije, manjak osjećaja pripadnosti zajednici i zajedništvu nacionalnom, kulturnom i crkvenom.

Jasno, bez memorije i povijesnog pamćenja nema normalnog čovjeka, zdrave obitelji, svjesnog naroda. Bez prošlosti i pamćenja, nema budućnosti. Bez memorije čovjek je stroj, dapače, gori od stroja jer se danas i strojevima ugrađuje svojevrsna memorija. Na tradiciji i memoriji gradi se svijest i identitet, ponos i vrednote, mudrost i znanje. Rast je moguć samo tamo gdje su korijeni! Tradicija čuva, prenosi i otkriva vrednote i vrijednosti. Ona je doista bogatstvo. Bez nje smo siromasi. Ona je naš duhovni dom. Bez nje smo beskućnici. Ona naš čini hodočasnicima života. Bez nje smo lutalice. Bez memorije i tradicije nema čovjeka, osobe, naroda i društva. Jer čovjek se ne rađa u naturi – prirodi – poput životinjskog svijeta, već u kulturi, predaji, memoriji, tradiciji svoga naroda, svoje vjere i duhovne baštine. Bez memorije i tradicije nema identiteta. Sve nam je to prevažno i za ulazak u europsku zajednicu, i za globalizacijske procese, ali prije svega za skladan rast i cjelovit razvoj našeg crkvenog i društvenog zajedništva. Zato, čuvajmo svoju memoriju i njegujmo svoju tradiciju! Ne trebamo imati kompleks svoje povijesne memorije i tradicije! One su zdravlje, a ne bolest!

Da, bolest je izgubiti svoju memoriju! A čini mi se da je gubimo. Zar nije gubljenje memorije i zaborav povijesnog pamćenja ako se zaboravljaju žrtve Domovinskog rata, pali i ranjeni životi; ako se Hrvatsku vidi samo kao teren za svoj profit i tržište, nepošteno bogaćenje i kriminal. Takvi sebičnjaci, svojim zaboravom, ne samo razaraju, granatiraju narodno i društveno tkivo iznutra, već nas, kao narod, pred svijetom stavljaju na stup srama. Potrebno je još ponovo glasno reći: kriminal je, ne samo virus, već više i gore od toga. Kriminal je sramota! Zbog takvih sebičnjaka izgubljene memorije i povijesnog pamćenja, Hrvatska još nije oslobođena: imamo je kao teren, a ne kao dom. Žalosti nas iseljavanje iz Hrvatske, ali ako bi nas ovakvi napustili bili bismo im zahvalni.

Dakako, ne možemo se zatvoriti i živjeti u svojoj prošlosti. Bez budućnosti, sadašnjost je zatvorena! Memorija i tradicija ne znači ostajanje u prošlosti, već je to temelj budućnosti. Kako u Marijinom životu, tako i u našem danas. Zatvaranje u prošlost jest ako mladi roditelji, sinovi i kćeri ostanu bez zaposlenja, primanja i doma, te se oslanjaju i žive samo od skromne mirovine djeda i bake. Ako takvo stanje potraje, opasnost je da se zatvorimo u prošlost bez nade u budućnost. Zatvaranje u prošlost našega društva jest i pristup žrtvama II. svjetskog rata. S jedne strane se pamte i komemoriraju samo one ''naše'', dok se s druge strane blate, preziru, zaboravljaju te po drugi put ubijaju i u jame bacaju žrtve onih drugih. Koja je poruka i želja svih žrtava rata? Više od svega, pa i svoga mira, oni žele nama mir i međusobno pomirenje! Doista, braćo i sestre, potrebno je poslušati mudrog i velikog blagopokojnoj papu Ivana Pavla II., prijatelja našega naroda, da osvijetlimo našu memoriju i pročistimo naše povijesno pamćenje. Radi našega zajedništva i pomirenja. Radi naše budućnosti! I sinjska alka je naša memorija i naše bogato povijesno pamćenje.

A Marijin ''Veliča duša moja Gospodina…'' svjedoči nam koliko je važna memorija, povijesno pamćenje, tradicija, svijest i osjećaj pripadnosti koji je otvaraju prema bližnjemu i svome narodu. Prije svega, ovo je otvorenost i vjernost Bogu koji otkriva budućnost onima koji ostaju uz Božju  memoriju, uz Njegova povijesna obećanja. Majka Marija je najdublja memorija i živi arhiv naše povijesti, naših križnih putova i naših Kana. Ali, prije svega Marija nas podsjeća na onu Božju memoriju koju je ona pohranjivala, prebirala i čuvala kao najveće blago Crkve i svijeta, Isusa Krista – Emanuela – Boga s nama! On je prisutan u otajstvu Euharistije kao trajna memorija među nama, s nama i za nas, predavši nam se riječima: ''Ovo činite meni na spomen.''

Da, živimo u mentalitetu naglašenog egoizma zbog gubitka memorije i pripadnosti, zbog gubitka Kristove memorije i pripadnosti Njegovoj Crkvi. Ali, braćo i sestre, u godini smo Euharistije, žive i trajne Božje memorije.  Euharistija je najjači lijek protiv egoizma jer ona je izvor i očitovanje zajednice i zajedništva. Ona stvara i odgaja zajedništvo. Po njoj smo već ovdje na zemlji ''jedno tijelo i jedan duh''. Euharistija nas povezuje međusobno i s Kristom, s našom i Njegovom budućnošću kojom je Marija potpuno zahvaćena. Jer je Marija trajno najpovezanija s Kristom, zato je najbliža i najotvorenija nama. Stoga, Ona ne ostaje sebično zatvorena u svoju religioznost, u svoju samodostatnu duhovnost, već solidarna ide u pohode gradeći radost i zajedništvo života. Marija živi ono najdublje u ljudskom životu, onu ljudskost koja je nadahnuta, osvijetljena i pokrenuta vjerom u Boga. Ona nas upućuje na božanski primjer Isusa Krista i potiče nas da se ne zatvaramo samodostatno i autonomno u svoj egoizam. Čovjek je vrhunac stvorenoga, osoba – slika Božja. Kao takav ima svoju autonomiju, ali trajno određenu odnosom prema Bogu i bližnjima. Zato, svi putovi i načini života koji bi nas vodili u sebičnost, u samodostatnost, ne samo da su upitni i sumnjivi, već su štetni i opasni, za osobni i obiteljski, nacionalni i društveni život, zemaljski i nebeski.

Vjernik ne može živjeti bez Božje memorije, zajedništva s Kristom i pripadnosti Crkvi i svome narodu. Vjernik ne može bez Euharistije, bez nedjelje. Vjernik ne ostaje nedjeljom samodostatno i sebično kod kuće. On ide braći i zajedno s njima u pohod. Jer sam Bog nas pohađa u Otajstvu svoje memorije – Euharistije. Euharistijsko slavlje traži i euharistijsko življenje: euharistijsku zajednicu i zajedništvo. Traži od nas da budemo kvasac i svjetlo svijeta, da u naše društvo unosimo i svjedočimo humane i kršćanske odnose. Euharistija nas potiče da gradimo kulturu zajedništva, poziva nas i hrabri za otvorenost horizontalnu i vertikalnu, da naviještamo i svjedočki živimo zajedništvo u trajnom dijalogu s Bogom i čovjekom poput Majke Marije.

Samo jadikovati i kritizirati, a ne naviještati i svjedočiti vlastitim životom evanđeosko, euharistijsko zajedništvo, najveća je zapreka evangelizaciji našega vremena.

Klicati s Marijom ''Veliča duša moja Gospodina…'' izraz je slobode za Boga i bližnjega. Istinski je to izlazak iz sebe, svoga egoizma da bi u ljudskom životu bilo mjesta za Boga i čovjeka, kulturu zajedništva i civilizaciju ljubavi.

Ti, Majko Marijo, koja si najdublje povezana s Božjom memorijom – Isusom Kristom – svojim sinom koji je prihvatio sve naše križeve i grobove kao kolijevke našeg konačnog nebeskog rođenja, daj, molimo Te, da i mi, Tvoji sinovi i kćeri, postanemo dionici Njegova uskrsnuća i Tvoga uznesenja. Pomozi da Te Tvoj vjerni hrvatski narod, koji Te je stoljećima blaženom nazivao, u ovom i u svim budućim naraštajima još više tako naziva i tako slavi! Amen! Tako neka bude!

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić predvodio je misno slavlje za klanjatelje trajnoga euharistijskog klanjanja ...
Član francuske družbe Misionari Presvete euharistije iz Argentine o. Justo Lo Feuda i splitsko-makarski nadbiskup mons. ...
U Hvaru je 2. listopada svečano proslavljena svetkovina sv. Stjepana I., pape i mučenika, zaštitnika grada i biskupije. ...
O proslavi 1600-te obljetnice smrti sv. Jeronima, poseban gost Splitsko-makarske nadbiskupije bio je uzoriti gospodin ...
Misnim slavljem koje je u novoj solinskoj crkvi Svete Obitelji, u srijedu 30. rujna na blagdan sv. Jeronima, predvodio ...
Nakon svečanog otvaranja Riznice splitske katedrale, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek nakratko se u ...
U prigodi Jubileja 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima, crkvenog naučitelja i zaštitnika Dalmacije, koji zajedno slave ...
Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitsko-dalmatinska županija svečano slave Jubilej 1600. obljetnicu smrti sv. ...