Velika Gospa - Sinj - 2001.

Pozdravljam sve vas, dragi hodočasnici, koji ste danas došli u ovo Gospino svetište tražeći zagovor i pomoć za sebe, za svoju djecu, za svoju obitelj, za Hrvatsku domovinu i svijet, ali i zahvaliti za tolika dobročinstva koja nam je Gospodin udijelio. Evo nas s različitih strana, ali svi smo braća i sestre, jedne obitelji, jedne Majke, Majke Marije tijelom i dušom na nebo uznesene. Želimo je zamolit za sve naše duševne i tjelesne potrebe.

Pozdravljam tebe, oče i majko, koji ste zabrinuti za svoju djecu kako ih odgajati i strepite da ne bi otišli po “zlu putu”. Došli ste s njima, ili ih u srcu nosite, sa željom da im sami još više postanete otac i majka.

Pozdravljam i tebe, mladiću i djevojko, koji želite odrasti, graditi svoju budućnost, koji tražite radno mjesto, ali ga ne uspijevate naći, koji ste, vjerujući tolikim obećanjima, očekivali otvaranje radnim mjesta, a zabrinjavaju vas nova otpuštanja i još uvijek druga najavljena. Pitate se kako naprijed.

Pozdravljam i tebe, bako i djede, koji ste možda sa štapom u ruci, došli moliti nebesku Majku za svoje unuke i za našu budućnost, za ljudsko poštenje i postojanu vjeru, ali i zahvalni Gospodinu za sve dobro koje ste u životu doživjeli.

Pozdravljam i tebe, dragi branitelju, koji si nosio krunicu oko vrata dok si branio Hrvatsku domovinu, i možda na bojištu dok su oko tebe padale granate šaptao molitve nebeskoj Majci, a sada razočaran promatraš sve ovo što se događa, zabrinut da sutra i tvoj sin ne povjeruje da si i ti agresor zato što si branio svoj dom.

Pred majku Mariju dolazimo s našim poteškoćama, mi hodočasnici iste nade, s molitvom i željom da ovo slavlje bude radostan njen i naš blagdana i radostan susret.

Evanđelju nam govori o događaju susreta Blažene Djevice Marije i Elizabete. Marija je pohitila sa sjevera u južno Gorje susresti Elizabetu. U tom se pohodu dogodio onaj istinski susret, susret blagoslova, susret radosti.

Zar je Elizabeta mogla ostati ravnodušna kada je čula da joj Marija dolazi u pohode? I sama se u čudu pita: “Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni”. Elizabeta naziva Nazaretsku Djevicu blaženom jer je povjerovala da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina. U ovome susretu se prepoznaje i ono ljudsko ali i Božansko. Ivan se raduje susretu s Marijom koja nosi u svom krilu blagoslovljeni plod, zato je zaigrao od radosti.

    Mi živimo u vremenu veće mogućnosti komunikacija među ljudima, ali pitanje je koliko istinski, osobno komuniciramo s drugima, koliko postajmo bližnji i dolazimo bliže jedni drugima, i koliko su stvarno naši susreti izvor blagoslova i radosti.

Marija nije bila od nikoga pozvana. Ona sama prepoznaje potrebe drugih i njima im postaje bližnja. Ona se sama toga sjetila jer je pažljiva i misli na druge. A što je s nama? Bismo li se mi sami sjetili priteći u pomoć?  Bi li nama to ikada palo na pamet? A kako reagiramo i kad nas netko pozove da mu damo ruke? Da li bi naš odgovor i naša reakcija bila kao ona Marijina koja izlaže samu sebe da bude blizu svojoj rođakinji, ili bi možda naša reakcija bila ovakva: "čuj rado bih ti pomogao, ali znaš… zauzet sam, nemam vremena… oprosti, možda drugi put?" Ili, ne daj Bože, agresivna, neprijateljska, slična onoj koju opisuje sv. Ivan u Otkrivenju kada u viziji gleda zmaja koji, ne samo da ne želi pomoći, već napada nezaštićenu ženu i njeno dijete?

Danas smo zahvaćeni i otvaramo se procesu globalizacije, boljeg povezivanja cijeloga svijeta, pa zar možemo dopustiti da među nama unutar nedostaje susreta, dijaloga? Zar možemo dopustiti da se iznutra rastačemo, da se tako dijelimo na europsku i nacionalnu Hrvatsku, na lijevu i desnu? Ne čini li vam se da se suprotstavljamo jedni drugima, da pravimo međusobne podjele, da se dijelimo čak i na sjever i jug? A dobro znamo da nam podjele ne mogu ništa dobra donijeti, jer ako nam je išta kroz povijest nanijelo šteta i zla, onda su upravo to naša unutarnja suprotstavljanja, kao i olako prepuštanje i povezivanje po liniji istok-zapad. Ništa manje pogubna, ako ne čak i najgora, bila bi podjela na siromašne i bogate Hrvate. Jedina prava linija povezivanja može biti ona Marijina i Elizabetina, linija povezivanja sjever-jug, linija koja jamči i nosi onu vertikalu koju smo stoljećima branili.

Nisu li nam se susreti sveli samo na one poslovne i interesne gdje se ne susrećemo kao osobe, jer se susrećemo radi stvari, robe? Ne osjećali se takav mentalitet čak i u našim obiteljima? Vjerujem da smo imali prilike slušati priču mladića koji su usrljali u svijet droge. Kažu da su sa svojim roditeljima rijetko razgovarali. Nedostajalo je istinskih ljudskih susreta. A lako, i ne hoteći, možemo doći u takve situacije. U današnjem vremenu kada nedostaje toliko toga, pa ponekada i kruha, postoji opasnost da zaboravimo jedni na druge, one s kojima svakog dana živimo, da jedni drugima postanemo stranci, da živimo jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima i za druge. Nedostaju istinski, ljudski, odgovorni i radosni susreti. Nedostaju onakvi susreti kao što je bio susret Elizabete i Bl. Dj. Marije.
    Ako želimo učiti od Bl. dj. Marije, a danas smo se došli i zato s njome susresti, onda će nas ona zasigurno poučiti da se najprije s Bogom trebamo susreti, kao što je i ona to činila. Danas smo i mi došli ovamo da bismo se preko nje susreli s Onim koga je ona nosila u svome naručju. Neka današnje slavlje bude susret nadahnuće za svakodnevno susretanje s Bogom ljubavi. Neka nam Bl. Dj. Marija iz svoga naručja izruči svoga Sina da ga mi u svomu naručju i u svomu biću nosimo i susrećemo se s njime svakoga dana. Bez vertikale, bez susreta s Bogom ljubavi svi naši susreti će biti siromašni ili gotovo prazni.

    U snazi susreta s Majkom i njenim Sinom možemo se i mi prepoznati i ponovno susresti u obitelji, sa susjedima, na radnom mjestu, s onima drugima i drugačijima, s našom poviješću, sadašnjošću i budućnošću? Ponekad nije jasno kako i zašto se narod ne prepoznaje dovoljno u svojim institucijama. Nije li i to pokazatelj nedostatka istinskog susreta i dijaloga? Zato bismo željeli da se i na našoj društveno-političkoj razini ostvaruje istinski susret, iskreni dijalog na putu zajedničkog i općeg dobra?

A plod i naznaka istinskog susreta je blagoslov, kao što smo čuli Elizabetu: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe Tvoje." A blagoslivljati – blago sloviti znači dobro govoriti i dobro govoriti o drugima, te riječju i djelima stvarati novo ozračje i nove odnose. Gdje nema blagoslova nastaje pustinja odnosa , a u njoj se ne živi, već s mukom preživljava. Nastaje pustoš u kojoj se čovjek ne želi zadržati, već je napušta čim mu bude moguće. Kako protumačiti da nam je 130.000 mladih ljudi u kratko vrijeme napustilo Domovinu i otišlo u svijet, te tamo daju svoje sposobnosti i darove u korist drugih, a vjerojatno će kao umirovljenici htjeti ostaviti ovdje svoje kosti, shvaćajući da je ovo oaza u svijetu pustinje i da je ovdje najljepše?
Nije li došlo vrijeme da preko Marije i Elizabete naučimo istinski i odgovorno govoriti, blagoslivljati, dobro govoriti jedni o drugima, pronalaziti, uočiti i podržati ono dobro i u postupcima drugih, bez obzira s koje strane ili stranke dolazilo? Nije li već vrijeme da uočimo kako dobro može rasti i obilovati samo ako ga promatramo u kontinuitetu, ako shvatimo da i onaj drugi i drugačiji može pridonijeti njegovu ostvarenju? Ako ne naučimo tako govoriti, razgovarati, blago-slivljati, svaka promjena će značiti uvijek novi početak i ponovno otpuštanje "njihovih" i postavljanje "naših", pa i onda kad se to vješto i prekriva radi pod izlikom stručnosti ili nekih europskih standarda.

Čini se ponekad da niti naše hrvatske institucije, kojima smo se toliko radovali i za koje smo toliko žrtvovali, ne pronalaze uvijek blagu riječ, riječ blagoslova za svoj narod, kao što ni narod nije uvijek spreman blagosloviti njihove riječi i postupke. Ne osjeća li u tome ovaj narod da mu je ponekada pogaženo dostojanstvo, da je ostao bez ponosa? Nije li to opasnije od pritisaka izvana, pa čak i od onih agresorskih granata? Nije li potrebno ponekada hrabrije postaviti pitanje i međunarodnim institucijama za njihove postupke, riječi i susrete koji ponekada sliče ne na susret Marije i Elizabete, već na onaj drugi susret?

Nije li ova Elizabeta, koja je tek u starosti rodila, slika našega trinaeststoljetnog sna rađanja na dostojanstvo života u slobodi? Nismo li i mi potrebni u svojoj novosti slobode i mladosti demokracije posve drugih pohoda sa strane gdje će nam se dati više podrška, čestitka, radosnije vijesti, a ne zatvorene kuverte kojima se ugrožava unutarnji mir i prijeti Elizabetinu potomstvu?

Ali, braćo i sestre, priznat ćemo da se danas malo čuju riječi blagoslova i u našim susretima, ne samo na društveno-političkoj razini, već i u našoj sredini, pa čak i u vlastitoj obitelji. Potreban nam je blagoslov, naš drugima i drugih nama. Neka je blagoslovljena žena i majka koja je poučena u školi Blažene Djevice Marije, te kršćanski živi dostojno svoga poziva, štiteći i darujući novi život i sebe novom životu! Nije li to i naš narod prepoznao govoreći da je žena - majka u blagoslovljenom stanju onda kad nosi u čedo svome krilu?

Zahvaljujući vama, drage majke i dragi očevi, mi smo se rodili. Stali ste u obranu života i onda kada su uvjeti u kojima ste živjeli sličili pustinji, siromaštvu. Oče, majko, vi ste izvor života i u pustinji vi ste oaza životu. O Marijo koja si blagoslovljena među ženama, zaštiti djecu koja se još nisu rodila, već čekaju negdje svoje pogubljene. Zazivamo te, ne dopusti da im se to dogodi.

    Ono što često nedostaje u našoj kulturi, odsutnost susreta i blagoslova, a Blažena Djevica Marija je iskazala svojim Veliča, jest radost. Radosti nam treba. Možemo i smijemo se radovati jer i nama velika djela učini Gospodin. Imamo razloga za zabrinutost, ali ne dopustimo da nam nestane i posljednji osmjeh s lica i ona istinska kršćanka radost kojom nas je Bog obdario. Zar se nedostatak radosti u srcima i smijeha na našim licima ne protivi Providnosti Božjoj?

    Marija je prepoznala da Bog vodi povijest: raspršio je umišljene,  i silnike zbacio s prijestolja, a uzvisio i uzvisuje neznatne. Ona priznaje Bogu svemoć i vidi da je Bog pravedan i milosrdan. Bog mijenja strukturu svijeta. Turci su u ono doba mislili da nikad neće otići iz Sinja, a komunizam se tako postavljao kao da će zauvijek trajati, a istu grešku mogu učiniti i toliki moderni moćnici. Bog je gospodar povijesti.

    O Bože, molimo Te napuni dobrima gladne, gladne pravednosti, gladne kruha, gladne tvoje riječi, gladne ljubavi, gladne blagoslova, susreta i radosti. Majko susreta, blagoslova i radosti, o nebeska Majko koja si na nebo uznesena, ali pratiš s ljubavlju hod nas zemaljskih hodočasnika, nas ovdje očeva i majki, mladih i odraslih, tebi se danas utječemo u svojim duševnim i tjelesnim potrebama. Ohrabri nas, Majko, za dobre susrete, za prave blagoslove u iskrenoj radosti, da bi svaki od nas, svaka naša obitelj, cijelo društvo i domovina Hrvatska moglo doživjeti ono što si ti doživjela, cjelovitu proslavu duše i tijela, te kao hodočasnici putovima ove zemaljske domovine stignemo u proslavu one nebeske!
    
Amen!

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić predvodio je misno slavlje za klanjatelje trajnoga euharistijskog klanjanja ...
Član francuske družbe Misionari Presvete euharistije iz Argentine o. Justo Lo Feuda i splitsko-makarski nadbiskup mons. ...
U Hvaru je 2. listopada svečano proslavljena svetkovina sv. Stjepana I., pape i mučenika, zaštitnika grada i biskupije. ...
O proslavi 1600-te obljetnice smrti sv. Jeronima, poseban gost Splitsko-makarske nadbiskupije bio je uzoriti gospodin ...
Misnim slavljem koje je u novoj solinskoj crkvi Svete Obitelji, u srijedu 30. rujna na blagdan sv. Jeronima, predvodio ...
Nakon svečanog otvaranja Riznice splitske katedrale, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek nakratko se u ...
U prigodi Jubileja 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima, crkvenog naučitelja i zaštitnika Dalmacije, koji zajedno slave ...
Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitsko-dalmatinska županija svečano slave Jubilej 1600. obljetnicu smrti sv. ...