Splitsko-makarski nadbiskupi
1. Draga braćo i sestre, „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“ kliče nadahnuta Elizabeta Mariji otvarajući joj vrata svoga doma. U svojoj radosti ističe ono bitno, najvažnije za Marijin život: milost dara vjere. Svjesna vlastite neznatnosti i milosnog Božjeg dara, Marija hvali i veliča Gospodina. Sve što ima i što jest, Božje je djelo. Ona je sva Kristova. Milost vjere otvara je Bogu i vodi do bližnjih. U Mariji i po Mariji vidimo Gospodinov put prema nama i naš hod prema Bogu. Slaveći danas Uznesenje Blažene Djevice Marije, slavimo Gospodina koji je pogledao na neznatnost službenice svoje i nama po njoj dao začetnika spasenja ljudskog roda – Isusa Krista. Slavimo Gospodina na osobit način u svim liturgijskim marijanskim slavljima koja su međusobno duboko povezana. Slavlje Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije oslobođene od istočnoga grijeha; Blagovijest naviještenja da će biti majka Sina Božjega i današnje slavlje Uznesenja, ostvarenje Marijina života u punini Kristova uskrsnuća. U slavljima ovih otajstava vjere očituje se najuža povezanost Sina Božjega, Majke Marije te nas i naše Majke.
2. U navještenju nebeski Otac daruje svoga Sina Marijinu tijelu: Riječ je tijelom postala i prebivala među nama – Marija grli Sina Božjega. U slavlju Uznesenja dušom i tijelom u nebesa, Marija predaje svoje tijelo svome Sinu, Uskrslom Gospodinu koji ga „grli“, obuzima svojom slavom. Uznesenje Blažene Djevice Marije je zajednički zagrljaj Majke i Sina. Majka Marija ostaje trajno povezana sa svojim Sinom uskrslim Gospodinom, ne samo u zemaljskoj dimenziji, već i u nebeskoj punini života. Njezino uznesenje plod je Kristova uskrsnuća. Na tu povezanost podsjeća nas i sveti Pavao koji piše: Krist je prvina uskrslih, a zatim oni koji su Kristovi. (1 Kor 15, 23) Doista, Blažena Djevica je po svim kriterijima i odnosima, ljudskim i božanskim, najviše Kristova. Ne samo po utjelovljenju – rođenju, nego i po uznesenju - milosnoj ostvarenosti dara vjere.
3. Draga braćo i sestre, u Marijinu uznesenju, ljudski rod vidi svoju sretnu sudbinu, cilj i konačno ostvarenje života i povijesti. Djevica Marija je početak i slika konačnog savršenstva…i putokaz nade i utjehe nama, hodočasnicima na ovoj zemlji, koji smo stvoreni za Nebo. Nismo stvoreni za grob. Otac Nebeski nije dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila Utjelovljenog Sina. (usp. Predslovlje uznesenja BDM, Rimski misal) Na putu našega zemaljskog hoda prema nebeskoj punini, susrećemo svakodnevno tolike poteškoće, dvojbe i nejasnoće kao i zmaja, simbola zla o kojem nam govori Knjiga Otkrivenja. Zlo se suprotstavlja djetetu i ženi – Božjem planu spasenja, ali uza svu tu dramatičnost života, budućnost je na strani Djeteta i Žene: Krista i Marije. Zato smo i mi na ovom zemaljskom hodočašću pozvani otkrivati i živjeti bogatstvo vjere, snagu Kristova križa i uskrsnuća u vjeri majke Marije koju Elizabeta hvali: „Blažena ti što povjerova“.
4. Dok slavimo bogatstvo dara vjere i primjer Marijina predanja u Boga unatoč svemu mi, njezina duhovna djeca, pozvani smo živjeti kao vjernici i svjedoci Isusa Krista. Željeli bismo učiti od Majke Marije, Gospodinove prve učenice, naše učiteljice i majke naše vjere. Njezina vjera je izraz uma i srca, potpuno povjerenje u Boga ljubavi, istine i života; vjerna je u dobru i u poteškoćama, zahvalna u uspjehu i ustrajna pod križem. Vjera je cjelovito otvara Bogu: „Evo službenice Gospodnje!“ Čini je bližnjom Elizabeti: „Ta otkuda mi to da mi dođe majka Gospodina mojega“. Priskače u pomoć čovjeku u potrebi: „Vina nemaju!“ Marijina vjera je utjelovljena vjera jer je u njezinu životu Riječ tijelom postala. Za nju vjera život znači. Draga braćo i sestre, vjera traži djela. Vjera bez djela je poput duše bez tijela. A djela bez vjere su kao tijelo bez duše. Ili kako reče pokojni pater Cvek: „Vjera bez djela, zdjela bez jela.“ Blažena Djevica Marija u svjetlu vjere vidi svoj život, veliča Gospodina i čita stvarnost u svjetlu Božjeg obećanja, koji uzvisuje neznatne i gladne puni dobrima. Njezina vjernost Bogu vodi je do bližnjih u potrebi. Vjera u svojim gestama ljubavi i nježnosti unosi radost i ozdravlja život; unaprjeđuje odnose; mijenja stvarnost pa i tamo gdje se stanje ne mijenja daje svijetlo i snagu da se nosimo uspješno sa osobnim poteškoćama i poteškoćama naših bližnjih. Vjera življena, svjedočka vjera, mijenja društvene odnose, humanizira i evangelizira čovjeka i svijet.
5. „Vjerujem Gospodine, pomozi mojoj nevjeri“, vapio je rimski časnik. Osjeća svu potrebu vjere i poteškoću onoga „vjerovati“. Vjera je iskorak prema nepoznatom. Iskorak prema onome što nije mjerljivo i vidljivo a život zahvaća. Ne bi li ovaj vapaj trebao biti danas i naša molitva? Kršćani smo. Ali koliko Bog ima prostora u našem životu i u našoj stvarnosti? Nije dovoljno reći: ja nisam protiv Boga! Još je veća opasnost živjeti bez Boga. Zar može biti istinskog života bez Boga, bez izvora života? Potrebno nam je obraćenje od kršćana iz običaja u kršćane osobnog uvjerenja. Majka Marija veliča Gospodina. Kakvog smisla ima psovka na usnama kršćanina? Osobama koje nam određuju i utječu na naš život, najosnovnija kultura ponašanja zahtijeva da ih poštujemo. Može li biti sretan i zadovoljan onaj koji ne poštuje svoga oca i majku, one koji su mu dali život? A rečeno je: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji.“ A Bog je veći i važniji od oca i majke. Roditelj je i našim roditeljima. Zar nama i našem društvu može biti dobro ako vrijeđamo ime Gospodnje i ne poštujemo Dan Gospodnji? Kakav je to život ako Boga preziremo, vrijeđamo, ignoriramo i zaboravljamo? „Zaboravili smo Boga: to je najveće zlo. A sve drugo su samo posljedice“, s pravom reče nobelovac Aleksandar Solženjicin. Nisu li posljedice ovoga zaborava vidljive u našem životu, braku, obitelji, našem društvu i svijetu?
6. Braćo i sestre, Majka Marija sa svojim životom veličanja i zahvale Bogu poručuje danas nama, svojoj duhovnoj djeci: Bog je Bog! Samo s Bogom smo veliki! Naša radost i sreća, mir i nada je u Bogu. Bog je ljubav i punina života! Zar može biti života tamo gdje se ide protiv Boga? Gdje Bog nestaje čovjek ne postaje veći. Urušava se. Nije sretniji. Ostaje prazan. Gubi svoje dostojanstvo. Vidi se kao slučajno neželjeno stvorenje, rezultat slijepe slučajnosti i kaotičnosti. Naša je sreća da je Bog milosrdni Otac i stalo mu je do svakoga od nas. Iz ljubavi prema nama poslao je svoga Sina da život imamo, u izobilju da ga imamo. Potrebno nam je obraćenje utjelovljene vjere, vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima. Geste ljubavi prema bližnjemu, kaže Gospodin, da su učinjeni njemu samom. A onaj koji doživi iskustvo dobrote i plemenitosti, zahvaljuje Bogu što ima dobrih duša koje čine društvo i svijet boljim i ljepšim. Bez dobra i dobrote sama materijalna dobra čine nas i društvo siromasima. Po primjeru Majke Marije potrebne su nam geste pohoda. Geste dobrote i susreta danas u digitalnoj komunikaciji još su potrebniji jer su prava terapija i lijek za sve veću ravnodušnost, indiferentnost, samodostatnost, zaborav i ignoriranje čovjeka u potrebi. Znamo da to nije istina, ali ponavljajući to i slušajući druge želimo sami sebe uvjeriti da nam za život nedostaje samo materijalnih sredstava, a ne smisla i ljudskosti, vjernosti i ljubavi, otvorenosti Bogu i bližnjima. Prije svega potrebni smo unutarnje komunikacije s Bogom, svjetla vjere koja nas čini bližnjima.
7. Dok ovo ne shvatimo i ne pokušamo mijenjati naš život, naše temeljne odnose, imat ćemo stalno krizu. Marijin pohod promijenio je Elizabetin život i njezin pogled na stvarnost. S novošću i iskustvom dobrote prepoznala je dobro u drugima i stvarnost je gledala u boljem svijetlu. Ne samo gledala, nego je i svojom aktivnošću – utjelovljenom vjerom utjecala na svoju sredinu. Braćo i sestre, potrebni su nam pohodi i susreti unutar naših obitelji. U obitelji smo se udaljili, otišli daleko jedni od drugih, postali tuđinci. Ići u pohode svojoj obitelji znači više razgovarati, imati vremena, strpljenja, saslušati, razumjeti, ohrabriti, oprostiti, moliti jedni za druge. Potrebno nam je blizina ljudskosti i zajedništvo utjelovljene vjere, ljubavi, nade jer je obitelj škola života, razred zajedništva. Obitelj nas osposobljava za život i otvara za veće oblike društvene solidarnosti i suživota. Kakva nam je obitelj takvo će nam biti i društvo. Zato majka Marija posjećuje Elizabetinu obitelj, a u Kani Galilejskoj je na početku uz novu obitelj. Marija je uz svaku, i uz vašu obitelj. Vjera i život, kao i obitelj i društvo najuže su međusobno povezani. Vjera ne umanjuje naše čovještvo, niti naša humanost umanjuje našu vjeru.
8. Majko Marijo, slaveći svetkovinu tvoga Uznesenja u nebo, dan tvoga uskrsnuća, prati nas svoju duhovnu djecu na našem zemaljskom putu svojim majčinski zagovorom. Hrabri nas svojim primjerom da rastemo u vjernosti Bogu i budemo bližnji braći i sestrama u potrebi. Gospe naša, pomozi nam da kao Kristovi svjedoci obogaćujemo život, unaprjeđujemo društvo i hodimo putem prepoznatljivim po Kristovu uskrsnuću i tvojem uznesenju. Moli za nas da mi kršćani budemo blagoslov društvu i svijetu te dobra vijest svakom čovjeku. Majko Sina Božjega i naša Majko, na putu svakodnevlja prema vječnosti, ohrabri nas u vjeri i nadi, da naš zalazak na obzorju ovoga svijeta, jest samo prijelaz života i ulazak u zoru uskrsnoga jutra – Kristova uskrsnuća i tvoga Gospe uznesenja. Amen!
