Velika Gospa - Split-Pojišan - 2013.

1. Marija žurno pohiti Elizabeti u pohode. I mi često žurimo našim ubrzanim putovima i sve bržim prometnim sredstvima. No, Marijino hitanje Elizabeti razlikuje se od naše užurbanosti jer nam redovito nedostaju humani ciljevi. Vode nas sebični interesi, a manje potrebe bližnjih. Više bismo se mogli prepoznati u Elizabetinoj potrebi, nego u Marijinom pohodu. Stoljećima Majka Marija iz svoga doma, svetišta Gospe Pojišanske, hiti na vrata Grada i dolazi u pohode svojim Splićanima. Generacijama Splićani, ribari, težaci, mornari, svečano su je dočikali u Katedrali njezinog Uznesenja, a potom je zahvalnom molitvom i pjesmom u svečanoj procesiji pratili preko polja žita, vinograda i maslinika u Pojišansko svetište. Poljski putovi bili su uski i duži, ali otvorenim srcima uvijek je Majka Marija bila bliska. Pojišan se u međuvremenu širokim ulicama spojio s Gradom. Čim smo se demokratskim promjenama udaljili od totalitarne ideologije, Splićani su odmah oživjeli stoljetnu tradiciju uz sudjelovanje ljetnih gostiju, hodočasnika iz svih krajeva Domovine. Tako danas nastavljamo svečano i pobožno dočikati i pratiti svoju Majku koja je živa memorija i budućnost našega grada i naroda.

2. Rijetko nas koja svetkovina tako okuplja i sve povezuje kao Velika Gospa. U slavlju Marijina uznesenja naslućujemo da po njezinu primjeru i naša svakodnevna užurbanost može biti usmjerena humanijim sadržajima i pravim ciljevima. Sve smo ubrzaniji, a bez pravoga cilja. Stvari nam se nameću kao cilj, a osobe postaju sredstvo do cilja. Opasnost je da i naše međusobne odnose svedemo na stvari i objekte. Lažna zavodljivost obećava da nas stvari usrećuju. Želimo imati što više i nikad nam dosta. Zbog imanja i posjedovanja stvari, ulazimo u sukob s drugima. No, braćo i sestre, na taj način mi postajemo ne samo zarobljenici, ovisnici o stvarima, nego i same stvari zarobljujemo i degradiramo. A često je naša pohlepa i nepravda razlog da drugi među nama oskudijevaju. Smisao stvari nije zarobljenost i posjed, nego darivanje i sloboda. To od nas očekuje i sama materija koja, kako kaže sv. Pavao, uzdiše u porođajnim mukama svoga ostvarenja (usp. Rim 8, 22). Materijalna dobra žele čovjeka, a ne roba; traži slobodna čovjeka koji će ih po svojoj humanosti oplemeniti i preobraziti. Tko to od nas nije u primanju daru osjetio preobraženost materije, u njoj prepoznao ljubav i lice svoga darovatelja. Ljubav, da bi bila vidljiva, ima potrebu materije. Jesmo li svjesni da ovo materijalno očekuje i traži osobu, da se želi predati u ruke humanog, solidarnog, pravednog čovjeka koji će ga obilježiti ljubavlju i solidarno podijeliti sa svojim bližnjima, a osobito s onima koji su u potrebi?

3. Ali, dragi vjernici, nije to i krajnji domet materije i materijalnih dobara. Ona su otvorena i za još uzvišenije ciljeve. Primjer nam je pšenica koju su nekada na njivama oko Gospina svetišta sijali splitski težaci da bi prehranili svoju obitelj i svoj kruh lomili i dijelili s drugima. Kruh u svojoj konačnosti daleko nadilazi ljudsku potrebu utaženja gladi kao i samu gestu podjele s potrebnima. U euharistijskom slavlju na žrtveniku ljubavi, taj isti kruh s obiteljskog stola, snagom Duha Svetoga, postaje preobraženi, božanski Kruh života – Tijelo Kristovo. U euharistijskom slavlju kruh i vino, kao i ulje i voda u sakramentima vjere, oslobođeni su ljudske zarobljenosti, pohlepe i egoističnog posjedovanja. Tako postižu svoju svrhu, ne samo humanu razinu, već i onu najuzvišeniju koja je bila u Božjem planu prije čovjekova pada. Doista, kad Ljubav takne materiju, ona više nije ista. To nam svjedoči zaručnički prsten – jasno: prsten muža i žene – a njihova ljubav jest sakrament Kristove ljubavi prema nama. Zato je u svakom društvu potrebno poštivati brak i obitelj da dugo živimo, da budemo otvoreni životu kako bismo imali dovoljno materijalnih dobara i rasli u duhovnim vrijednostima te nam tako svima dobro bude na zemlji.

4. Materijalna dobra usmjerena su prema čovjeku da s njime i preko njega ostvare svoju puninu. Kad bismo mogli razumjeti jezik stvari, razumjeli bismo i onu Pavlovu misao o porođajnim mukama materije. Sve stvorenje nam šapće: „Čovječe, za tebe smo. Tebi pripadamo. Želimo tvoju i svoju slobodu.“ Ali, braćo i sestre, komu mi pripadamo? Spomenusmo da svojom dobrotom i ljubavlju, na svoj način, utiskujemo svoje lice i srce u stvari. I sami smo dotaknuti ljubavlju, ali onom božanskom. Stvoreni smo na sliku Božju, odraz smo lica i srca Božjega. Štoviše, sam Bog iz ljubavi prema nama čovjekom posta. U Sinu smo postali sinovi i kćeri Božji. Od sada, život je naš skriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3). Sve je naše – sve stvoreno, mi smo Kristovi, a Krist Božji (usp. 1 Kor 3, 22-23). Zato mi nikada ne možemo biti sretni ni bogati sa samim stvarima koje su nam darovane. Naše bogatstvo je sam Darovatelj – Bog. To nam svjedoči i Majka Marija upućujući nas na naše istinsko i trajno bogatstvo: „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.“ (Lk 1, 52-53). A sam Krist Gospodin reče: Čovjek se ne bogati zgrćući blago, već se po vjeri bogati u Bogu (usp. Lk 12, 21). Vjera i krštenje povezuju nas s našim bogatstvom – Kristom, raspetim i uskrslim. On, Prvorođenac od mrtvih, novi je Adam koji cjelovito zahvaća i ostvaruje čovjeka, tjelesno i duhovno.

5. Bogatstvo i ljepotu vjere otkrivamo u euharistijskom nedjeljnom slavlju, u molitvi, u sakramentima, u svojim životnim izborima, stavovima i odnosima prema bližnjima i stvorenom. U vjeri i nadi u Kristovo i naše uskrsnuće pozvani smo živjeti i čitati znakove vremena. Kršćanin ne ostaje na razini meteorologije i kronologije, već je pozvan živjeti milosno vrijeme u kojemu će biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Međutim, zbog ostatka ideološke prošlosti, kršćani kao da su još uvijek za neke opasna i donekle tolerirana društvena hereza. Ipak, uza sve to svjesni svoga identiteta i poslanja, u preobrazi društva i svijeta Gospodinovi smo suradnici. Zahvalni smo Bogu za dar vjere. Ponosni smo na sve one koji su u nizu stoljeća svjedočili i predali nam blago vjere. Mi, grješni i ograničeni, imamo ovo blago u glinenim posudama s iskrenom i dubokom željom da ga predamo svojim sinovima i unucima. Zato smo prihvatili poziv Benedikta XVI. kao i pape Franje na obraćenje i rast u vjeri, u iskoraku na periferije osobe i društva. Ne želimo ni u kom slučaju biti heretici društva ni krivovjerci u Crkvi Božjoj. Želimo da naš svakodnevni život, osobni i društveni, bude potvrda i svjedočanstvo naše vjere.

6. U kazališnom komadu jednog austrijskog književnika s naslovom „Svatko“ pisac opisuje glavnog junaka imenom Svatko kako pred kraj svoga života u viziji susreće čisti i sjajni ženski lik. Ova žena upita gospodina Svatko, zašto nju tijekom svoga života nije ozbiljno primijetio, uočio, vrjednovao i na nju više mislio. Gospodin Svatko odgovara: „Čuj, naporan život, posao, obveze, nedostatak vremena, toliko trke, svakodnevnih izazova…“ Tko je zapravo ovaj lik u njegovoj viziji pred kraj života? To je kršćanska vjera, vjera koju je gospodin Svatko ignorirao, zapostavio dajući prednost naoko ugodnijim i zavodljivim ponudama života. Vidi da je pogriješio. Žao mu je. Ovaj Svatko živi na svoj način u svima nama. I s nama koji smo u sredini svog životnog puta ali često s vjerom na periferiji. Vjera je Božji dar. S ljubavlju nam je predana u nizu generacijskih karika i tolikim karikama ove stoljetne splitske procesije. Predana da je i sami predamo svojoj djeci, unucima, bližnjima.

7. Draga braćo i sestre, u slavlju Marijina uznesenja na nebo, iz nebeske perspektive, kamo smo svi usmjereni, bolje se vidi zemaljska stvarnost. Ako same stvari imaju u sebi ne samo humanu razinu, već i božansku usmjerenost, koliko li je tek vrijedan čovjek u Božjim očima! To vidimo po utjelovljenu i uskrsnuću Njegova Sina. To nam svjedoči i današnja svetkovina Marijina uznesenja dušom i tijelom u nebesa. 

Slavlje Velike Gospe želi uskladiti naše putove, žurbe, pohode i ciljeve da budu humani i usmjereni prema čovjeku, osobito bližnjemu u potrebi, da svojom dobrotom i plemenitošću oslobađamo stvari iz zarobljenosti i posesivnosti u prostor Božje slobode i darovanosti gdje će nam osoba biti iznad stvari, potrebe drugih važniji od profita, pomirenje umjesto osvete, zajedništvo umjesto sebičnosti. Bog nam je u Mariji pokazao kakav divan plan ima sa svakim od nas. Njegovo je potpuno ostvarenje u vječnosti, ali već ovdje na zemaljskom hodočašću, u svom osobnom životu i društvenim odnosima, pozvani smo kao braća i sestre dostojanstveno živjeti predokus naše konačne budućnosti.

8. Majko Marijo, Gospe od Pojišana, učenice i učiteljice vjere, odgojiteljice naša, pomozi nam da naše zemaljske putove, osobne i društvene, učinimo plemenitijima i solidarnijima te ih s našim ciljevima u vjeri i nadi usmjerimo prema Bogu. On jedini zaslužuje naše potpuno predanje, cjelovitu ljubav, trajno povjerenje.

Majko Marijo, zvijezdo mora, vrata naša nebeska, ti nam budu svjetlo na nemirnom moru života kako bismo i mi nakon zemaljskog putovanja stigli u slavu tvoga uznesenja. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Ostale vijesti iz ove kategorije
  • Prev
Nakon svečanog otvaranja Riznice splitske katedrale, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek nakratko se u ...
Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitsko-dalmatinska županija svečano slave Jubilej 1600. obljetnicu smrti sv. ...
Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitsko-dalmatinska županija svečano obilježavaju Jubilej 1600. obljetnicu smrti sv. ...
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu započeo je u ponedjeljak 28. rujna s novom akademskom godinom ...
Splitsko-makarska nadbiskupija i Splitsko-dalmatinska županija započele su s proslavom Jubileja 1600. obljetnice smrti ...
O. Justo Lo Feuda, član francuske družbe Misionari Presvete euharistije iz Argentine u pratnji salezijanca don Mirka ...
U povodu početka nove školske i vjeronaučne godine, a s obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo, mons. Marin Barišić ...
Mons. Ante Jozić, apostolski nuncij u Bjelorusiji, zaređen je za naslovnog nadbiskupa Cise u srijedu 16. rujna u novoj ...