Splitsko-makarski nadbiskupi

1. Radost svetkovine Uznesenja blažene Djevice Marije dušom i tijelom u nebesa – Velike Gospe, okuplja danas mnoštvo vjernika, rijeke hodočasnika u naša marijanska svetišta širom Domovine i svijeta. I mi smo, draga braćo i sestre, oko Majke u našem marijanskom svetištu Gospe Sinjske. Srdačno pozdravljam oce franjevce, čuvare Gospina svetišta, alkare, gradonačelnika, sve predstavnike županijskih i državnih vlasti, obitelji palih branitelja, braniteljske udruge i sve branitelje koji i pored ljudske nepravde ne gube vjeru u Božje milosrđe i pravdu njegovu. Osobito pozdravljam sve vas, drage hodočasnike, koji ste na dugom putu izdržali umor i napor, pa ni vrućina nije mogla poremetiti vaš radosni zavjet vjere.

2. U evanđelju vidimo i majku Mariju na sličnom dugom putu umora i vrućine od Nazareta do Elizabetina doma u judejskom Gorju, na putu svoje vjernosti Bogu i služenja bližnjemu. Iznenađena susretom, nadahnuta i sretna Elizabeta sa svojim čedom, na Marijin pozdrav radosno kliče: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 2, 42-43). Prosvijetljena Duhom Svetim, Elizabeta prepoznaje Marijinu veličinu majke Sina Božjega, našega Spasitelja. Bog je velik, svjedoči Marija! On je pogledao neznatnu službenicu koja ga zahvalno veliča svojim životom, slavi dušom, duhom, tijelom, cijelim svojim bićem. Da, Marija je neznatna službenica koju prepoznaje milosni Božji pogled, ipak Elizabeta ne zaboravlja ni njezin udio u dostojanstvu majke Sina Božjega: „Blažena ti, blago tebi, što povjerova riječi Božjoj“ (usp. Lk 2, 45).

3. Braćo i sestre! Kao vjernici, duhovna smo djeca majke Marije, prve vjernice, učenice i učiteljice naše vjere. Današnjim slavljem majka Marija uvodi nas u otajstvo vjere, u ljepotu i bogatstvo života u vjeri. Svjedoči nam da je vjera prije svega milosni dar Božje ljubavi, ali isto tako, vjera traži našu otvorenost i povjerljivo prihvaćanje milosnog Božjeg dara. Govori nam da je Božja ljubav prema nama tako stalna i toliko jaka da s pravom možemo u Božju ljubav – Isusa Krista pouzdanije povjerovati, nego u sva naša ljudska provjerena znanja i sigurnosti.

Otkriti ljubav Božju u svome životu i svijest da nas Bog ljubi, važnije je za našu vjeru, nego sav naš napor i trud oko ispunjenja same zapovijedi ljubavi. Marijina vjera čini je prisutnom u stvarnosti svakodnevlja, jer i Bog kojega veliča u svome životu, prisutan, na djelu je u ljudskoj povijesti.

Sve ono što se suprotstavlja Bogu i dostojanstvu čovjeka: umišljene oholice, silnici i njihova prijestolja, prazni bogataši, propadaju, nestaju, nemaju budućnosti. Marijina vjera povezuje Nebo i zemlju. Njezine ruke sklopljene i uzdignute Nebu veličaju Gospodina i ujedno su njezine ruke raširene i otvorene bližnjima na zemaljskom putu. Utjelovljena vjera povezuje Boga i čovjeka, rad i molitvu, blagdan i radni tjedan, žalost Velikoga petka i radost uskrsnoga jutra. A majka Marija, koja pohodi i uđe u Elizabetinu kuću, danas, na svoj način, pohađa nas, stvarnost našega doma i naše Domovine. A što je s našom stvarnošću i domom? Gdje smo mi kršćani?

4. Braćo i sestre! Ne zahvaća li nas, naš dom, našu Domovinu, neprimjetno mentalitet koji svodi sve na mišljenja, gdje ništa nije važno i sve je isto. Sve je relativno! Ne može samo mišljenje koje ne obvezuje biti temelj zajedništva, mira, odgovornosti, solidarnosti, poštenja, etičnosti. Gdje se gube vrjednote uvjerenja i kriteriji istine i laži, dobra i zla, te su pojave neizbježna posljedica, jer dobro je ono što mi koristi, a istina ono što meni odgovara. Nikakvo čudo da je naša društvena stvarnost znatno ugrožena nepoštenjem, prijevarom, pohlepom, otpuštanjem, utajom, neisplaćenim primanjima, podobnošću.

Pokušava se imati život pod svaku cijenu, pa i protiv Boga i čovjeka, etike i morala. Gdje Bog nije temelj istine, gdje se Boga ne veliča, ni čovjeka se ne pohađa. Svjedoči to i izbjegavanje plaćanja poreza, a porezna obveza jest način pohoda i brige za bližnjega svoga. Mentalitet mišljenja ne želi da itko stane na put slobode i privatnih želja. Sve je dozvoljeno što je moguće, što se želi, pojedinac postaje jedini gospodar, čak gospodar života i smrti, svojega i tuđega. Stvara se kult „ega“, i od znanosti nova religija. Opasno je svoje želje koje su u suprotnosti s naturom–prirodom i biblijskom objavom dizati na razinu prava, jer kultura koja se protivi naturi i Bibliji ne vodi u život.

5. Svakako, znanost je Božji blagoslov i čovjek-slika Božja pozvan je istraživati i tražiti istinu, ali uvijek s onim dobronamjernim i mudrim upozorenjem Adamu: nije sve dozvoljeno što ti je tehnički i znanstveno moguće. Čovječe, ne možeš, ne smiješ ignorirati i zauzeti mjesto Boga. Kako možeš Bogu zanijekati njegova prava, a svoje prohtjeve stavljati u kategoriju prava? Spomeni se da si etičko-moralno biće. Nisu li nam upravo na taj način neke želje, po hitnoj proceduri dignute na razinu ozakonjenih prava, ostale sirove po svom postupku, a etički surove za život i dostojanstvo čovjeka?

Nažalost, često se čuje, a što nije ni logično ni etično: ja osobno ne bih nikada učinio abortus-pobačaj, niti su mi bliska ova prava nekog bračnog i obiteljskog zajedništva, ali oni koji to žele, neka imaju slobodu i pravo na pobačaj, medicinski pomognutu oplodnju i slično. No, ovdje se ne radi samo o privatnom, individualnom pravu i interesu pojedinca, to jest pravu žene, majke, roditelja, jer je u pitanju i još netko treći: ljudski život, njihovo dijete. I dijete ima svoje temeljno i neotuđivo pravo na život i nitko mu ga ne smije oduzeti, a najmanje njegova majka, jer dijete nije tumor koji ugrožava, već novi ljudski život koji donosi radost i ima sva prava, Božja i ljudska.
S druge strane, razumljiva je želja za potomstvom. Kamo sreće kad bi radost djece bila u svim obiteljima i kad bi život u Hrvatskoj nadjačao smrt. Koliko li je samo neplodna Elizabeta željela potomstvo? Dakako, potrebno je liječiti neplodnost, bilo psihičke ili fiziološke naravi. Ali, uvijek uz poštivanje etičnosti i novih znanstveno-tehničkih mogućnosti. Međutim, koja je sudbina onih preostalih oplođenih zametaka za koje i znanost tvrdi da su ljudski životi? Gdje i kako će završiti? Zar je moralno i etično, na današnjem stadiju znanosti, njih, svoje brojnije potomstvo, žrtvovati zbog želje za potomstvom?

Nije sve etički dozvoljeno što je tehnički moguće. Što se događa u našem domu? Zar je sve samo mišljenje, a zakon i istina je ono što se politički, ideološki i s brojem glasova ili ruku kao jače nametne?! A što je s glasom savjesti? Za svoje društvo poslije Drugog svjetskog rata, s pojavom televizije, reče jedan analitičar da je ona poput traktora preorala savjesti građana. A danas, u našoj Domovini, nisu li na djelu i „buldožder“ i „pikamer“? No, ne smijemo gubiti nadu. Vjerujemo u novu humanost gdje zbroj glasova i ruku neće zamjenjivati glas savjesti.

Isto tako, vjerujemo u nova otkrića znanosti i medicine koja će biti i etična i moguća, koja će braniti svaki život i poštivati dostojanstvo osobe. Možda su ta otkrića već davno mogla biti otkrivena, a nisu, jer su geniji kojima je Gospodin darovao talente za razvoj znanosti i primjene u životu, nažalost pobačajem otišli u smrt.

6. Braćo i sestre! Uvijek je opasno zauzeti i oduzeti mjesto Bogu, proglasiti se gospodarom onoga što nam je darovano: života svoga i bližnjega. U takvoj opasnoj autonomiji nezavisne ljudske „kneževine“, gdje se Bog ne slavi i čovjek ne uvažava, ljubav postaje egoistična, istina se svodi na mišljenje. Povjerenje prerasta u strah, ljudsko znanje postaje zbunjujuće i oholo, a narušeni odnosi s Bogom povod su napetih odnosa i sukoba među ljudima, sve do svoje izopačenosti.

Ponekad nas netko, zbog naših kršćanskih stavova i vrjednota, pokušava prekrstiti, nazivajući nas ljudima 18. i 19. stoljeća, ili čak, da smo „Srednji vijek“, a da je ovo moderno, čak postmoderno doba, to jest, 21. stoljeće. No, Crkva je još starija. Iz prvog je stoljeća! Kristova je ovo Crkva, kvasac Kraljevstva Božjega, svjetlo i sol zemlje. Ona ima iskustvo mudrosti i dugovječnosti obaju najvažnijih knjiga istine i mudrosti života: knjigu Prirode i knjigu Objave Božje. Zato Kristova Crkva o etičkim i moralnim pitanjima zna više i vidi dalje. Ona gleda cjelovito: čovjeka i društvo, etiku i tehniku, znanje i mudrost, ekonomiju i duhovnost, osobu i opće dobro. U svjetlu Isusa Krista vrjednuje brak i obitelj, tradiciju i memoriju, identitet i različitost, poteškoće i uspjeh, grješnost i svetost, život i smrt. Temelj Crkve i izvor njezina pogleda i navještaja jest onaj koji reče: Ja sam Put, Istina i Život. Onaj, koji je jučer, danas i uvijeke! Kristova Crkva doista ima najdublji korijen prošlosti i najveći domet budućnosti. Zato mi kršćani, vjerni Kristu, nismo vjerni samo prošlosti, već sadašnjosti i budućnosti.

7.  Dragi vjernici! Trebali bismo biti ponosni smo što smo članovi Kristove katoličke Crkve. Božja nas je ljubav u Isusu Kristu obdarila darom bogatstva vjere. „Blago tebi što povjerova“, reče Elizabeta majci Mariji. Blago vjere nosi nas kroz sve izazove i poteškoće na uzburkanom moru života. Često smo čuli druge, a i sami imamo to iskustvo: da mi nije vjere, ne znam kako bih izdržao i što bi bilo od mene. Vjera me je spasila. Koliko je vjera u našem životu važna, sam Isus nam to svjedoči. U Ivanovu evanđelju, na pitanje nekih što im je činiti, koje djelo bi bilo najvažnije, Isus reče: „Najvažnije djelo jest vjerovati u Boga i onoga koga on posla“ (usp. Iv 6, 29) Doista, vjera je najvažniji čovjekov čin-djelo posvjedočen ljubavlju, jer bez djela vjera je mrtva (usp. Jak 2, 26). Vjera ljubavlju djelotvorna život znači. Riječ život u hebrejskom jeziku ne postoji u jednini, već samo u množini – hajjim. Nije život u sebičnosti, već u množini, povezanosti odnosa s Bogom i bližnjima, po primjeru majke Marije. 

Vjera je život-hajjim s Bogom i bližnjima. Vrijeme je vjere, braćo i sestre! Vrijeme je da mi kršćani otkrijemo bogatstvo i ljepotu zajedništva života u vjeri. Svakome je od nas potrebno iskustvo svetog Augustina, koji otkrivši ljubav Božju i blago vjere prizna: „Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom.“ (sv. Augustin, Ispovijesti) Današnja svetkovina učenice i učiteljice vjere, kao i najavljena Godina vjere, pruža nam ovu mogućnost. 

Je li naša vjera prisutna i koliko je prisutna u našemu životu, domu i Domovini? Nije dovoljno samo zvati se kršćanima, potrebno je da to doista i budemo. Nismo od svijeta, ali smo za svijet. Kao vjerovjesnici i svjedoci Radosne vijesti života koliko smo prisutni u našoj društvenoj stvarnosti? A Krist nas pozva i posla biti sol zemlje i svjetlo svijeta? Nema nas i odsutni smo ako samo kritiziramo stanje i druge optužujemo stojeći sa strane; nema nas ako smo razočarani, beznadni, površni, ravnodušni. Od svih znanstveno-tehničkih otkrića, tako važnih za život čovjeka, društva i svijeta, najpotrebnije jest otkriće i bogatstvo Božje ljubavi u Isusu Kristu! Otkriti i posvjedočiti ga u stvarnosti našega doma i Domovine.

8. Draga braćo i sestre! Slavlje Velike Gospe jest velika duhovna obnova svih nas Kristovih vjernika. Jest ponosno i radosno otkrivanje i življenje najvećeg blaga naše vjere: veličanje Boga i ljubavi prema bližnjima. Blago vjere nam je posredovano žrtvom i ljubavlju tolikih svjedoka vjere naših djedova, baka, očeva i majki. Upoznajmo, živimo, svjedočimo i slavimo zajedno sa svojom djecom, jer hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi Svetu Misu.
Majko Marijo, Gospe Sinjska, daj da svi mi koji blagujemo kruh života, iz ovog izvora radošću i snagom vjere budemo kvasac društva, veličajući Boga i zauzeti u ljubavi za bližnjega svoga. Gospe, ovim si putem, putem vjere i života, danas došla u naš dom i Hrvatsku. Budi s nama i svojim zagovorom i blagoslovom prati sve nas, svoju duhovnu djecu, sve obitelji i župne zajednice, Crkvu, narod naš i čitav svijet. Marijo, Majko, budi i ostani s nama! Amen.